Srećko Jurdana'Mrtvi u principu ne bi trebali glasovati”, zaključio je zadnjih dana Stipe Mesić, nasmijavajući publiku u povodu vijesti da su na zadnjim izborima - po tradicionalnome običaju - sudjelovali i neki pokojnici (koji su se, sudeći po ambijentu i okolnostima njihovoga nastupa, lako mogli izjasniti za HDZ). Na poučne riječi predsjednika autor ove kolumne može samo dodati osobno mišljenje da u principu glasovati ne bi trebali ni neki među živima, što zbog otežanoga intelektualnoga snalaženja u demokratskoj buci i bijesu, što zbog skučene političke ponude. Odaziv na izbore pokazao je, uostalom, da su mnogi od živih već usvojili tu spoznaju. Izbori su demokratske predstave preko kojih se u pravilu proizvode vrlo skromni neposredni društveni pomaci, ali raznim čudnim ljudima omogućuju zato izmjenjivanje na dokoličarskim uhljebljenjima u Saboru ili općinama, i možemo ih u tom kontekstu tretirati kao faktor uspostave socijalne ravnopravnosti u ugostiteljsko-kancelarijskome miljeu.

Nedavno objavljeni podatak da duhoviti predsjednik Mesić u svojim godinama može napraviti sedamdeset pet sklekova izazvat će kod promatrača skepsu - jer to je mjera za profesionalne sportaše, a ne za gospodina u najboljoj dobi koji živi pod režimom protokolarnih obaveza i komfora - ali bez obzira na količinu sklekova, najava Mesićeve namjere da nakon aktualnoga mandata postane vođa hrvatske ljevice kod pisca ovih redaka nailazi na simpatije, jer on je rođeni protagonist za tu ulogu. Hrvatskoj ljevici - tj. onome što se pod tim pojmom danas podrazumijeva - potreban je ujediniteljski lik s karizmom, jer bi u sadašnjoj prezentaciji ona na vlast mogla doći kad čovjek otputuje na Mars. Iako spor, neodređen i krajnje oprezan u potezima, Ivica Račan imao je nekakvu karizmu, koju nije uspio prenijeti na nasljednike. Ljudi su u tom naizgled antiliderskome liku ipak prepoznavali osebujnoga lidera, kakvog ne uočavaju u Zoranu Milanoviću, što je dokaz da mladost ne mora donositi i neodoljive reformatorske vrijednosti. U SDP-u uz Milanovića - takvog kakav jest - ne postoji nikakav veliki motivator koji bi mogao nadahnuti lijeva srca, a u SDP-ovom junior partneru HNS-u Radimir Čačić i Vesna Pusić nastavljaju putovanje kroz narod kao dvije pročitane knjige koje nikada ne će postati bestselleri.

---

S autoritetom i čvrstoćom koju je stekao sudjelujući u mnogim vrlo raznorodnim bitkama, i s ambicijama postojano većim od ceremonijalnih, Mesić bi lijevu stranu hrvatskoga spektra doista mogao promovirati u snagu koja nadrasta okvire SDP-ove poetske deklarativnosti, ali do te faze on još mora apsolvirati dvije godine Pantovčaka, što nas ovdje vraća na goruću temu prepreka u procesu sastavljanja nove vlade. Mesiću su i Sanader i Milanović zahvalili na poštivanju Ustava u postupku određivanja mandatara, iako svaki sa specifičnim knedlom u grlu: Sanader jer je dugo čekao, Milanović jer nije odabran. “Jesi li sastavio vladu ?”, provocirao je Sanader Milanovića u predvorju predsjednikova ureda, i ponudio mu time šlagvort za duhovit odgovor: “Isto kao i ti.”

U toj kratkoj izmjeni dobio je što je tražio, ali namjerava se pobrinuti za promjenu situacije u budućnosti: s novom vladom najavio je i inicijativu za novi Ustav, prema kojem će valjda mandat automatski dobivati onaj tko osvoji relativnu većinu. Drugo je pitanje je li to u skladu sa svjetskim običajima, ali činjenica je isto tako da neizvjesnost oko mandatara na hrvatsku scenu nije unijela nikakvu posebnu kvalitetu, osim što je malima - koalicijskome društvu postavljača uvjeta - na trenutak omogućila da se osjete kao veliki. Milanović nastoji u svakom slučaju eksploatirati situaciju do krajnjih granica rastezljivosti. Najavio je borbu za parlamentarnu većinu bez obzira na Sanaderov mandat, argumentirajući svoju upornost papagajskim ponavljanjem u medijima da je u apsolutnome omjeru osvojio više glasova od HDZ-a.

To, dakako, u praktičnome smislu ne znači ništa. Broj zastupničkih mandata - koji se određuju prema specijalnoj metodi izračunavanja - nadređen je ukupnome broju glasova, kao što je na američkim predsjedničkim izborima presudan broj osvojenih elektora koje donosi pobjeda u pojedinoj saveznoj državi (zahvaljujući čemu je G. Bush svojedobno postao predsjednik iako je dobio manje glasova od konkurenta). Milanoviću je, međutim, borba do posljednjeg daha potrebna i kao prigodno sredstvo za spašavanje stranačkog jedinstva, odnosno vlastite pozicije. U sedlu je dok mu konj grabi prema naprijed; kad stane, počet će se propinjati. Osjećajući da mu neuspjeh na izborima ugrožava autoritet i položaj u stranci, Milanović je razvio potrebu da se prikaže više kao žrtva administrativne nepravde negoli kao nedvosmisleni gubitnik, a tu tehniku pokušava proširiti i na kolektivnu svijest nacije kojoj je - preko njegove postizborne eliminacije - navodno uskraćena realizacija izražene težnje za promjenom.

Spoznaja o izgubljenim izborima mora se prolongirati do maksimuma, a nakon toga po mogućnosti relativizirati i pretvoriti u protest zbog nepravednoga postupka prema većini koja je glasala za SDP. Sve je to, rekli bi analitičari, legitimno. No, kako stvari realno stoje, nema zime za Sanadera. Njegova se vlada rađa, makar i u seljačkoj muci.

Državna komedija 'Gruntovčani'; Državljanstva za ubojice

Za svaku je pohvalu - dakako - periodičko demonstriranje državne gorljivosti u borbi protiv korupcije, impresivno djelotvornoj kad se radi o inkriminiranim iznosima u rasponu od par stotina kuna do par tisuća eura, odnosno kad u kriminal nisu umiješani političari visokih razina. Nedavno otvaranje afere u zagrebačkoj gruntovnici - gdje je zbog rješavanja predmeta preko reda privedeno nešto činovnika, odvjetnika i građana - služi, međutim, isključivo kao javni indikator tragikomične konfuzije na planu regulacije vlasništva nad nekretninama, kakvu je proizvela država.
Nezasitna birokracija izmislila je u jednom trenutku “vlasničke listove” kao dokaze o posjedovanju stana ili nečeg drugog, i stvorila u isto vrijeme nepremostive prepreke za dobivanje tih listova. Građevinska mafija ljudima može slobodno prodavati stanove u neetažiranim zgradama koje nemaju “vlasnički list”, i za koje je unatoč tome dobila uporabnu dozvolu, a oni se zatim mogu narednih dvadeset godina vući po koridorima pretrpane gruntovnice i istraživati postoji li nekakav način na koji mogu doći do verifikacije svoga vlasničkoga prava. Na kugli zemaljskoj nema ovakve manipulacije, pljačke i birokratskoga terora nad građanima.
* * *
Stanoviti Vrljanović, terorist iz “krajine” i jedan od sudionika ubojstva hrvatske obitelji Grgić u Novskoj 1993. godine (otac, majka i dvoje djece), uhapšen je u Münchenu na proputovanju iz Srbije i izručen Hrvatskoj. Vraćao se s obitelji u Ameriku, gdje imaju državljanstvo. Zanimljivo je u tom povodu s kakvom su lakoćom mnogi pripadnici srpskih terorističkih skupina na hermetiziranome Zapadu - koji rigorozno pazi koga prima - dobivali državljanstva, boravke i azile, u rasponu od “kapetana Dragana”, ugodno situiranog u Australiji, nadalje. Američko, australsko, švedsko itd. državljanstvo za mnoge normalne emigrante ravno je dobitku na lutriji, no ubojice - kako stvari stoje - imaju neke pogodnosti.