Ivo PukanićNiti najmanje me nije iznenadila vijest koju sam čuo na radiju gmižući u autu kroz Vlašku, pokušavajući se probiti kroz predbožićni prometni horor. Europa nudi Srbiji sve moguće beneficije ako mirno prihvati osamostaljivanje Kosova. Srbi će dobiti šest do sedam milijardi eura nepovratne pomoći i ubrzani prijem u Europsku Uniju! Pitam se za što će to Srbi dobiti? Za muljanje, naravno, jer svakome je u Srbiji jasno da Kosovo već odavno nije njihovo i sve što rade u zadnjih godinu-dvije je samo dobra trgovina. A u trgovini su Srbi oduvijek bili majstori, a Hrvati obični pikzibneri, koji su, umjesto da jeftino kupuju, jeftino prodavali sve što su imali. Mi Hrvati smo uvijek bili dobri i poslušni dečki, rekao bi jedan moj prijatelj, odlikaš u školi, a Srbi su uvijek bili konfliktne bundžije, koje je trebalo smirivati poput zločeste djece i nečim ih potkupljivati kako bi bili dobri i šutjeli.

Tako je i sada. Hrvatskoj su Haaški sud i Europa na čelu s “uvijek prijateljskom” Engleskom, oderali kožu radi Ante Gotovine. Jedini pravi general kojeg je Hrvatska imala, čovjek koji je zaustavio rat na ovim prostorima sjedi poput zadnjeg kriminalca u zatvoru. Hrvatskoj je, tobože zbog njega, dvije godine bilo zbranjeno i pogledati prema Europskoj Uniji, da bi danas došli do toga, da Srbiji kao uvjet za početak pegovora nitko više niti ne spominje hvatanje i izručenje Karadžića i Mladića. Naprotiv, obećava joj se golemi nepovratan novac i ubrzani ulazak u EU! Ne bih se iznenadio da Srbija bude primljena i bez besmislenih pregovora u EU, kao što su primljene Bugarska i Rumunjska. Ne može me nitko uvjeriti da je stanje u Rumunjskoj i Bugarskoj bolje nego u Hrvatskoj, i to nakon što su ispoštovane sve stvari koje su bile propisane u njihovim pregovorima s EU. Ušle su u EU samo zato jer je to politički odgovaralo tom trenutku. Na isti način ući će i Srbija.

Ne bi me iznenadilo da Srbija uđe u Europsku Uniju i prije Hrvatske ili u isto vrijeme kada i Hrvatska. Možda se upravo to i treba dogoditi da bismo mi Hrvati, koji smo uvijek bili poznati po tome da pristajemo na sve, shvatili da smo najveći glupani u regiji i da nam se Beograd i dalje smije. Srbi plaču za Kosovom - kolijevkom srpstva! Ma plaču šipak - gledaju kako da maznu što više para naivnim zapadnjacima. Fućka se Beogradu za Kosovo i onu šačicu Srba u toj bivšoj pokrajini, kao što im se fućkalo i za Srbe u Hrvatskoj. Ali kada isti ti Srbi trebaju Beogradu za potkurivanje, tada postaju najveći srboljupci i zaštitnici svakog pripadnika srpskog naroda. U povijesti se to naziva bizantizam. To se sada događa i u Hrvatskoj, gdje su Srbi pnovno počeli, s prešutnom podrškom Beograda, voditi svoju “bizantsku politiku”. Nije li sramota da se upravo tri Srbina koji su ušli u Sabor na način kako su ušli, postavljaju kao vođe grupe “manjinaca” koji bi trebali odlučiti tko će i kako sastaviti novu vladu. Zar ih nije sram da postavljaju ultimatume, da traže mjesto potpredsjednka iste te vlade, te tajnička i ostala visokopozicionirana mjesta? Nemam ništa protiv da u novoj vladi bude pola Srba nađu li se tamo po svojim sposobnostima a ne zbog nacionalnog ili manjinskog ključa. Isto tako postavio bih pitanje onima koji su protiv liste za dijasporu, a tu mislim prvenstveno na SDP i Milanovića Zorana. Nije li sramotno biti protiv toga da Hercegovci i ostali Hrvati u BiH glasaju za zastupnike u Saboru, a istodobno podržavati da se Srbe autobusima dovozi u Hrvatsku iz Srbije i Republike Srpske, kako bi glasali za isti taj Sabor. Samo što za jedan mandat Hrvatima treba 15.000 glasova, a Srbima nekoliko stotina “manjinskih” glasova. I sada bi oni, s nekoliko stotina tih uvezenih glasova diktirali Vladi i određivali tko će biti ministar a tko potpredsjednik Vlade!

O financijskim zahtjevima možemo samo naslućivati, znamo li da su za vrijeme Račanove vlade Srbi željeli kontrolirati i odlučivati o podjeli 50 milijuna proračunskih kuna namijenjenih “manjincima”. Na kraju se tome usprotivio Goran Granić i povjerio manjinsku “kasicu” Židovima u koje je imao povjerenje da će pravilno dijeliti novac svima prema potrebama. Profesor Pupovac ima kredibilitet, a isto tako ima i sposobne ljude i stručnjake, kao profesora Slobodana Uzelca, koji se pokazao i dokazao u Primorčevu ministarstvu. Takvih stručnih i kvalitetnih ljudi ima puno. Upravo zbog tih ljudi i onoga što je do sada Pupovac učinio, ne bi smio prijeći granicu koja bi ga svrstala u istu kategoriju s onima koje nazivamo “bizantincima”. To nije dobro niti za njega, niti za sve poštene Srbe koje zastupa i koji se zajedno s ostalim građanima bore za bolji život i prosperitet ove zemlje.