Sjevernoamerički Indijanci Alonquiani imali su tri glavna boga. Najzanimljiviji je Glooskap, što znači lažac, ali ne u lošem smislu, jer se kao jedan od stvoritelja stalno dovijao kako da obmane mračne sile koje je predvodio njegov brat Malsum, Vuk. Treći bog Veliki Dabar vladao je rijekama i uzmorjem, prevrtljiv i pohlepan, iako se svakog dana mogao najesti ribe do mile volje. Blizanci Glooskap i Malsum zastupali su svaki svoju stranu svijeta, Lažac dobro, a Vuk zlo, dok je Veliki Dabar vladao vodenim kraljevstom kao da ga se ništa ne tiče.

Slično kao Zeus, Had i Posejdon, tri grčka vrhovna boga, ili pak Odin, Thora i Loki starih Vikinga, koji su utjecali na vjerovanja Alonquiana još kad su davno prije Kolumba otkrili Ameriku. Kad im je majka Zemlja-Nebo umrla pri porodu, Glooskap je stvorio Sunce i Mjesec, ribe i druge životinje, a na kraju ljudski rod, dok je zli Malsum podigao planine i udubio doline, stvorio zmije i sve demone koji mogu nauditi čovjeku. Kad su tako završili posao, uz vatru su zapodjenuli razgovor.

Malsum upita brata: “Obojica smo besmrtni, ali ipak postoji jedna tajna biljka od čijeg dodira možemo umrijeti. Imaš li povjerenja u svog bracu, odaj mi svoju tajnu, a ja ću tebi svoju.“ “Za mene, brate, pogibeljni su samo dodir sovina pera i borovih iglica, a najopasniji za moj je život ugriz najbrže ribe.“ Ispovjedi se tako dobri Lažac bratu Vuku, smišljajući kako da se zaštiti od smrtonosnih uroka. Vuk mu odgovori: “Cijenim tvoju iskrenost, ali nisam znao da si tako ranjiv, jer mene može ubiti samo onaj tko me udari korijenom paprati.“ I ode Gloopskap prema obali mora gdje je volio promatrati igru valova i riba, a Malsum u šumu. No ponio je zlikovac i luk i strijele i odmah ubio prvu sovu koju je ugledao. Iščupao joj je pero iz krila, prikrao se nečujno bratu i njime ga dotaknuo. I Glooskap izdahne. Ali kako je bio i bog Sunca, oživi čim se vatrena kugla opet pojavi na obzoru.

Dok se budio, potrči Vuk prema najbližem borovu stablu, otrgne grančicu s iglicama i opet dodirne brata. Nasmija se Lažac Malsumu, zgrabi ga za kožu na vratu i povuče uz obalu. “Eto ti, zlikovče, posljednja prilika, uhvati najbržu ribu pa je donesi da me ugrize!“, reče Glooskap, znajući da se Vuk iznad svega boji vode i mora. Ali podcijenio je njegovu domišljatost, jer Malsum odmah otrči uzvodno do kuće od granja u kojoj je živio Veliki Dabar i zamoli ga da mu uhvati najbržu ribu. “Dobro“, reče prevrtljivi Dabar, “ali moraš mi ispuniti jednu želju, moraš mi dati krila da mogu letjeti.“ Naruga mu se na to zli Vuk: “Pa što će tebi krila, nakazo smiješna repa?“ Uvidje Veliki Dabar da je odabrao krivu stranu, pa krišom odmah dopliva do Glooskapa i ispriča mu kako ga je umalo iznevjerio. “Ne brini se, Veliki Dabre, pričekaj samo da dođe moj brat Malsum pa ćemo zajedno večerati“, odgovori mu bog, koji je u ruci držao tek iskopani korijen paprati. A kad im se, ništa ne sluteći, približio zli Vuk, odalami brata blizanca korijenom i on zauvijek nestane s lica zemlje. Sjeli su tada Lažac i Dabar uz obalu, zapalili vatru i u miru se najeli riba, najbržih iz svih rijeka i mora.