PRIZOR iz filma 'Fanny i Alexander' iz 1982.Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, u Hrvatskoj je na DVD-u, i to na kioscima (!), napokon objavljen jedan film Ingmara Bergmana (1918. - 2007.), legendarnog švedskog redatelja kojeg smo svi mi posljednjih godina dobrano zaboravili, a ljetos smo se natjecali u pisanju što pohvalnijih in memoriama. Dok se čita o silnim oproštajima, kojih bi bilo i više da dio kritike nije bio zauzet pisanjem nekrologa istoga dana preminulom Antonioniju, odmah pada u oči da u njima, koliko god autori uzdizali pokojnika u nebesa, baš i nije bilo mnogo ljubavi prema Bergmanovu liku i djelu, samo poštovanja i strahopoštovanja. Kao da je umro diktator kojeg se i nakon smrti mudro bojati. Naizgled paradoksalno, možda najemotivniji nekrolog Bergmanu napisao je kultni američki kritičar Andrew Sarris, čovjek koji je mladenačko obožavanje Bergmana u zrelijim godinama zamijenio revalorizacijom desetaka američkih žanrovskih redatelja koje ondašnja akademska kritika i većina današnjih bergmanoljubaca nisu i još uvijek ne mogu smisliti, no i u starosti je ostao krajnje pošten i demokratičan, priznavši pokojniku golemu veličinu, iako ne spada u njegov autorski panteon.

Pošteno, jer Bergman je uistinu bio div, čijoj kasnijoj negativnoj recepciji u određenim krugovima “žanrovaca” i postmodernističke kritike nisu kumovali njegovi filmovi koliko činjenica da su filmove prigrlili snobovi, obračunavajući se preko njih sa svime što nije bilo smrtno ozbiljno i pretenciozno. Jedan Sarrisov znanac rekao je: “Pakao je beskrajan festival Bergmanovih filmova, prekidan neduhovitim posvetama Woodyja Allena.” Taj stav nije prouzročen “Sedmim pečatom”, “Divljim jagodama” ili “Personom” nego dugogodišnjim silovanjem filmofila koje provodi akademska kritika kojoj je filmska umjetnost započinjala i završavala Bergmanom i ostalim modernistima, i bila zanimljiva jedino kada je s nekoliko desetljeća zakašnjenja eksploatirala velike teme iz literature i filozofije.

Bergmanovi filmovi uistinu su, kako se to stalno navodi, pomogli podizanju ugleda filmske umjetnosti u “akademskim” krugovima, no jednom kada su ti krugovi prihvatili Bergmana i iz korpusa filmske umjetnosti isključili desetke izvornih filmskih genijalaca, koje niti stotinu Sarrisa neće uspjeti do kraja revalorizirati, Bergmanovi su filmovi postali zaštitni znak kulturnog snobizma. Danas, četvrt stoljeća nakon što je snimio posljednji veliki film “Fanny i Alexander”, čije je DVD izdanje povod ovome tekstu, trebalo bi zakopati sjekire i priznati da je Bergman bio velik, koliko god su oni koji su ga uzdizali u nebesa često bili mali.

Div, zato što je sam bio sve samo ne snob - pravi pravcati filmski šljaker krcat inspiracijom, bolestan kad ne snima, što baš i nije često u modernističkim krugovima, u kojima razni pozeri obično dugogodišnjim pauzama prikrivaju nedostatak inspiracije, šireće oko sebe misterije i potencirajući dignitet rijetkih ostvarenja. Za razliku od nekih koji bi, jezikom likovne umjetnosti, postavljali instalacije prije nego što nauče nacrtati stolac, Bergman je u razdoblju prije prijelomnih modernističkih ostvarenja “Sedmoga pečata” i “Divljih jagoda” pokazao dar za klasičnije profiliranje likova i izlaganje priče, a najzorniji dokaz njegova potpuna razumijevanja i obožavanja filma donosi upravo njegovo posljednje remek-djelo “Fanny i Alexander”.

Trosatna drama o odrastanju dvoje djece iz naslova u Švedskoj početkom dvadesetog stoljeća sintetizira sve Bergmanove motive i filmska iskustva - romantičarske početke, ortodoksni modernizam, nadrealizam, smrt, život, pitanje autoriteta, vjere i religije, gutajući ih i probavljajući u cjelinu usporedivu kako s modernim romanima tako i klasičnim narativnim filmovima o odrastanju.

Poput svih velikih filmova i “Fanny i Alexander” se prirodno opire svrstavanju u trendove i “izme” pa recimo samo da je riječ o filmu idealnom za početak upoznavanja s Bergmanom, jednim od rijetkih filmskih modernista koji su teme i motive preuzete iz literature i filozofije u svojim ostvarenjima problematizirali izražajnim sredstvima imanentnim filmskoj umjetnosti.
Kiosk-izdanje “Fanny i Alexander” ne sadrži silne dodatke i proširenu TV-verziju, dostupnu na Criterionovu izdanju, no vrijedi ga nabaviti zbog odlične slike i zvuka, koji omogućuju potpuni doživljaj ovog vizualno čarobnog filma, dok je popratna knjižica namijenjena tek najmanje informiranim i jako tolerantnim filmofilima.

UMRI MUŠKI 4
CONTINENTAL FILM
Bruce Willis još uvijek uživa u ulozi karizmatičnog Johna McClanea, no četvrti dio serijala "Umri muški" bitno zaostaje za prethodnicima. Tri su razloga za to: priča o politički nekorektnom heroju-gubitniku McClaneu prebačena je nepotebno iz ograničenog realnog prostora (neboder, aerodrom, New York) u nevješto prikazani svijet računalne tehnologije, Justin Long posve je nedostojan McLaneov partner, a negativac kojeg tumači Timothy Olyphant (sjajan u "Deadwoodu", ali ovaj put slab) nije ni sjena zlikovaca koje su igrali Alan Rickman, Jeremy Irons, pa čak i William Sadler. "Umri muški 4" je dobar akcić, no liku Johna McClanea bolje bi pristajao Willisov prošlogodišnji krimić "16 blokova".
Live Free or Die Hard, am.-brit. akc. triler, 2007.
R: Len Wiseman
GL: Bruce Willis, Timothy Olyphant, Justin Long, Maggie Q
FILM: 3 i pol
DVD: 5

KUKCI
BLITZ
Nakon što mu niti supruga, moćna producentica i bivša šefica Foxa i Paramounta Sherry Lansing, više nije mogla pronalaziti visokobudžetne holivudske poslove, nekoć veliki američki autor potamnjele slave William Friedkin ("Francuska veza", "Egzorcist") vratio se nezavisnim korijenima, režiravši niskobudžetne "Kukce". Dio kritike proglasio je "Kukce" njegovim povratkom u pravu formu, no teško je reći zbog čega. Početna situacija nije nezanimljiva, no Friedkin je razvija u predvidljivu i jednoznačnu psihološku drametinu, blijedo režiranu i teatralniju vjerojatno čak i od kazališnog predloška na kojem je utemeljena.
Bug, am. drama, 2006.
R: William Friedkin
GL: Ashley Judd, Michael Shannon, Lynn Collins, Harry Connick Jr.
FILM: 2
DVD: 2
SEX PISTOLS: UBOJSTVO GRUPIE DJEVOJKE
PA-DORA
Johnny Rotten proglasio je biografsku dramu o Sidu Viciousu "Sid i Nancy", trapavo prevedenu kao "Sex Pistols: ubojstvo grupie djevojke", smećem, malo zbog vrlo slobodne interpretacije povijesnih činjenica, no još više zato što se kultni britanski redatelj Alex Cox ("Repo Man", "El Patrullero") drznuo dovesti u pitanje mitove i legende o punku, prikazavši Rottena i Sex Pistolse kao praznoglavce koje je vješti producent od bezveznjaka pretvorio u medijske zvijezde. No to je samo jedna dimenzija Coxova odličnog filma koji je ujedno potresna studija ovisnosti i urbane otuđenosti te velika ljubavna priča, kako je netko dobro zaključio "Leanov 'Kratki susret' za nove generacije".
Sid and Nancy, brit. drama, 1986.
R: Alex Cox
GL: Gary Oldman, Chloe Webb, David Hayman, Andrew Schofield
FILM: 5
DVD: 2