Objavljeno u Nacionalu br. 631, 2007-12-18

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Teško nama bez giljotine

Donošenjem zakona o slobodnoj torturi i smrtnoj kazni Hrvatska bi postala bogatija od Kuvajta i Švicarske. Nafta će uskoro biti passé, satovi i skijanje također. Najbolja roba su ljudi. I za trgovinu i za ubijanje, a bome i za mučenje

Zoran FerićZoran FerićKonačno kao da postajemo uljuđena zemlja. Vlada priprema uredbu kojom se zabranjuje trgovanje robom za izvršenje smrtne kazne, mučenje i okrutno kažnjavanje. Strašno je utješno što se u Hrvatsku više neće moći uvoziti vješala, giljotine ili električne stolice. Opće je poznato da svaki treći Hrvat umre na giljotini, a svakom četvrtom dođu glave vješala. Električnih pak stolica imamo više nego zubarskih, a i zubarske su na neki način električne pa bi trebalo razmisliti i o njihovu uvozu. Međutim, taj se pomor od giljotina i električnih stolica već godinama uspješno kamuflira prometnim nesrećama ili rakom. I zato je naoko dobro što smo konačno, kao i u pravosuđu, odlučili kao društvo i država riješiti neka škakljiva pitanja koja kao kamen spoticanja stoje na našem putu u Uniju. Nikada više na našoj granici šleperi s giljotinama, nikada više kontejneri puni električnih stolica. Pitanje je još samo kad ćemo zabraniti i uvoz akumulatora. Praksa je, naime, pokazala da su akumulatori, kad se prljavcima po garažama nalije malo kiseline u ždrijelo, efikasniji i od giljotine i od električne stolice. Jest da čovjek umire sporije, ali je neusporedivo zabavnije. S druge strane, posve je utješno što se za MUP uz posebne dozvole još uvijek mogu uvoziti stolice s okovima, okovi za noge i vijci za stiskanje palaca. Čovjek se nekako osjeća sigurnijim kad zna da negdje u MUP-u, u nekoj tajnoj prostoriji, postoje šarafi za stiskanje palaca. I lanci za tajkunske sinove kad nekoga ubiju u prometnoj nesreći.

Međutim, kao građanina ove zemlje boli me i rastužuje to što smo sve to dosad uvozili, umjesto da aktiviramo domaću proizvodnju. I otvorimo tisuće radnih mjesta. Evo, recimo, giljotina. Prilično jednostavan proizvod koji bi hrvatski stručnjaci sasvim sigurno mogli odlično izvesti. Drvo imamo. Gorski kotar i Lika, Velebit i šume pune slavonskog hrasta. Željezo imamo. U željezari Sisak. Otkupimo je natrag od Rusa ili kome je već prodana, i pokrenemo proizvodnju sječiva. Kupimo još samo licencu od Francuza i zaposlili smo dobar dio Hrvatske. Kad se malo bolje promisli, mogli bismo se naći u ozbiljnoj dilemi: postupiti moralno, u skladu s regulama Europske Unije i nikad ne pokrenuti vlastitu proizvodnju tih proizvoda, ili se okrenuti profitu i iskoristiti odličnu priliku da postanemo bogata država i društvo blagostanja. Stara je to i otrcana dilema: moral ili novac.


Međutim, kad se malo razmisli, morat ćemo kad-tad sebi priznati da ne znamo nikoga tko bi se u tom slučaju odlučio za moral i čovjekoljublje, a ne za novac. Ako pitamo politiku, ona će biti pragmatična, ako pitamo poslovne ljude, oni bi bili praktični, ako pitamo obične ljude, oni će reći: “Boli nas kurac, dajte nam plaće, penzije, dječji doplatak, stipendije, automobile i ljetovanja.“ I tako, zapravo, dileme nema. I ma koliko bi bilo lijepo da budemo društvo bez torture ili institucionalnoga ubijanja, u svijetu kakav je sada to zvuči kao utopija. Hrvatska je idealna zemlja za zakonsku oazu (nešto nalik velikim bescarinskim zonama ili off-shore državama) u kojoj bi i tortura i smrtna kazna bile zakonski dopuštene. Danas nam se politika i čitavo društvo koprca oko proglašenja ZERP-a. Trebali bismo biti mudriji i dalekovidniji. Što će nam Unija u kojoj nas stišću i ograničavaju?

Donošenjem samo nekoliko zakona o slobodnoj torturi i smrtnoj kazni postali bismo bogatiji od Kuvajta i Švicarske zajedno. Nafta će uskoro biti passé, satovi i skijanje također. Najbolja roba su ljudi. I za trgovinu i za ubijanje, a bome i za mučenje. Pa kao što je Monako porezna oaza, Tajland najpoznatija seksualna destinacija, a Filipini pedofilski raj, Hrvatska bi se mogla obogatiti tortur-turizmom. Kadar imamo. Visokokvalificirani. Skinemo ljudima sramotne optužbe za ratne zločine i zaposlimo ih. More imamo. Što bi Hitler svojedobno dao za naše otoke? Što bi Staljin dao da je imao tako razvedenu obalu? Svaki otok - jedan logor. Guantanamo puta tisuću. A sve legalno. Čak i ono letalno, kad ispitanik podlegne od ispitivanja let-lampom. Naši bi se kameniti otoci mogli pretvoriti u idealne logore, tradiciju već imamo na Golom. Otočje kao internacionalni logori i centri za torturu, a obala kao turistički raj za osoblje i tortur-meštre. U unutrašnjosti bi nam pak živnula proizvodnja hrane, metala i električnih proizvoda. Valjalo bi samo aktivirati i kemijsku industriju.

Kao takvi trebali bismo svima, ali nitko ne bi smio priznati da mu trebamo. Ne bismo imali samo ZERP, to je tek prva stepenica, nego i SZZP, strogo zabranjenu zonu plovidbe. Osim za podmornice s okovanim ljudskim materijalom. Bogate i demokratske države Amerike i Europe isplaćivale bi nam nacionalnu naknadu za nesudjelovanje na olimpijskim igrama i velikim sportskim natjecanjima. Zatim naknadu za sramotu i omraženost, paušal za razbijene šajbe i retrovizore na automobilima s hrvatskim oznakama. Hollywood bi plaćao tajni porez što su najodurniji filmski likovi Hrvati. Poneki bi se pak mučeni robijaši izvukli živi s naše obale i u normalnim demokratskim preokretima postajali predsjednici velikih država. Oni bi nam bili propaganda. Recimo, predsjednik Francuske, XYZ, Arapin, govorio bi o svojim robijaškim danima na Ugljanu, dok bi engleski šef vlade, Kurd, zgrozio svijet onim što je doživio na Hvaru. I zato, što prije proglasiti ZERP. A onda iz izolacije izvući što se više može.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika