Ja sam ateist koji se nada da će mu Bog oprostiti. Ateist sam koji tom činjenicom nije zadovoljan, ali protiv toga ne može ništa. O vlastitom nevjerovanju mislim kao o nekoj neizlječivoj duhovnoj bolesti koja svaku životnu činjenicu, svaki list, svaki oblik života, svaku stijenu ili pingvina vidi kao produkt jedne u biti kaotične sile ili slijeda okolnosti, a prividnu uređenost prirodnih i društvenih fenomena samo kao još jednu površnu manifestaciju kaosa. Ateizam, koliko god nam daje slobodu i odgovornost da sami uređujemo svijet oko sebe i da za njega budemo odgovorni izvan sudbine i božje volje, najčešće nije neko ugodno stanje. Mnogo je ugodnije vjerovati da smo dio uređenoga svijeta koji ima svoga Oca, a ne da smo ničija kopilad slučajno sazdana od svemirske prašine, a ne od praha zemaljskoga. I onda, odjednom, u božićnoj propovijedi kardinal Bozanić kaže da su od korupcije, neosjetljivosti i lopovluka gore one tame koje nastaju kao posljedica određenoga mentaliteta, što se pak vezuje za konačne sudove o životu, smrti, o smislu ljudskog života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na Zemlji, o gubitku nade u vječni život. Takvu božićnu propovijed mogu usporediti samo s liječnikom koji tumor liječi batinama, a tuberkulozu proklinjanjem. Ne spominjući ateizam, kardinal je govorio upravo o tome, o nedostatku vjere i taj je nedostatak vjere proglasio grijehom.

Koliko je takva propovijed zažuljala hrvatsku javnost, vidljivo je i po reakcijama. Na kardinalov govor kritički su reagirali komentatori različitih svjetonazora i političkih orijentacija. Slobodan Novak, klasik hrvatske književnosti, u svom pismu govori o neoprostivom grijehu crkvenih struktura protiv osnovnih građanskih prava i sloboda, protiv slobode mišljenja, protiv slobode vjeroispovijedanja, protiv slobode filozofskog spekuliranja. Pri tome bi možda valjalo podsjetiti kako je upravo Novak napravio nešto krajnje neuobičajeno u hrvatskoj literaturi: izmijenio je kraj svoje antologijske priče “Badessa madre Antonia“. Kraj koji se prema Crkvi, samostanima i redovništvu odnosio krajnje brutalno, ali književno rijetko uspjelo, ublažio je i učinio intelektualno složenijim.

Tim činom pokazao je izvjesnu benevolentnost prema svećenstvu, ali i prema svima koji vjeruju. Intervenirajući u svoje remek-djelo pokazao je toleranciju na račun prijašnje kritičnosti, snošljivost prema različitim svjetonazorima suprotstavio je prijašnjoj militantnosti. Zbog toga je i napadan, optuživali su ga kao konvertita koji se početkom 90-ih pokušavao približiti Crkvi jer je postala neka vrsta univerzalnog društvenog arbitra. Čini mi se stoga da upravo on, koji je u ime tolerancije i slobode mišljenja i vjeroispovijedanja ugrozio jednu od svojih najljepših pripovijedaka, ima potpuno moralno pravo reagirati na ovakav govor kardinala Bozanića. Slobodni smo vjerovati, kao što smo slobodni i ne vjerovati. Na Bozanićev govor i nemušta opravdanja reagirao je i Milan Ivkošić, dokazujući što je zapravo rekao kardinal koji je kasnije rekao da nije rekao ono što je rekao na božićnoj propovijedi i da su svemu krivi novinari koji sve iskrivljuju. Naravno da ne treba izrijekom spominjati ateiste da bi se u nekom govoru ateisti prepoznali.

Sanju Modrić zažuljala je bogata Crkva koja živi i od naših para, koja se itekako brine za svoj novac i trsi oko svojih materijalnih dobara, i sada predstavnik takve bogate Crkve kritizira ateiste, a da nije pomeo pred svojim pragom niti vidio deblo u svome oku. Inoslav Bešker, reagirajući na kardinalov govor, fokusirao se na reciprocitet po kojemu bismo trebali živjeti u uređenom društvu, a to je da, ako postoji sloboda vjerovanja, mora postojati i sloboda nevjerovanja. U kardinalovu govoru postoji još jedan problem. Osim što je tako očito nekorektan da su na njega reagirali posve različiti komentatori, čini mi se da je i teza netočna. Da su za društvena zla prvenstveno krivi ateisti, to naprosto ne stoji. Stvari su ipak kompleksnije.

Otkako postoji samostalna Hrvatska u kojoj je Crkva odmah zauzela vodeću društvenu ulogu, najviše svinjarija nisu napravili oni koji su se deklarirali kao ateisti i agnostici, nego upravo oni koji su se deklarirali kao vjernici i katolici. Preuzevši u svijesti ljudi ulogu partije i sveopćeg društvenog arbitra, štoviše, i povezavši se s jednom partijom i politički vrlo očito, tako da prije svakih izbora propovjedaonice postaju govornice za agitiranje, Crkva je u svoje okrilje primila velik broj deklarativnih vjernika i političkih konvertita koji su mitili i bili podmićivani, krali i privatizirali, a nerijetko silovali i ubijali.
Biti katolik ovdje ne znači živjeti kršćanski u skladu s najvažnijim zapovijedima i ne činiti zlo drugima, nego biti Hrvat. Točnije, ne biti Srbin i pravoslavac.

Ta je deklarativna vjera postala faktor razlikovanja i oznaka identiteta, a s Bogom i Kristom ima veze koliko i Al Qaida s islamom. Istinska opasnost za društvo i vjeru nisu oni koji ne vjeruju, nego oni koji vjeruju po navici, odlaze na mise, jedu hostiju i ispovijedaju se, a nemaju sluha za druge, ne dira ih ljudska patnja, a toliko cijene obitelj kao osnovnu kršćansku vrijednost da će učiniti sve kako bi zaposlili svoje nećake, da će krasti i jamiti kako bi osigurali svoju djecu, da će zaposliti ženu mimo natječaja. A najgore je to što se upravo takvi koji mite, kradu i mažnjavaju nadaju vječnomu životu. Bilo im je dobro na ovome svijetu pa se, logično, nadaju da će biti dobro i na onome. Naravno, kad se ispovijede i progutaju tijelo Kristovo. Nije problem u ateistima. Problem je u temeljnoj ljudskoj nemogućnosti da samoga sebe doživi kao zlo. Pogotovo ako sjedi u prvom redu zagrebačke katedrale na božićnoj misi.