Objavljeno u Nacionalu br. 632, 2007-12-20

Autor: Nina Ožegović

ZGRADE PO MJERI ČOVJEKA

Arhitekt za najveće projekte

GORAN RAKO (55), novi predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, autor je kapitalnih objekata: Muzeja Narona, bolnice Nova Bila, Prebendarskih vrtova u Zagrebu i spomen-područja u Vukovaru

'DOBRA ARHITEKTURA MIJENJA SVIJET' Goran Rako s mladim suradnicima u svom ateljeu 'Radionica arhitekture' u'DOBRA ARHITEKTURA MIJENJA SVIJET' Goran Rako s mladim suradnicima u svom ateljeu 'Radionica arhitekture' u“Ja iskreno vjerujem da dobrom arhitekturom popravljam svijet”, kaže arhitekt i docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Goran Rako (55), novi predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata i autor Muzeja Narona u Vidu pored Metkovića, njegova najznačajnijeg rada u karijeri. Za taj in situ muzej od dvije tisuće četvornih metara, prvi takve vrste u Hrvatskoj, dobio je godišnju nagradu “Vladimir Nazor”, te predstavljao Hrvatsku na svjetskom natjecanju Cemex u Meksiku, koji se tretira kao svojevrsni Oscar arhitekture.

Rako je nedavno dobio i prvu nagradu na natječaju za Memorijalno spomen obilježje Domovinskog rata - Vodotoranj u Vukovaru, koji će se početi realizirati već na proljeće. Zajedno sa svojom ekipom mladih arhitekata iz svoje Radionice arhitekture projektirao je još nekoliko velikih projekata, primjerice, dječji vrtić u Sesvetama i dvije školske sportske dvorane u Karlovcu i Rugvici pored Ivanje Reke, a ubrzo počinju radovi na luksuznom naselju urbanih vila Gorice u ulici Gorica, istočno od Mirogoja. Naselje će imati devet urbanih vila, koje će biti obložene drvenim fasadama, a imat će dva, maksimalno tri suvremeno opremljena stana s dnevnim boravcima okrenutim prema jugu odakle puca pogled na grad. U toku je i gradnja kontroverznog projekta Prebendarski vrtovi u Medvedgradskoj ulici.

Od njegovih ranijih radova ističe se zgrada B u Rijeci za koju je dobio nagradu “Viktor Kovačić”, te zgrade POS-a u Španskom. Sudjeluje na raznim natječajima na kojima dobiva druge nagrade, primjerice, za Južne arkade Mirogoja i Osijek Zapad, dok je u japanskom gradu Nari zajedno s kolegonm Bojanom Radonićem dobio prvu nagradu za Kongresni centar. Sudjelovao je na natječaju za Muzej egipatske umjetnosti u Kairu, a napravio je i projekt Cvjetni prolaz.

Rako je “arhitekt opće prakse” i kaže da se ne bi htio usko specijalizirati jer to smatra zatupljujućim, no radi uglavnomVRTIĆ OBLIKOM podsjeća na zagrljaj majčinih ruku, a u sredini je polukružno igrališteVRTIĆ OBLIKOM podsjeća na zagrljaj majčinih ruku, a u sredini je polukružno igralište “velike, ali posve različite projekte”. Njegov prvi veliki rad bila je golema zgrada bolnice u Novoj Bili, koju je početkom rata projektirao zajedno s kolegama Antom Kuzmanićem i Danijelom Marasovićem. Bolnica se smatra jednim od najkompliciranijih arhitektonskih zadataka pa je to već na početku odredilo njegov put. Prostire se na deset tisuća četvornih metara, moderno je opremljena i radi punim kapacitetom, a kako Rako kaže, “stanovnici su se za nju vezali kao lancima - uredna je, čista i na svakom se odjelu osjeća ljubav”. Još joj nedostaju nadstrešnica, rodililište i odjel psihijatrije, kaže, za kojim u tom kraju postoji potreba. U projektiranju uvijek polazi od konteksta, znači, konkretne situacije - zemljišta i naselja rješavajući tako autentični problem. Zato je svaki njegov projekt specifičan. Smatra da je za dobru arhitekturu nužno stišati ego i projektirati zgradu, koja će biti napravljena “po mjeri čovjeka ili služiti zadanoj svrsi, a ne vrištati izvan konteksta”.




 Goran Rako smatra da Hrvati još nisu svjesni vrijednosti Muzeja Narona, izgrađenog na mjestu rimskog Foruma, koji se naslanjao na hram cara Augusta. “Svatko bi ga trebao vidjeti, ne zbog zgrade, nego zbog artefakata”, kaže. Iskopavanje je započelo 1996. godine kada je arheolog Emilio Marin iz Splita otkupio i srušio štalu u malom naselju Vid. “Ubrzo su svi popadali u nesvijest”, prisjetio se Rako, “jer su pronašli 16 rimskih kipova bez glava cara Augusta i njegove obitelji te ostalih moćnika”. Pretpostavlja se da su kipovi ostali bez glava s dolaskom kršćanstva; starokršćani su vjerojatno srušili hram u IV. stoljeću i kipove zbacili s postolja kako su se u to doba uobičajeno obračunavali sa starorimskim spomenicima, koje su smatrali poganskim. Kasnije se ušlo u trag glavi Vespaziana i carice Livije, koja je u vlasništvu Ashmolean muzeja iz Oxforda.

“To je bio užasno kompliciran projekt”, kaže Rako. “Trebalo je riješiti problem veličine i prostora te kaosa u naselju. Naime, zamišljeno je da se na relativno malom prostoru od 1200 četvornih metara u centru kaotičnog naselja izgradi golema zgrada. Stalno sam smanjivao površinu tako da sam čak izišao na natječaj s projektom koji je imao 300 kvadrata manje od zadane površine. To je bio luđački rizik. No žiri je od 40-ak pristiglih radova prepoznao naš projekt kao najbolji zaključivši da ćemo tih 300 kvadrata već negdje riješiti.”

VODOTORANJ U VUKOVARU imat će u podzemlju muzej, trgovinu i uredski prostor, a nad zemljom amfiteatar za priredbeVODOTORANJ U VUKOVARU imat će u podzemlju muzej, trgovinu i uredski prostor, a nad zemljom amfiteatar za priredbe Projektirajući taj muzej Rako je “morao gušiti maštu”, jer je težište moralo biti na izlošcima - kipovima, keramici, staklu i nakitu, a ne na kući. Smatra da mnogi svjetski muzeje govore “Vidi mene”, a ne “Vidi izloške” što je pogrešno. Po njegovu mišljenju “čak je i prekrasan Guggenheimov muzej u New Yorku, rad čuvenog Franka Lloyda Wrighta promašen jer je u njemu nemoguće napraviti izložbu”. Rako nije htio da se i njemu to dogodi, da “urla neki simbolizam”, pa se odlučio za neutralnu formu, nalik hramu, kako bi izlošci bili u prvom planu. Htio je napraviti kamenu fasadu, no na kraju se odlučio za tzv. umjetni kamen, zapravo, eternit, poznat i kao tehno beton, koji se smatra materijalom 21. stoljeća. “Kad je zgrada bila dovršena uoči ljeta, učinilo mi se kao da je projektirana pod utjecajem Ivana Meštrovića, iako on nije bio arhitekt niti je moj uzor”, kaže Rako. “Zgrada je odisala monumentalnošću i nekom tvrdoćom, kao i njegove skulpture.”

 Goran Rako je od djetinjstva znao da će postati arhitekt, iako je kasnije kao odrastao čovjek razmišljao i drugim zvanjima. Kao dijete gledao je oca, koji je tehničar, “kako sjedi za kosim, crtaćim stolom i projektira male kuće, dok ga obasjava samo svjetlo svjetiljke na stolu”. To mu je izgledalo kao začarani svijet, kaže, iz kojeg su izlazili njegovi crteži. “Mislim da sam tada odlučio da ću postati arhitekt”, kaže Rako. Kad je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu i počeo raditi, doživio je strašno razočaranje i trebalo mu je dugo da se oporavi od tog udarca. Najviše ga je razočarala spoznaja da nitko u Hrvatskoj ne treba dobru arhitekturu. “Pronaći investitora koji želi dobru arhitekturu je bingo!” objasnio je Rako dodavši da se taj šok mora doživjeti na izlasku iz arhitektonskog puberteta kako bi se bez iluzija moglo nastaviti dalje.

“Možete se predati i reći da to nije vaš svijet, ili se pomiriti sa stvarnošću što sam ja odabrao i nastaviti svojim putem”, kaže Rako, “a tada sam počeo otkrivati da ipak postoji uzak krug ljudi koji žele dobru arhitekturu, ali ih trebate znati uvjeriti u svoju ideju. Mene moji današnji klijenti vole, jer im svojom dobrom arhitekturom pokušavam omogućiti istu zaradu kakvu bi imali s lošom. Oni nisu protiv dobre arhitekture, ali se protive arhitekturi, koja im smanjuje zaradu.”

 Rako danas predaje projektiranje na Arhitektonskom fakultetu i pokušava balansirati između dvije krajnosti: s jedne strane osloboditi kreativni potencijal studenata, a s druge strane pripremiti ih za stvarnost.

Idejni projekt Gorana Rake u KairuIdejni projekt Gorana Rake u Kairu Vrtić u Sesvetema, napravljen u Radionici arhitekture, njegov je najdraži projekt, jer je najbliži njegovoj viziji dobre arhitekture. “Sve je irelevantno, osim polukružne forme nalik na zagrljaj roditeljskih ruku, koja zatvara dječje igralište”, objasnio je Rako. “To igralište, nazvano dječja oaza, odgovorilo je na dva zahtjeva: humanosti i topline dječjeg vrtića, a istodobno je djecu djelomično odvojila od vanjskog svijeta.”

 Prebendarski vrtovi su najnoviji projekt Gorana Rake. Nalazi se u Medvedgradskoj ulici, odmah ispred Kaptol centra i radovi su u punom zamahu, usprkos brojnim kontroverzama vezanim uz glavnom financijera. Naime, govorilo se da projekt financira general Vladimir Zagorec, no otkako je optužen i pod istragom, radovi su zaustavljeni, jer se čekao novi vlasnik. Ima oko 17 tisuća četvornih metara, a prepoznatljiv je po specifičnoj terasastoj strukturi. Ima šest etaža, od toga su dvije podzemne gdje se nalaze garaže, te četiri iznad zemlje u kojem će biti poslovno-trgovački dio i tri namjenska stana, vjerojatno za nekog od investitora.

“Najviše me intrigiraju komplicirani zahvati - što je zahtjev teži, ja sam radosniji”, objasnio je Rako. “I tu sam zgradu rješavao više kao urbanistički, a ne kao arhitektonski problem. Bio sam inspiriran terasama, vrtovima, odnosno, vinogradima, koji su zaista nekad tu bili. A najviše drvenim stubama, karakterističnima za Zagreb, koje spajaju Donji grad s Gričom i Kaptolom, a meni su najdraži simboli Zagreba.

Fantastična je njihova gradnja: čelična konstrukcija podignuta je na čeličnim stupićima, a njoj su postavljeni šuplji drveni pragovi tako da stepenice djeluju kao da lebde. Željeli smo napraviti kuću nalik na to stubište koje vodi s jedne razine iz Tkalčićeve ulice na drugu razinu u Novoj vesi. Takav terasasti projekt omogućio je investitoru da dobije četiri reda izloga, koji će biti okrenutima i prema Tkalčićevoj ulici i prema Novoj vesi. Zatim, zgrada neće biti osamljeni otok; spojit će se sa strmom Mikleušićevom ulicom kojom će se moći stići do Kaptol centra.”

Na pitanje tko zapravo investira Prebendarske vrtove, Rako je odgovorio da ne zna. Kaže da je u prvoj fazi gradnje imao potpisan ugovor s Moltehom, no “nikad nije znao tko je njegov vlasnik, niti ga je to zanimalo”. Surađivao je “uredno i normalno s Romanom Binderom, koji je bio potpisan kao direktor na ugovoru”, a honorari su bili isplaćivani na vrijeme. “Sadašnji vlasnici su otkupili firmu Molteh, ali ne znam tko su oni, niti me zanima sve do onog trenutka dok će poštovati ugovor”, zaključio je Rako.

Neki od projekata Gorana Rake nisu realizirani, primjerice, stambeno naselje POS u Sesvetama na kojem je želio pružiti i urbanističko rješenje prostora.

Naime, opazio je da danas u Hrvatskoj ima puno dobrih arhitekata i sjajno dizajniranih kuća, no nedostaju relevantno projektirana naselja s identitetom. Zato je projektirao naselje od desetak zgrada s 450 stanova koje je smjestio oko prelijepog parka tako da svi stanari imaju prozore dnevnih boravaka okrenute prema zelenilu. “Zagreb je moja glavna učionica i promatrajući Lenucijevu potkovu, Park Ribnjak i Botanički vrt uvidio sam da trbam primijeniti isto pravilo - stanove okrenuti prema parkovima”, kaže Rako. “Zaključio sam da bi kupci novih stanova sigurno željeli da i njihovi stanovi gledaju na parkove, uz rješenu infrastrukturu - vrtić, školu i trgovine. Ove kuće su banalne i relativno jeftine, ali raspored zgrada je drukčiji. Šteta je što žiri nije prepoznao njihovu kvalitetu smatravši da bi ih teško provukao kroz GUP. No mi smo se jako trudili da naselje usuglasimo s GUP-om.”

'Užasno snažan simbol'

Arhitekt Goran Rako smatra da će projekt Memorijalnog spomen obilježja Domovinskog rata - Vodotoranj u Vukovaru po značaju biti ravan Muzeju Narona. Projekt se sastoji od podzemnog muzeja površine 1200 četvornih metara, zatim stubišta i rampe za invalide, koja se uspinje paralelno sa stubištem, te trgovine, kafića, sanitarnog čvora i uredskih prostora. S druge strane Vodotornja zamišljen je vanjski amfiteatar gdje će se održavati predstave.
“Kad smo razmišljali o projektu, zaključili smo da ne smijemo ništa raditi nad zemljom kako ne bismo konkurirali Vodotornju i njegovim ranama, užasno snažnom simbolu rata, koje mene podsjećaju na raspelo i rane od čavala na Isusovu tijelu”, kaže Rako. “Zato smo odlučili ostaviti Vodotoranj netaknut, u njegovoj goloj jasnoći, s ranama, a jedino ćemo zamijeniti unutarnji lift tako da se posjetitelji mogu sigurno popeti na vrh i pogledati okolni pejzaž.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika