RUSSELL CROWE u filmu 'U 3:10 za Yumu'Cijenjeni redatelj-scenarist James Mangold (“Identitet”, “Hod po rubu”) u svom je drugom i najboljem filmu, krimiću “Cop Land”, lik dobrodušnog i poštenog šerifa kojeg je utjelovio Sylvester Stallone nazvao Freddy Heflin. Bila je to posveta glumcu Vanu Heflinu, najpoznatijem po ulogama siromašnog i poštenog farmera u klasičnom vesternu “Shane” Georgea Stevensa, odnosno još siromašnijeg i jednako poštenog rančera u još jednom bitnom izdanku vestern-žanra, ostvarenju “U 3:10 za Yumu” Delmera Davesa. Točno deset godina nakon “Cop Landa” i punih pedeset nakon izvorne verzije, Mangold je polučio remake Davesova filma, utemeljenog na kratkoj priči Elmorea Leonarda, danas najpoznatijeg i najcjenjenijih kao autora krimića, no u ono doba posvećenog vesternu.

Izvorni “U 3:10 za Yumu” nastavio se na onu liniju vesterna koja je u 50-ima skrenula žanr prema (psihološkom) realizmu i povišenoj značenjskoj intrigantnosti, a čijim se ranim i najistaknutijim uradcima smatraju “Revolveraš” Henryja Kinga i “Točno u podne” Freda Zinnemanna. Ujedno, to su bili filmovi koji su napustili klasičnu epsku strukturu žanra tendirajući jedinstvu vremena, mjesta i radnje. “Točno u podne” bio je poseban i kao jedan od prvih filmova uopće koji je gotovo izjednačio trajanje radnje s trajanjem projekcije, čime je izravno utjecao na “U 3:10 za Yumu”, koji je osim tendencije k vremensko-prostornom jedinstvu ostvario i poklapanje fikcijskog i realnog trajanja u svojoj završnoj trećini, kad protagonisti, jednako kao oni u “Točno u podne”, napeto i tjeskobno iščekuju dolazak vlaka u zadano vrijeme. U Zinnemannovu filmu vlak će donijeti zlikovca izišla iz zatvora i željna osvete dobrom šerifu kojeg su svi napustili, u Davesovu mogao bi odnijeti zlikovca u zatvor, ako ga samom sebi prepušteni siroti, no nepokolebljivi rančer koji ga drži u zarobljeništvu uspije na njega ukrcati. Međutim “U 3:10 za Yumu” sadrži i bitnu razliku u odnosu na “Točno u podne”. Junak Zinnemannova filma je profesionalac, a Davesova tzv. običan čovjek u neobičnoj situaciji, no ključna razlikovna točka leži u tretmanu negativca. Kod Zinnemanna on je jednodimenzionalni znak, antagonistička funkcija koja na scenu stupa tek u samoj filmskoj završnici, kod Davesa punokvrni lik i ravnopravni protagonist (u skladu s time glumio ga je ugledni Glenn Ford). Dok je “Točno u podne” u središtu dramaturške strukture imao jednog protiv svih, “U 3:10 za Yumu” je kao sidrište postavio složeni suodnos dvojice suprotstavljenih protagonista, koji tijekom zajednički provedenog vremena počinju razvijati međusobno razumijevanje i poštovanje. Pritom se siromašni rančer ne bori samo za novčanu nagradu kojom će sebe i svoju obitelj izbaviti iz bijede, nego i za osobno dostojanstvo, kako unutar šire zajednice, tako i u očima supruge i sina čija je vjera u njega poljuljana. Zarobljeni vođa nemilosrdne bande, pak, tzv. je karizmatični negativac koji, međutim, otkriva i plemenite sadržaje svog bića.

James Mangold u remakeu se oslonio na Leonardovu priču i scenarij izvornika, međutim revidirani scenarij, koji su potpisali Michael Brandt i Derek Haas, dvojac najpoznatiji po predlošku za drugi dio praznoglavog serijala “Brzi i žestoki”, donosi i znatne promjene. Za razliku od izvornika, čija je radnja velikim dijelom smještena u hotelsku sobu i oslonjena na psihološko nadmetanje dvojice protagonista, remake odbacuje takvu prostornu skučenost i vraća se epskim zasadima žanra. Uostalom, neki teoretičari vesterna filmove poput “Točno u podne” i “U 3:10 za Yumu” i ne smatraju autentičnim izdancima žanra, nego socijalnim (triler) dramama koje samo koriste vestern ikonografiju. Ipak, prostorno-vremensko otvaranje remakea vjerojatno je manje motivirano osvještenim odnosom prema žanru, a mnogo više željom da se napravi što atraktivniji i komercijalno uspješniji film. Širenje vremena i prostora radnje prije svega je iskorišteno za nizanje atrakcija poput spektakularnog paljenja sjenika i brojnih oružanih obračuna, što jest u dosluhu sa sirovom žanrovskom strukturom elementarnog (eksploatacijskog) vesterna kakav je dominirao do pojave ambicioznih autora poput Forda ili Hawksa, ali je ponajprije sukladno vječnoj komercijalnoj formuli Hollywooda i ne samo njega (stoga u filmu postoji i scena seksa koja, iako posve izolirana, ostaje jedan od njegovih dojmljivijih trenutaka). U osnovi, nova verzija “U 3:10 za Yumu” manirističan je, produkcijski napumpan film koji se olako odriče realizma kako bi publiku zaveo akcijskim eskapadama i pirotehnikom, te je poučio patetično plasiranim porukama o žrtvovanju i iskupljenju te o osobnom dostojanstvu i obitelji kao najvišim vrijednostima. Mangolda i njegove scenariste nimalo ne zabrinjavaju logičke rupe u fabuli jer očito smatraju da sve mogu iskupiti spektakularnošću i velikim porukama, a naposljetku ionako odvode film u smjeru visokostilizirane alegorije gdje realističkoj logici istječe rok trajanja. Spoj efemernog, zanatski doduše visokokompetentno izvedenog akcijskog spektakla u vestern ambijentu i patetične didaktike u naposljetku alegorijskom modusu koji sadrži i politički podtekst (dok je original imao /post/mccarthyjevski background, nova verzija referira se na rat u Iraku), “U 3:10 za Yumu” Jamesa Mangolda naišao je na vrlo pozitivan odjek kritike, no čemu se čuditi kad današnji kritičari i infantilna djelca poput Jacksonova “Gospodara prstenova” proglašavaju remek-djelima. Šteta samo sjajnog nastupa Christiana Balea koji je definitivno od dječačkoga glumatala iz Spielbergova “Carstva sunca” izrastao u velikoga glumca.

RICHARD GERE i Terence Howard u filmu 'Lov u Bosni'Dobar je i Russell Crowe kao karizmatični zlikovac-pjesnik-filozof, no u odnosu na Baleovu duboko proživljenu izvedbu, njegov je nastup manirističko odrađivanje posla. Sam Mangold režijski je suveren - dinamičan i gladak ritam, razvijen osjećaj za puninu kadra i specifičnu atmosferu vesterna, no na višoj idejnoj razini on je, kao što većina njegovih filmova jasno pokazuje, limitiran autor. I zato nije čudno da je izvornik Delmera Davesa, vrlo zanimljivog i do danas nedovoljno priznatog tvorca osebujnih filmova poput “Crvene kuće”, “Tamnog prolaza”, “Slomljena strijele” i “Drva za vješanja”, jedan od međaša u žanru vesterna, dok će se remakea Jamesa Mangolda već za koju godinu malo tko sjećati. Tko je mogao očekivati da će Richard Shepard, režiser i scenarist intrigantnog (crno)humornog trilera “Ubojstvo i margarite” o neobičnom odnosu plaćenog ubojice i putujućeg trgovca, kao svoj sljedeći projekt realizirati trivijalno djelce “Lov u Bosni”.
Shepard je krenuo od novinskog članka koji je dokazivao kako je moguće ući u trag Radovanu Karadžiću, no da tzv. međunarodna zajednica za to ne pokazuje nikakav interes; članak je potom nadogradio nevjerojatnom pričicom o trojici američkih novinara koji ne samo da otkrivaju gdje se Karadžić, čije je ime u filmu promijenjeno u Bogdanović, skriva, nego ga naposljetku posve goloruki uhvate i izvedu iz srpskog okruženja (!?), te prepuste pravdi stanovnika muslimanskog mjestašca u kojem je u vrijeme rata organizirao masakr. Otvaranje filma sugeriralo je dinamičan humorno-ironijski prosede na tragu recimo Guya Ritchieja, no iako su pojedini njegovi dijelovi crnohumorno intonirani, prevladava ozbiljna dramsko-trilerska orijentacija što, s obzirom na ridikuloznost zamišljaja Karadžićeva hvatanja, nepogrešivo rezultira fijaskom.

Čak dva ili tri puta u filmu Shepard na televizoru u novinarskoj hotelskoj sobi prikazuje isječke iz eksploatacijskog ratnog filma Chucka Norrisa, što se doima kao autorovo signaliziranje posvemašnje trivijalnosti osnovne radnje njegova filma, no naposljetku ipak nije imao hrabrosti da tako osjetljivu temu kao što su ratni zločini i zločinci pretvori u otvorenu lakrdiju.
Kombinacija zafrkancije i silne ozbiljnosti garnirane šupljim moraliziranjem privedena je kraju jednom od najstupidnijih završnica ikad viđenih na filmu, a Ljubomir Kerekeš kao Bogdanović pokazao je da u nezahvalno maloj i jednodimenzionalnoj ulozi ne može postići onu dozu sugestivnosti koju je u sličnim uvjetima sposoban ostvariti Rade Šerbedžija.