TVORAC PRVAKA Mnogi hrvatski plivači poput Miloša Miloševića, Duje Draganje, Gordana Kožulja i Sanje Jovanović postigli su vrhunske rezultate zbog rada s BobevomZlatna medalja i svjetski rekord Sanje Jovanović na 50 metara leđno na nedavno završenom europskom prvenstvu u 25-metarskim bazenima ne samo da je još jedan uspjeh hrvatskih plivača nego je još jedan uspjeh Dmitra Bobeva, trenera plivačke reprezentacije. Bez ikakve sumnje, hrvatsko plivanje počelo se razvijati a hrvatski plivači počeli su osvajati medalje na svim natjecanjima otkako je 1993. bugarski trener Dmitar Bobev postao trener reprezentacije.

TVORAC PRVAKA Mnogi hrvatski plivači poput Miloša Miloševića, Duje Draganje, Gordana Kožulja i Sanje Jovanović postigli su vrhunske rezultate zbog rada s BobevomBobev je 1990. došao u Rijeku, u plivački klub Primorje, jer je bio nezadovoljan statusom u bugarskoj plivačkoj reprezentaciji. Njegov rad s plivačima Primorja pokazao se odličnim te je 1993. postao trener reprezentacije, u vrijeme kad je reprezentacija imala samo jednog plivača sposobnog da osvoji medalju, Miloša Miloševića. Milošević se zbog Bobeva preselio u Rijeku, počeo osvajati medalje na svjetskim i europskim prvenstvima, što je bila prva potvrda stručnosti i znanja bugarskog trenera. Kroz rad u reprezentaciji, sve je više plivača odlazilo na olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, a medalje i rezultati Sanje Jovanović, Duje Draganje, Gordana Kožulja i drugih dokaz su kvalitetnog rada Dmitra Bobeva.

NACIONAL: Sanja Jovanović je, nakon osvajanja zlatne medalje i postavljanja novog svjetskog rekorda, rekla da ste jedino vi vjerovali u nju. Kako je moguće da je prije godinu i pol dana malo tko vjerovao u plivačicu koja je iznimno talentirana, ali koju je ozljeda usporila u razvoju?
- Ne bih rekao da nitko nije vjerovao u nju. Bilo je svakakvih ljudi i svakakvih izjava, ali bitno je da se vratila. Znam da je sportašu najteže u trenucima kad ne ostvaruje najbolje rezultate, a mlad si i spreman za najbolje. Vjerovao sam u Sanju jer je pratim od njezine 13. godine. Isprva smo surađivali tako što smo se tu i tamo našli, jer je ona u Dubrovniku a ja u Rijeci, te bismo zajedno odradili pripreme od 10 ili 15 dana. To nije dovoljno za vrhunski rezultat. Nakon EP-a u Budimpešti 2006., gdje je plivala jako loše, ponudio sam joj da dođe k meni. Ona je tada bila očajna a ja sam bio spreman raditi s njom.

NACIONAL: Ona se tada odvojila od obitelji i preselila u Rijeku gdje živi sama. Je li vas bilo strah da se neće prilagoditi novim uvjetima života i treniranja?
SAŠA IMPRIĆ je 2004. postao europski juniorski prvak na 200 metara mješovitim stilom- Rizik uvijek postoji. Na početku sam se i sam pribojavao toga, ali ona se dosta brzo prilagodila. Postala je svjesna da mora neke stvari promijeniti. Osim toga, u Rijeci trenira s kolegama, nije sama, i svi ljudi oko nje pomogli su joj da se brže prilagodi.

NACIONAL: Što je to Sanja Jovanović trebala promijeniti?
- Prvo je trebala promijeniti pristup treningu. Na treningu treba postojati disciplina. Zatim je trebalo mijenjati neke detalje u načinu plivanja koji se ne mijenja tako lako. Zato sam inzistirao da stalno bude pod mojom kontrolom kako bih mogao vidjeti uspijevamo li ili ne s novim načinom plivanja. Mijenjali smo tehniku plivanja, intenzitet treninga, sve pomalo. Počeli smo zajednički raditi u rujnu 2006. kad se preselila u Rijeku. Na prvim pripremama pokazala je da se mijenja.

S MILOŠEM MILOŠEVIĆEM Bobev je postigao prve uspjehe u HrvatskojNACIONAL: Sanja Jovanović je samo jedan u nizu plivača koji su došli u Rijeku kako bi radili s vama. Kako ste vi uopće došli iz Bugarske u Rijeku?
- Došao sam u Rijeku 15. rujna 1990., i to sasvim slučajno. Na pripreme u Sofiju je došao Aleksandar Škanata, moj kolega iz Beograda. On je tada trenirao sprintere i rekao mi je: “Ti mene ne poznaš, ali ja tebe znam, hoćeš li mi pomoći?” Surađivali smo 15 dana, pomogao sam mu oko programa treninga, zajedno smo radili, nakon čega me je pitao bih li došao raditi u Jugoslaviju. U to vrijeme, nakon OI 1988., kad su bugarski plivači ostvarili dobar uspjeh, nisam bio zadovoljan svojim statusom u reprezentaciji. Bugarski savez tražio je da se usredotočimo samo na plivače koji će ići na OI 1992., a ne i na mlade plivače, s čime se nisam slagao. Atmosfera je bila loša i svi mi treneri bili smo umorni. Tražili smo promjenu a ja sam Škanati rekao da me zovu iz Grčke, kamo nisam želio ići jer njihovi plivači nemaju profesionalan odnos prema sportu. Budući da je Rijeka tražila trenera, ja sam poslao svoj životopis i rezultate koje sam postigao. Došao sam u Rijeku na četiri dana, vidio sam čime raspolažu i kakve mlade plivače imaju. Nisam namjeravao ostati 18 godina, potpisao sam ugovor na dvije godine s mogućnošću produžetka na još dvije.

NACIONAL: Vi ste, prije nego što ste postali trener, i sami bili plivač.
- Da, bio sam talentirani plivač u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji, ali ne i kao senior, pa sam se s 22 godine prestao profesionalno baviti plivanjem. Prebacio sam se u trenere i postao trener u klubu Levski iz Sofije. Budući da sam prije radio s glavnim trenerom bugarske reprezentacije, tako me je on vrlo brzo, 1984., zajedno s još tri trenera, uzeo za svog pomoćnika u reprezentaciji.

NACIONAL: Čuo sam da je supruga utjecala na vašu odluku jer se njoj Rijeka sviđala kao grad.
- Ona je bila ta koja je spomenula Rijeku kad sam razgovarao sa Škanatom tijekom večere. Ona je 1983. nastupila na Balkanskim igrama u Rijeci i jako joj se svidio grad. Škanata se sjetio da Rijeka treba trenera i tako smo došli do Rijeke.

NACIONAL: Prvi ugovor na dvije godine istekao je 1992., nakon OI u Barceloni. Kako to da ste odlučili ostati, s obzirom na to da hrvatski plivački reprezentativci, odlukom Antuna Vrdoljaka, tada predsjednika HOO-a, nisu mogli putovati u Barcelonu?
- Iako tada još nisam imao nikakvih obveza prema reprezentaciji, bilo mi je jako žao. Ne volim komentirati taj događaj. Znam da Antun Vrdoljak katkad svašta izjavi. Plivači Primorja s kojima sam tada radio nisu imali rezultate za odlazak na OI, ali mi je bilo čudno što Hrvatska ne šalje plivače na OI. Ta odluka utjecala je na hrvatsko plivanje tako da su na sljedećem državnom prvenstvu u plivanju rezultati bili tragični a atmosfera loša.

DUJE DRAGANJA ljeti, kada dođe iz Amerike, trenira s Dmitrom BobevomNACIONAL: Kada vas je većina plivača iz Hrvatske počela prepoznavati kao odličnog trenera s kojim žele raditi?
- Miloš Milošević je bio prvi koji je došao k meni, bilo je to u ožujku 1993. U to vrijeme su plivači Primorja, poput Marijana Kanjera, Alena Lončara i Gabrijele Lončar, pokazivali velik napredak. Milošević me pitao može li doći u Rijeku i plivati kod mene, što sam i prihvatio. Nakon što je na Mediteranskim igrama u Montpellieru ostvario odličan rezultat, sve se pokrenulo. Prije toga, u listopadu 1992., postavljen sam za glavnog trenera reprezentacije, kako bih napravio plan priprema za OI 1996. Nakon Mediteranskih igara došlo je Europsko prvenstvo u Sheffieldu, gdje je Milošević opet osvojio medalju, pa je zatim 1998. postao europski prvak a 1999. i svjetski prvak na 50 metara delfinovim stilom. Tada se sve pokrenulo.

NACIONAL: S obzirom na to da je Hrvatska imala i ima samo dva natkrivena bazena, a tada je imala i malu bazu plivača, trebala je golema volja i strpljenje da se sve to pokrene a vi ostanete u Hrvatskoj.
TRENER ZA USPJEH Sanja Jovanović postala je europska prvakinja i svjetska rekorderka nakon godinu i pol dana rada s Dmitrom Bobevom- Mislio sam da ću 1992. nakon lošeg državnog prvenstva otići jer nisam bio zadovoljan rezultatima plivača koje sam trenirao. Tada sam rekao upravi kluba kako ću ostati još godinu dana kako bih se vratio na rezultate koje ja smatram dobrima i koje oni mogu ostvariti. To me motiviralo da ostanem i 1993. Nakon toga je došlo svjetsko prvenstvo 1994. gdje je štafeta gotovo ušla u finale, pa pripreme za OI 1996., pa dolazak mladih kao što su Marko Strahija, Gordan Kožulj, Krešimir Čač. I ja sam odlučio ostati. Nakon OI 1996. ostao sam zbog još jednog olimpijskog ciklusa, pa još jednog, i tako sam ostao do sada. Ipak, najviše me držalo to što su rezultati plivača bili sve bolji. I danas kažem kako Hrvatska ima jako velik sportski potencijal, ne znam ni jednu drugu zemlju koja ima toliko sportskih talenata. Kada uspoređujem situaciju iz 1991. i danas, plivanje se doista širi i razvija. Držao me taj potencijal koji sam vidio kod Hrvata.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome kako biste u nekoj drugoj zemlji financijski bolje prošli?
- Uvijek kada dođeš negdje prvi put, postaviš svoje financijske zahtjeve, druga strana ponudi nešto manje i onda dođe do dogovora. No kroz ovih 18 godina financije nisu razlog zbog kojeg sam ostao u Hrvatskoj. Možda bih negdje drugdje financijski bolje prošao, zvali su me devedesetih, recimo, klubovi iz Italije. Jednostavno, vezao sam se za Hrvatsku a ujedno volim završiti ono što sam započeo. Nisam želio ostaviti u Hrvatskoj nedovršen posao samo zato što bih u Italiji dobio 300 ili 500 njemačkih maraka više. Novac me nikada nije vodio kroz život.

NACIONAL: Nekoliko naših plivača otišlo je na školovanje u Ameriku, od sveučilišta Berkeley se stvorila fama, ali vi tvrdite da Amerika ipak nije garancija za napredak.
DR. IVAN VARVODIĆ, direktor hrvatske plivačke- I dalje to mislim. Sigurno je da naši plivači koji odlaze Ameriku nešto vrijede. Ako nešto vrijede, onda bi trebalo izabrati sveučilište i klub koji im može ponuditi bolje uvjete kako bi se dalje razvijali a ne samo da bi rekli “ja idem u Ameriku”. Nije cijela Amerika poput Berkeleyja. U Americi je lakše i studirati i trenirati, ali ne svuda. Draganja je napredovao na Berkeleyju, Kožulj je napredovao, ali imamo određeni broj plivača koji su otišli u Ameriku kao kvalitetni juniori a vratili su se sa slabim ili osrednjim rezultatima.

DMITAR BOBEV sa suprugom, bivšom plivačicom i bugarskom reprezentativkomNACIONAL: Jeste li razgovarali s Draganjom kad je razmišljao o tome da uzme katarsko državljanstvo i nastupa za njihovu reprezentaciju?
- Jesam, razgovarao sam. I sada smatram da svaki odrasli čovjek ima pravo na svoje mišljenje. Nekim stvarima riješio bi svoju egzistenciju, ali on je i sam priznao da bi, ako će se moći pripremati u Hrvatskoj i razviti svoju karijeru, onda ostao u Hrvatskoj. Poznajem Draganju, on je jako vezan za Hrvatsku, ali teško bi bilo prigovoriti mu na drukčijoj odluci. Drago mi je što je ostao jer sam bio svjestan da želi ostati u Hrvatskoj. Osobno, nisam mu pomogao u toj odluci, samo sam mu dao prijateljski savjet i podršku.

NACIONAL: Kad je poznati američki plivački trener Mike Bottom došao u Hrvatsku i postao dio reprezentacije, podijelila su se mišljenja. Neki smatraju da je dobro što je došao, drugi da se time zapostavljaju domaći treneri. Što vi mislite?
- Mike Bottom je dokazan stručnjak i na Olimpijskim igrama 2000. i 2004. njegovi plivači su osvajali zlatnu medalju na 50 metara slobodnim stilom, što je veliki uspjeh. Osobno nemam ništa protiv njegova dovođenja jer bih i ja mogao nešto naučiti od njega, a ako to smatra, može i on nešto naučiti od mene. Mi treneri se ne trebamo bojati dovođenja trenera koji su napravili nešto više i bolje od nas. Kad je riječ o reprezentaciji, treba napraviti sve kako bi naši plivači dali maksimum, a hoće li trener biti Bottom, Bobev, Pero Kuterovac ili netko četvrti, to nije bitno.

NACIONAL: Upravo je objavljeno kako su pretrage pokazale da Marko Strahija ipak nije bio dopingiran nego vjerojatno boluje od raka testisa. Jeste li vjerovali da se on nikad nije dopingirao?
Dmitar Bobev na skijanju s bratom Svetoslavom Bobevom koji radi kao trener u plivačkom klubu u Puli- Ja sam radio sa Strahijom prije četiri godine kad je prvi put optužen za doping i bio sam 200 posto siguran da je nevin. I tada smo se odlučili na dodatne pretrage, ali valjda nisu bile detaljne kako bi otkrili njegove zdravstvene probleme. No bio sam uvjeren da je Strahija čist. Svi mi pazimo na doping jer nitko od nas nije našao svoju diplomu na cesti. Osim toga, sve vitamine za vrhunske sportaše dobivamo preko HOO-a. Naši dečki i cure nisu takvi da rade nešto suprotno trenerovoj odluci, da odu u ljekarnu i sami nešto kupe. Nadalje, Hrvatska nema toliko novca da bi se radilo na sustavnoj upotrebi dopinga gdje postoje cijeli medicinski timovi oko sportaša.

NACIONAL: Je li vaša obitelj zadovoljan životom u Rijeci?
- Normalno je da su zadovoljni. Navikli smo se na život u Rijeci. Kad sam nakon Olimpijskih igara 2000. razmišljao o povratku u Bugarsku, supruga je bila protiv toga, rekla mi je da sam lud. Moja supruga Bistra Gospodinova radi kao trener u plivačkom klubu Primorje, magistrirala je na sportskoj akademiji u Sofiji. Bila je plivačica, ja sam je trenirao, i imala je vrlo dobre rezultate. Bila je šesta na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu i treća na Europskom prvenstvu. Ona zna kakav je moj posao, bila je moja plivačica i zna koliko sam živaca izgubio zbog nje. Sin Stefan ima 13 godina i živi s bakom u Sofiji. Na žalost, ne bavi se sportom. Ostavili smo ga u Sofiji jer u ovom poslu nikad ne znate što će se događati, danas smo u Hrvatskoj, sutra možemo biti u drugoj zemlji. Nisam želio da mijenja škole i jezike. Svako ljeto je tri mjeseca u Hrvatskoj, voli loviti ribe i skijati.

'Nekima sam smetao kao Bugarin'

NACIONAL: Nije li vas začudilo da Hrvatska, kao mediteranska zemlja, uzima Bugarina za trenera reprezentacije?
- Bio je to splet okolnosti, bivši trener reprezentacije i njegov zamjenik podnijeli su 1992. ostavku a nikog drugog nije bilo. Bilo je tada komentara u stilu ”Zašto ste uzeli Bugarina, pa neće nas Bugarin učiti plivanju”, ali ja se na to nisam obazirao.

NACIONAL: Koliko je dobro ili loše za hrvatsko plivanje to što i posljednjih pet godina plivači poput Duje Draganje i Sanje Jovanović zbog vas dolaze u Rijeku?
- Uvijek sam prvo pitao može li taj plivač ostati u svom klubu a raditi sa mnom. Nikada nikoga nisam nagovarao da promijeni klub. Sanja Jovanović je došla u Rijeku, ali sam tražio da i dalje pliva za klub iz Dubrovnika. Zbog jednog dobrog plivača u jednom gradu na plivalište će doći 200 djece i početi plivati. On može pomoći klubu da se razvije. Koncentracija najboljih plivača u jednom centru se isplati jedino kad u ostalim gradovima nema nikakvih uvjeta pa dajete onda sve najbolje uvjete onim najboljima. Dugoročno, to nije dobro. Mislim da smo uspjeli u tome da se plivanje proširi na ostale gradove, sredinom devedesetih išli smo na pripreme u Sisak. Šest godina kasnije osnovan je plivački klub jer je djeci bilo zanimljivo gledati Miloševića, Tomislava Karla i ostale kako treniraju. Isto smo radili u Varaždinu i Osijeku, kako bismo djecu zainteresirali za plivanje.