Objavljeno u Nacionalu br. 633, 2007-12-27

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Snovi vremešnog vilenjaka

MAKEDONSKI REDATELJ europskoga glasa Aleksandar Popovski (38) u Gavelli je postavio modernu verziju Shakespeareova 'Sna Ivanjske noći' u kojem je u ulozi vilenjaka Puka briljirao Pero Kvrgić

REDATELJSKA I GLUMAČKA ZVIJEZDA Glumački klasik Pero Kvrgić i europska redateljska zvijezda iz Makedonije, Aleksandar Popovski, u atraktivnoj novoj predstaviREDATELJSKA I GLUMAČKA ZVIJEZDA Glumački klasik Pero Kvrgić i europska redateljska zvijezda iz Makedonije, Aleksandar Popovski, u atraktivnoj novoj predstavi"Svijet snova važan je kao i svijet u kojem živimo. Ako nisi agresivan u svijetu, zgaze te i nema te. Krivo je da guramo pod tepih svijet snova, mašte i iluzija jer nam trebaju kako bismo mogli preživjeti. Sve je postalo proračunato, sve smo prepustili političarima misleći da će nam oni dati viziju, a oni nemaju viziju i ne mogu nam je dati. Intelektualci, znanstvenici i filozofi su se povukli, i to proždire ovaj svijet. Mislim da oba svijeta - pragmatičan svijet i svijet snova, trebaju jednak tretman."

Tako govori Aleksandar Popovski (38), jedan od najpoznatijih makedonskih kazališnih i filmskih redatelja nove generacije, koji je na scenu Gavelle postavio Shakespearov komad "San Ivanjske noći" u novoj, zabavnoj, skraćenoj i za naše uvjete posve drukčijoj i originalnoj verziji. Predstava traje nepuna dva sata, kao i prosječni film, i u njoj nema klasične scenografije, osim što je grupa Numen od tradicionalnog crvenog kazališnog zastora dočarala šumu izrezavši ga na široke trake. Najveći adut komada je glumački klasik Pero Kvrgić, koji prvi put u karijeri igra Puka, ali ironično, dok predstavu nosi nova generacija Gavellinih talentiranih glumaca. Uz Hrvoja Klobučara, Kseniju Pajić i Bojanu Gregorić Vejzović, iskočili su Ozren Grabarić, Franjo Dijak i drugi. Popovski je angažirao i akrobatsku grupu koja se penje po trakama aludirajući na Brookovu verziju "Sna". Popovski nije upotrijebio nikakva tehnološka čuda, nego je predstavu temeljio na "pravom Shakespeareu, kojeg je preveo na današnje vrijeme" pa su se nakon premijere među glumačkom publikom mogli čuti komentari poput "to je pravi Shakespeare!".

"Popovski radi originalno", rekao je Kvrgić. "Odmah nas je na početku odjenuo u kostime i bacio na pozornicu da improviziramo. Našli smo se u čudu, ali ubrzo smo se zaigrali i počeli ludo zabavljati. Bilo je tu dilentantizama, tako da su se neki kolege u gledalištu ponekad slatko smijali, ali bilo je i raznih spontanih gesta i izjava koje su ostale u predstavi. Popovski nas je lukavo iskoristio - tjerao nas je na improvizaciju, a zatim je upotrijebio našu spontanost i maštu. Primjerice, postavilo se pitanje kako prikazati pretvaranje Vratila u magarca. Probali smo razne varijante, ali nismo bili zadovoljni. Onda sam predložio da Puk poljubi Vratila i da iz tog poljupca nastane magarac. Prihvatio je moju ideju pokazavši da prihvaća i glumačku maštovitost. Poslije smo imali čitaće i dramaturške probe, zatim smo sređivali tekst, a on je stalno mijenjao tekst i situacije - bilo je stotine različitih varijacija. Rad s Popovskim bio je za mene veliko iskustvo."

Zagrebačka publika upoznala je rad Aleksandra Popovskog prije osam godina kad je u Kerempuhu režirao "Bure baruta" Dejana Dukovskog, a potom su gostovale dvije njegove makedonske predstave "Don Juan" po Molièreu i "Divlje meso" Gorana Stefanovskog. U Gavellu ga je pozvao ravnatelj Darko Stazić, isprva s namjerom da se radi "Macbeth", ali Popovski je otklonio tu zamisao želeći raditi "nešto svijetlo". Prije nego što je stigao u Zagreb, gostovao je u Grazu gdje je režirao Ovidijeve "Metamorfoze" ispitujući ljudsku psihu kroz mitove.


MAŠTA, SNOVI, ILUZIJA I SMIJEH GLUMAČKI ANSAMBL i redatelj čiji je zajednički kreativan rad zaslužan za postavljanje vesele i maštovite predstaveMAŠTA, SNOVI, ILUZIJA I SMIJEH GLUMAČKI ANSAMBL i redatelj čiji je zajednički kreativan rad zaslužan za postavljanje vesele i maštovite predstave"Popovski je znao što hoće: želio je napraviti drukčiju, uvrnutu i maštovitu predstavu, kojoj su temelj snovitost i ljubav", kaže 80-godišnji Kvrgić objašnjavajući svoju ulogu Puka. "Želio je da predstavu otvori i završi Puk, ali u njegovoj viziji to je bio osamdesetogodišnji mrzovoljni i nevoljeni čovjek, koji je odavno zatomio svoju vragolansku stranu. Zato mi je i povjerio tu ulogu da u lik Puka ugradim svoje iskustvo i spoznaju o prolaznosti i krhkosti života. Puk se prvi put igrao na taj način i trebalo mi je vremena da pronađem u sebi glumački kontekst. Konačno sam ga pronašao u čuđenju. Naime, čudio sam se što ja igram Puka pa sam ga gradio ironijom, a zatim sam se razigrao i naposljetku otkrio i njegovu tamnu stranu, naznačenu već u početnim stihovima ‘Ja sam vedri noćni putnik’. Znači, svjetlost nasuprot tami. Zatim sam se sjetio da sam kao dječak bio strašno razigran, kao Puk, čak sam na jednoj kućnoj zabavi izmaknuo stolac kumu koji je držao svečani govor. On je pao, a ja sam dobio batine. Gradeći lik puno smo mijenjali; u početku je on htio da otvorim predstavu Bretonovim nadrealističkim tekstom, koji u finalnoj varijanti izgovaram na kraju predstave. Zatim je tražio od nas da maštamo o svojoj životnoj želji. Ja sam tada rekao da maštam o ženama jer sam nemoćan, a htio bih! I to je ostalo u predstavi. Dakle, postoji žudnja za životom i ljubavlju, a s druge strane postoji tamna strana - zmajevi, duhovi i groblja. Puk je ispao vrlo kompleksan lik, on započinje i zatvara krug života, kao da je on režirao taj san."

"Krenuli smo od originalne priče i snova, ali smo je postavili drukčije", ispričao je Popovski. "Mi živimo u vremenu spavača, cijeli narodi spavaju ne radeći ništa, a ima premalo sanjara koji sanjaju neki drugi svijet. Kad sam se formirao, volio sam Džonija Štulića koji je sanjao otvorenih očiju. Zato sam htio pronaći takvu priču. Zatim je iskrsnulo pitanje kako prikazati dva prostora - Atenu koja simbolizira zakone i pravila te šumu u kojoj je sve dopušteno. Zastor je odlično rješenje: on dijeli dva svijeta, kazališni i stvarni, a ostaje pitanje kamo odu likovi nakon spuštanaja zastora."

ISTAKNUTE Gavelline glumice: Nataša Janjić koja glumi Helenu, Ksenija Pajić kao Hipolita, amazonska kraljica i Tezejeva vjerenica, te Bojana Gregorić Vejzović u ulozi Egejeve kćeri HermijeISTAKNUTE Gavelline glumice: Nataša Janjić koja glumi Helenu, Ksenija Pajić kao Hipolita, amazonska kraljica i Tezejeva vjerenica, te Bojana Gregorić Vejzović u ulozi Egejeve kćeri HermijeNa pitanje što nam može poručiti Shakespeare u doba spektakla i dominacije slika, Popovski je odgovorio da on nosi modernu strukturu priče, ali je treba prevesti na jezik današnjeg teatra. "Ljudi griješe pa prevode u cijelosti, što je banalno", objasnio je Popovski. "Shakespearea treba zadržati u originalu, a prevesti treba način i stil prikazivanja te teatarski jezik iz tog doba povezati s duhom današnjeg vremena. U devedesetima sam radio modernu dramaturgiju, kad je bila eksplozija dramaturgije ‘krvi i sperme’ u kojoj je bilo sve dopušteno i kad su glavni likovi bili lezbijke, narkomani, kriminalci i ubojice. To me počelo gušiti jer su se izgubili krucijalni problemi. Prošlo je stoljeće završilo antiherojima, a ovo stoljeće, kao i prošlo koje je počelo s ‘belle époque’ također traži svoju ‘belle époque’. Mislim da trebamo ponovno pronaći svjetlost, i to kroz klasiku. Radikalnost u smislu krvi i probodenih tijela na sceni već smo prošli. Pronalaženje ljepote je novo i to vidim kao svoj zadatak. Goce Delčev, makedonski revolucionar i pjesnik iz 19. stoljeća, rekao je da je svijet polje na kojem se održava međunarodno natjecanje u kulturi. Ja radim na tom tragu."

PERO KVRGIĆ u ulozi vilenjaka PukaPERO KVRGIĆ u ulozi vilenjaka PukaU predstavi "San Ivanjske noći" humorom i duhovitošću posebno se iskazao mladi Gavellin glumac Ozren Grabarić, maksimalno iskoristivši ulogu Vratila koji se pretvara u magarca. Zagrebačka publika već ga je gledala u "Mećavi", "Revizoru", "Četvrtoj sestri" i "Majstoru i Margariti", ali tek je ovom ulogom pokazao svoj veliki komičarski talent. "Sve se podudarilo", objasnio je Grabarić odgovarajući na pitanje kako se postaje smiješan. "Kad se teren dobro pripremi - radili smo puno improvizacija - i kad vas redatelj potiče i vodi, logično je da kreativnost pršti iz vas. Redatelj je bio fantastičan i mi smo se ludo zabavljali, ali ne znam koliko je to na kraju rezultiralo duhovitošću. Volim se šaliti, volim geg i volim tip teatra koji se bavi mimom, primjerice, prije godinu dana radio sam u Exitu takvu predstavu ‘Zapadni kolodvor’. Za smijeh su važne dvije stvari: prihvatiti sve kao igru, pa će se zabavljati i publika barem onoliko koliko sam se ja zabavljao gradeći ulogu, te dopustiti rizik da ispadneš glup. Neke stvari su na granici glumačkog trasha, ali nismo prešli granicu; sve se mora raditi s unutarnjim pokrićem. Geg je stvar preciznosti i matematike, a dođe sam od sebe. Netko može biti duhovit, ali to se ne vidji na sceni. Na scenskoj duhovitosti treba raditi."

Europska karijera

Aleksandar Popovski radio je u Švedskoj, Danskoj, Grčkoj, Srbiji, Engleskoj i Sloveniji režirajući Mollierea, Buchnera, Biljanu Srbljanović i druge autore. U Skopju je završio Akademiju za film i teatar – film kod poznatog režisera Stoleta Popova, koji je na Pulskom festivalu dobio nagradu za film 'Sretna nova 1949.', a teatar kod Slobodana Unkovskog, jednog od vodećih kazališnih redatelja Makedonije. Snimio je nekoliko filmova, a kazališnu karijeru je počeo s nezavisnom trupom Crv. Formirao se u doba stasanja nove makedonske scene režirajući drugi tekst Dejana Dukovskog provokativnog naslova 'Mamu mu jebem, tko je prvi počeo'. To je bio veliki uspjeh – predstava je dobila nagradu na BITEF-u, a zatim je pozvana na Bonn Art Biennale, na kojem su se tada još predstavili Thomas Ostermayer i Biljana Srbljanović, a svojedobno je gostovala i u Zagrebu. Ta mu je predstava, kako sam kaže, 'otvorila vrata Europe'.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika