Dževad Karahasan s rukopisom nove knjige u svom stanu u Grazu gdje sve radi na podu, od jela do druženja, ali kaže da njegov kult poda nema veze s islamom 'Jako sam ponosan što mi je u zbirci odlično uspjela pseudodokumentaristička tehnika tako da čitatelji traže telefonske brojeve mojih izmišljenih junaka, primjerice, čuvara muzeja u Terezinu, koji je tobože otkrio tajnu Gavrila Principa”, izjavio je bosanski pisac, dramatičar, esejist i sveučilišni profesor Dževad Karahasan (54), kojemu je Profil International u biblioteci “Velimir Visković bira za vas” upravo objavio zbirku pripovijedaka “Izvještaji iz tamnog vilajeta”. Ta je zbirka već objavljena u Austriji i Njemačkoj gdje je ubrzo postala bestseler, kao i neke druge njegove knjige, primjerice roman “Istočni diwan” ili zbirka “Dnevnik selidbe”, njegova najnagrađivanija i najprevođenija knjiga. Za nju je 1994. dobio Nagradu “Charles Veillon” za najbolju europsku knjigu eseja, a 1995. Nagradu “Bruno Kreisky” za najbolju političku knjigu.

U Hrvatskoj su “Izvještaji iz tamnog vilajeta” predstavljeni na Pulskom sajmu knjiga na koji je stigao sa suprugom Draganom Tomašević, kojoj uskoro iz tiska izlazi “Ženski kalendar”, specifičan rokovnik s tekstovima o poznatim ženama.

Karahasan je europska književna zvijezda i oko njega se na promocijama i čitanjima okupljaju brojni štovatelji. Njegovim imenom u njemačkim književnim krugovima već kalkuliraju kao s mogućim kandidatom za Nobelovu nagradu. Studirao je književnost i teatrologiju u Sarajevu, a doktorirao u Zagrebu na Krležinu Glembajevskom ciklusu. Već 15-ak godina živi u Grazu gdje smo i razgovarali, a trenutačno je u Berlinu na Institutu za napredne studije. Objavio je više od 20 knjiga pripovijedaka, romana, eseja, drama i kazališnih kritika, a djela su mu prevedena na 10-ak jezika - njemački, francuski, talijanski, španjolski, engleski, češki, slovenski, poljski i nizozemski.

NACIONAL: Kako je nastala vaša zadnja knjiga pripovijedaka “Izvještaji iz tamnog vilajeta”?
- Prva verzija jedne od pet pripovijedaka “Pisma iz 1993. godine” napisana je još prije 12 godina. Nastala je kao rezultat glupih i ružnih rasprava o Andrićevoj pripovijetci “Pismo iz 1920.” u kojoj su književne neznalice iskoristile tu njegovu sjajnu priču kao dokaz za suludu teoriju da je Bosna zemlja mržnje. Bosna nije zemlja mržnje. Odnosno, Bosna je zemlja mržnje onoliko koliko je svijet mjesto mržnje i čovjek biće mržnje. No čovjek je i biće ljubavi, vjere i umjetnosti. Knjiga je nastala kao pokušaj da provjerim vlastite strahove i dojmove o Bosni te da obranim složenost i kompliciranost ljudskog bića. Nakon te prve priče polako je nastao “Princip Gabrijel” o pripovjedačevu putovanju u Terezin u kojem se povezuju veliki skladatelj Viktor Ullmann i atentator Gavrilo Princip. Ubrzo i “Karlo Veliki i tužni slonovi” u kojoj strašni diktator Dželaludin-paša u Travniku otkriva ljubav preko slona dokazujući time da u svima nama postoji sposobnost za ljubav, ali je pitanje hoće li se ona probuditi.

NACIONAL: Vaša knjiga “Istočni diwan” o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu prevedena je 1991. na njemački jezik iS POKOJNIM DON BRANKOM SBUTEGOM i Albertom Goldsteinom u Puli 2001. na Sajmu knjiga prijelomna je točka u vašoj karijeri. Tko je za to bio zaslužan?
- Prijevod “Istočnog diwana” dogodio se slučajno i spontano. Talentirana studentica slavistike Katrin Becker putovala je na more i u Zagrebu se susrela s izdavačem Nenadom Popovićem koji joj je savjetovao da se u Sarajevu javi meni i uzme moj “Istočni diwan”. Kad je knjiga prevedena, Frankfurter Rundschau je objavio tekst naslovljen “Svjetska književnost iz Sarajeva”. Mojem uspjehu pridonio je i naslov knjige, koji je očita aluzija na Goetheov naslov “Zapadno-istočni divan”. U “Istočnom diwanu” pišem o odnosima sufija, mistika, heterodoksnih muslimana i službenih, ortodoksnih muslimana i zaključujem da stvarna linija podjele uvijek ide unutar jedne kulture i da se može različito tumačiti: kao podjela između onih unutra i onih vani, između ortodoksnih i heterodoksnih, između misleće manjine i manipulirane većine. Mislim da je ta univerzalnost pridonijela mojem uspjehu u Europi.

NACIONAL: Jeste li odmah nakon toga napustili Sarajevo?
- Iz Sarajeva sam otišao u proljeće 1993., u jeku rata. Prvo sam bio gost profesor u Salzburgu, zatim smo živjeli godinu dana u Berlinu, pa sam radio na sveučilištu u Göttingenu, a tada sam stigao u Graz gdje sam pet godina bio gradski pisar. U srednjovjekovnim gradovima bilo je malo pismenih ljudi tako da su bogatiji gradovi angažirali gradske pisare koji su pisali gradsku kroniku, vodili zapisnike i formulirali odluke Gradskog vijeća i jakih cehova. To je zvanje obnovljeno u osamdesetima, u doba ekonomskog procvata. U Grazu sam imao stan i stipendiju, s obvezom da se miješam u gradske razgovore. Kad je Graz bio europski grad kulture 2003., pripremio sam nekoliko književnih programa. Sada živim u Berlinu gdje sam dobio stipendiju za napredne studije.

SA SUPRUGOM DRAGANOM TOMAŠEVIĆ, autoricom zbirke 'Sarajevo kakvo je nekad bilo', kojoj iz tiska izlazi 'Ženski kalendar'NACIONAL: Kako se iskustvo pisanja u dvije, tri države i kulture - Austriji, Njemačkoj i Bosni, te na dva jezika, odražava u vašem životu?
- To je ubitačno naporno iskustvo, no smatram da čovjek treba određeno vrijeme tako živjeti kako bi stekao distancu od vlastite kulture. Na primjer, u Sarajevu nema niti jednog čovjeka kojemu trebam objašnjavati da ne jedem svinjetinu i da trebaju izuti cipele kad ulaze u kuću. Čim se maknem iz Sarajeva, to moram svima objašnjavati. U Sarajevu svi znaju da u islamu ne postoji kult poda i da to što ja sve radim na podu, od jela do druženja, nema veze s islamom. Svakome izvan Sarajeva to moram objasniti. U Sarajavu se podrazumijeva da Bajram slavim s fra Milom Babićem, svojim velikim prijateljem, no izvan Sarajeva to zvuči čudno. Kao i to da kao musliman idem na polnoćku. U Sarajevu se obvezno iskazuje poštovanje prema drugim konfesijama. No predug ostanak u drugoj kulturi može proizvesti svojevrsnu shizofreniju u osjećanju jezika i samoga sebe.

NACIONAL: Vaše knjige, prevedene na desetak jezika, bile su hitovi u Njemačkoj, Austriji i Francuskoj, međutim, u Bosni i Hrvatskoj niste toliko popularni. Je li vas Europa prihvatila zbog egzotike?
- Naprotiv. Trudim se da moje knjige budu lišene svakog traga egzotike. Svoju zanemarenost u tim prostorima objasnio bih s tri razloga. Prvo, loše se uklapam u kriterije “jaranske estetike”, u Zagrebu bi se reklo “frendovske”. Poštujem prijatelje i svoj rad i ne zloupotrebljavam jedno u ime drugoga. Zatim, moguće je da sam ja ekstremno nesimpatičan čovjek. Naposljetku, ja sam skeptik i svoje knjige doživljavam više sa skepsom nego s oduševljenjem. Oduševljenje osjećam dok pišem, a čim knjigu završim, počnem u nju sumnjati pitajući se gdje sam promašio. Vjerojatno se ta moja skepsa prenosi na moje sugovornike. Kritičari valjda misle “da je ta knjiga dobra, ne bi on u nju sumnjao”. U Europi imam iza sebe jake izdavače, recimo, u Njemačkoj Suhrkamp, pa nemam priliku svoje potencijalne čitatelje zaraziti svojom skepsom. U našem jeziku iza mene ne stoji nitko. Za vrijeme Jugoslavije nisam bio partijski aktivist i nisam pripadao ni jednom klanu, a danas ne predstavljam niti jednu stranku, instituciju, naciju ni interesnu grupu. Zatim, Europa nije izgubila 350 tisuća intelektualaca, a mi jesmo; prije ovog zadnjeg rata imao sam više čitatelja u Beogradu nego u Sarajevu, no danas su ti čitatelji u Philadelphiji, Chicagu, Sydneyju, Beču.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti kada ste počeli pisati?
- Uvijek sam znao da ću biti pisac. Nakon osnovne škole imao sam najozbiljniji sukob sa svojim ocem jer sam po svaku cijenu htio izučiti neki zanat. On i nastavnici nisu mi htjeli to dopustiti s argumentacijom da najbolji đak ne može nastavitiDŽEVAD KARAHASAN kao gradski pisar 2003. godine u Gradskoj vijećnici u Grazu školovanje u zanatskoj školi nego u gimnaziji. Otac je sanjario da postanem građevinski inženjer, a majka liječnik, znači, nešto korisno. Govorio sam im da nema korisnijeg zanimanja od pisanja, ali da bih prije nego što postanem pisac htio naučiti raditi - rukom. Već sam tada podsvjesno znao da mi je mišljenje tijelom jako važno. I da je pisanje jedini način na koji se mogu izraziti. U svakodnevnoj komunikaciji jako sam nespretan, nisam dobar govornik i moje govorene rečenice su preduge, nalik na pisane, i vjerojatno nepodnošljive sugovorniku.

NACIONAL: Kako pišete?
- Uvijek rukom, nalivperom, isključivo noću. Oko deset navečer sjedam za stol i pišem do tri, četiri ujutro, a spavam danju. Kad počnem raditi, imam smiješne rituale. Satima ispitujem koje mi pero najbolje leži, koja mi je teka najbolja, koju tintu da izaberem. Kada sam svojim studentima objašnjavao da umjetnik ne misli samo glavom, nego i tijelom, uvijek bih im naglašavao da koristim glavu samo zato da mi redak ne ode u krivo. A da mislim napetošću koja nastaje između ruke, pera i lista papira, kao što skulptor misli dlijetom i čekićem, te vidi formu u kamenu pa uklanja višak. I dok traje to moje ispitivanje, likovi dođu, osamostale se i onda ja zapisujem ono što oni misle i govore.

NACIONAL: Predavali ste u Sarajevu, Salzburgu, Göttingenu... Koja ste duhovna znanja i istine prenosili svojim studentima, među kojima su i neki današnji oskarovci, primjerice, Danis Tanović?
- Kad počnem raditi s novom generacijom studenata, kažem im odmah na početku nastave: Kod mene je gotovo sve dopušteno, osim jednog - slagati se sa mnom. To je strogo zabranjeno. Onog trenutka kad ste se složili sa mnom prestali smo razgovarati. Zatim im kažem da se ne trude oko dokazivanja svoje originalnosti. Mi smo osuđeni na apsolutnu neponovljivost. Kažem im da nitko nikada neće progovoriti njihovim glasom, niti imati osjetljivost njihove kože. Naprotiv. Tražim od njih da prevladaju svoju originalnost i da mi se otvore i približe, kao što i ja činim. Kao treće im kažem: sva formalna znanja i istine možete upoznati i bez mene. Vama treba profesor, a meni studenti da naslutimo onu istinu koja će možda, tijekom zajedničkog rada, nastati između nas.

NACIONAL: Je li se prema vama, kao piscu muslimanu, promijenio odnos nakon 11. rujna u Europi, koja je naelektrizirana prema neeuropskim nacijama?
- Od svih zemalja u kojima povremeno boravim atmosfera se osjetno pokvarila, osim u Španjolskoj. Prije 15 godina ta činjenica nije igrala nikakvu ulogu, ali danas jako utječe na recepciju mojih radova. Od 11. rujna u većem dijelu Europe traje žestoka, vrhunski organizirana antiislamska kampanja iz moćnijih medija i političkih krugova. Danas je Zapad društvo straha: oni se boje muslimana, pušača, ptica i krava, zatim gubitka posla i stranaca. Danas nije jednostavno biti musliman u Europi, ali je pušačima mnogo gore. Kad jedno društvo krene kvragu i kad se počnu namjerno proizvoditi strahovi, što se danas u Europi očito i virtuozno radi, tada su svi ugroženi. Dok ste biće koje misli, vi ste ugrožena manjina.

NACIONAL: Kamo, po vašem mišljenju, ide Europa?
- Političkim integriranjem u Europsku Uniju nastaje ekonomsko-politički monstrum, koji je prevelik da bi se tu mogao odvijati moj ljudski život. Zato se Europa vraća nečemu malome, po ljudskoj mjeri. Europa danas pati pod diktaturom ekonomskog totalitarizma. Ljudi se rađaju da bi služili tvrtki i da joj neprekidno stoje na raspolaganju. To je najopakija forma od svih totalitarizama koji su ikad postojali. Zato Europa proizvodi te prividne strahove da sakrije one opravdane. Na primjer, strah od menadžera, nesposobnog kretena, koji jedino zna otpuštati ljude iz poduzeća i onda one preostale tjerati da rade još više; strah da će njihovu tvrtku kupiti drugi nesposobni menadžer i prodati je nekoj kompaniji iz Južne Koreje. Ljudima je oduzeta svaka sigurnost i zato oni obnavljaju zaboravljene, tradicionalne kulturne forme. Ljudi ponovo otkrivaju sijela, ljepotu razgovora. Evo, u Berlinu se organiziraju sjedeljke u stanovima na kojima se sastaju pisci, glumci, slikari, muzičari, bankari i odvjetnici; svatko donese bocu vina i malo meze pa glumac čita, recimo, Gottfrieda Benna i onda se o tome razgovara. O tome govori onaj čuveni Hölderlinov stih: “Gdje postoji opasnost, tu raste i ono spasonosno.”

NACIONAL: Što Nijemci trenutačno najviše čitaju?
- Biografije i autobiografije, te knjige koje se bave odnosom između bivše istočne i zapadne Njemačke koje sada traže put pravog ujedinjenja. Na drugoj strani tzv. pisci traže teme u kojima bi srušili neke tabue pa tako napišu roman u kojem otac siluje kćer ili ljubavnik pojede ljubavnicu. Ili roman u kojem se psuje i pljuje po muslimanima. To je jedan od trendova, ali po vrijednosti apsolutno nevažan u usporedbi s Grassovom autobiografijom u kojoj jedan veliki čovjek raspravlja sam sa sobom o tome što je u životu učinio dobro, a što nije. U takvima sredinama još se nije razvila svijest da tamo gdje nema tabua nema ni kulture. Jer je kultura proizvodnja i poštivanje tabua.

NACIONAL: Što trenutačno pišete?
- Pišem roman o Omaru Hajjamu, sjajnom perzijskom pjesniku, matematičaru i astronomu, koji je bio iznimno prosvijećen. Živio je u vrijeme raspada prosvijećenog svijeta i nije se uspijevao prepoznati ni u jednoj ideologiji, a oko njega su nastajale radikalne ideologije. O čovjeku koji je osjećao da se udaljavao od svijeta i jedinu utjehu nalazio u promatranju noćnog neba i u tome da sebi stalno napominje “kako je tamo, Bogu hvala, beskonačno”.