Veljko BarbieriNa mnogim zidnim slikarijama u egipatskim grobnicama i piramidama prikazani su nasadi poriluka, omiljenog faraonima i velikodostojnicima, hrane koja prenosi poruke bogova, posebno najmoćnije Izide, jer je nježan i ljepljiv okus poriluka podsjećao na dodir kojim je milovala svog sina Horusa i muža i brata, neumoljivog Ozirisa. Kad je bog zla Set umorio jednoga pa drugoga, Izida je zahvaljujući ljepilu od poriluka i češnjaka uspjela spojiti Ozirisove rastrgane udove i udahnuti mu novi život u podzemnom carstvu, u kojem je odlučivao o zagrobnoj sudbini umrlih. Nakon što se najela poriluka, njezina rodnica i maternica toliko su se ovlažile da je u nju uletio sokol, reinkarnirani Horus, Izidin miljenik, zvan i Mali Horus, otad nebeski i sunčani božanski glasnik, moćni bog, zaštitnik faraona na zemlji. U doba egipatskog Novog kraljevstva, oko 1700. pr. Kr., u Babilonu, u razdoblju babilonskog Starog kraljevstva, na glinenoj pločici klinastim je pismom upisano 35 recepata za pripremu juha i ujušaka, među kojima se ističe kraljevska juha od golubova i poriluka, biljke koju su i babilonski vladari smatrali svetom. “Raspolovi golubove na dva dijela i dodaj nešto drugog mesa. Stavi ih u vodu, dodaj masnoću, sol i mrvice od ječmenog kolača. Potom ubaci samidu, dragocjeni poriluk, dodaj češnjaka i začinskog bilja koje si prije potopio u mlijeko.“ To je prvi zapisani recept, jedan od najstarijih u povijesti gastronomije, i to za ujušak od poriluka i golubova kojim su se častili babilonski kraljevi, i oni smatrani besmrtnima.

Šest, sedam stoljeća poslije jedan je drugi kralj također izrekao pohvalu poriluku, lukavi Odisej koji se nakon povratka na Itaku i pokolja prosaca vratio svojoj Penelopi, a onda otišao potražiti svoga oca koji se sklonio od straha da ga ne ubiju prosci u Odisejevoj odsutnosti. “Tako misleći divni Odisej u susret mu pođe;/Starac je baš okopavao poriluka sad i oborio glavu,/K njemu tad svijetli sin pristupajuć besjedu reče:/“Nastojat oko vrta, o, starče, umiješ dobro,/Njeguješ sve, i ništa u vrtu bez njege nije/ Ni nasadi ni smokva nije, ni maslina, nije ni loza,/Ni kruška nije, nijedna poriluka gredica bez njege tvoje.“ Itački kralj Odisej sastao se s ocem, starim kraljem Laertom, uz gredice poriluka. Ta je biljka vladara i bogova dospjela, dakle, i u najpoznatiji ep europske književnosti. Rimski pisci Katon i Kolumela hvale njegov okus i hranidbenu vrijednost, a Apicije poriluku u “Umijeću kuhanja“ posvećuje nekoliko recepata. Govorilo se da je Neron jeo goleme količine poriluka da mu glas postane ljepši pa su ga Rimljani nazivali i porrophagus - žderač poriluka. Prema Pliniju Mlađemu, poriluk je opet postao hrana bogova, kako su rimski carevi sami sebe nazivali. A poriluk su Rimljani donijeli i u Britaniju, gdje je do danas ostao cijenjena biljka. Prema legendi, velški ratnici porilukom su ukrasili svoje kacige i šešire i zahvaljujući njegovim čudotvornim svojstvima u VII. stoljeću porazili saksonske osvajače. Zbog toga je poriluk simbol Walesa, baš kao što je bio znamenje i sveta hrana faraona, kraljeva, careva, bogova i drugih besmrtnika. Možda će netko u potrazi za boljim glasom, a netko za vječnim životom, opet postati žderač poriluka.