UNAX UGALDE kao mladi Florentino ArizaObjavljena 1985., “Ljubav u doba kolere” izrasla je, uz dva slavna djela iz šezdesetih - “Sto godina samoće” i “Pukovniku nema tko da piše”, u najpopularniji roman kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Riječ je o okvirno komponiranoj storiji koja se, smještena u neimenovanu karipsku državu, proteže kroz više od pedeset godina, od zadnje četvrtine 19. stoljeća do prve petine dvadesetog. U središtu joj je troje protagonista čije se perspektive fluidno izmjenjuju kroz naraciju tzv. sveznajućeg pripovjedača, a povezani su u intrigantan ljubavni trokut. Florentino Ariza, čije je očište najzastupljenije, u dobi od dvadesetak godina zaljubi se u četiri godine mlađu Ferminu Dazu i počne joj slati ljubavna pisma. Iako je on relativno neugledan poštanski službenik, a ona ljepotica i kći jedinica u grad tek doseljenog imućnog trgovca, zanesena njegovom lirikom i violinskim serenadama Fermina mu u pismima uzvraća ljubav. No kad njezin otac, koji je želi udati za bogata i ugledna čovjeka, sazna za tajnu prepisku, odvede Ferminu na dalek put u ruralne krajeve. Iako je uspjela održati tajnu prepisku s Florentinom, dvije godine kasnije, po povratku u grad, Fermina shvati da je njezina ljubav bila puka tlapnja, jer sada u njemu ne vidi ništa doli “jadnička”.

Ubrzo se uda za naočitog, otmjenog, imućnog i uglednog liječnika Juvenala Urbina s kojim će sljedećih pedesetak godina živjeti u braku punom uspona i padova. Kroz sve te godine Florentino Ariza ostat će fatalno zaljubljen u Ferminu, no to ga neće spriječiti da čekajući smrt doktora Urbina, kako bi svojoj voljenoj ponovo mogao izjaviti ljubav i odanost, ne posegne za svakom djevojkom i ženom koja mu se tijekom tih dugih desetljeća spremna podati. Kad napokon, u dobi od nekih 76 godina, dočeka smrt svog nešto starijeg “suparnika”, Florentinova ustrajnost biva nagrađena - suptilna igra neizravnog zavođenja donijet će mu u naručje onu koja mu je gotovo cijeli život bila najviši smisao, a oronulost tijela ne umanjuje iznimnost fizičke realizacije ljubavi, daje joj samo drukčiju aromu.

Priču o ovom neobičnom ljubavnom trokutu s brojnim erotskim odvojcima, ponajprije vezanima uz lik Florentina Arize, ali i pošastima kolere i građanskih ratova kao znakovitim lajtmotivima koji ionako već očit prizvuk tanatosa u erosu dodatno naglašavaju, Márquez je koncipirao na svoj dobro znan (postmodernistički) način prožimanja pučkog i sofisticiranog pripovijedanja, kojim je kao privržene čitatelje pridobivao i književne stručnjake i široku publiku. Sama priča, izolirano uzevši, vrlo je kičasta, no ispripovjedana je kombinacijom arhetipskog pučkog manirizma i jasne, a opet fine ironije, tako da je konačan rezultat, na jednoj barem razini, nalik suptilnoj parodiji telenovele, ali uz neospornu simpatiju za protagoniste i valjda sve, vrlo brojne, pobočne likove. Uglavnom, spoj arhetipsko pučkog s dodirom sofisticiranosti i poletno elegantne ironije dobitna je kombinacija Márquezova romana, a toga su vjerojatno bili svjesni i filmski adaptatori - oscarovski scenarist Ronald Harwood (“Pijanist” Romana Polanskog) i režiser Mike Newell.

S obzirom na to da su obojica veterani - Harwood 73-godišnjak, Newell 65-godišnjak, može se pretpostaviti da im je priča o ljubavi koja se tjelesno realizira tek u poznim godinama bila bliska, a činjenica je da u završnici filma nisu ublažavali “tjelesni realizam” romana, iako su većinu neugodnih “nuspojava” starosti, koje Márquez bilježi, ostavili po strani. Također, trudili su se slijediti roman ne samo u zadržavanju osnovnih linija priče nego, važnije, u ironijskoj intonaciji pripovijedanja, snižavajući humorni, a dižući melodramatski ton u završnici garniranoj zaključnom “globalnom metaforom”, baš kao što je (u)činio i Márquez u romanu. Pa ipak, unatoč tome, njihov je film ispao tek pristojnom, korektnom adaptacijom bez trunke ekstraordinarnosti koju roman, premda nije vrhunsko ostvarenje, neosporno posjeduje.

Djelomično je problem u scenariju (npr. pojednostavljenje najranijeg odnosa Florentina i Fermine koji se u romanu odvijaBENJAMIN BRATT kao Juvenal Urbino gotovo isključivo kroz tajnu razmjenu pisama, dok je u filmu naglašenija i proširena njihova verbalna komunikacija, čime se u znatnoj mjeri dokida osobita priroda tog odnosa i jasnoća staklenih nogu na kojima je postavljen), no ponajprije u redateljskoj izvedbi. Newell je režiser svaštar čija se relativno visoka reputacija ne poklapa s osrednjom vrijednošću velike većine njegovih filmova - jedini mu je uradak s izrazitim okusom, bojom i mirisom američki debi, gangsterski krimić “Donnie Brasco”, dok je razvikana romantična komedija “Četiri vjenčanja i sprovod” jedan od najprecjenjenijih filmova 90-ih, a “Harry Potter i vatreni pehar”, uz “Harryja Pottera i red Phoenixa” engleskog mu zemljaka Davida Yeatsa, najbezličniji i najdosadniji izdanak serijala. U biti, Newell je kultivirani mediokritet koji scenarij podjednako kultiviranog mediokriteta Harwooda (“Pijanist” je ionako bio Polanskijev film od A do Ž) nije mogao dići stepenicu više i približiti ga dometima romana.

Márquezov predložak tražio je dozu osebujnosti i autentične filmske dosjetljivosti, ono što je ponudio recimo Meksikanac Alfonso Arau adaptirajući hit roman svoje supruge Laure Esquivel “Kao voda za čokoladu”. Newell takvo što nije mogao pružiti. Finu Márquezovu ironiju više je puta preveo u eksplicitno i prenaglašeno komedijske vode, naturalističko-groteskne potencijale romana nije pokušao snažnije potaknuti, tek izolirano dotaknuti (scena s Florentinovom punašnom ljubavnicom koja za vrijeme snošaja cucla dječju dudu). Valja mu, međutim, priznati da je u zadanim produkcijskim okvirima polučio znatnu dozu erotizma, a očekivati da zadnja Florentinova ljubavnica, pritom i rođaka, America Vicuña u filmu ima 14 godina kao u romanu (zapravo, ljubovati su počeli kad je ona imala 12, što je očita Márquezova posveta Nabokovu kao srodniku po pitanju afirmativna sagledavanja erotizma, seksualne osviještenosti, želje i inicijative pubertetskih djevojčica), bilo bi previše za današnje društveno-kulturne odnosno filmske standarde (uostalom, Newell se čak nije usudio dopustiti da Florentino, kao u romanu, na trbuh jedne od svojih najdražih ljubavnica napiše “ovo je moja pica”, nego samo - “ovo je moje”).

Glumačka podjela također je djelomični problem filma. Odluka da Florentina igraju dvojica glumaca - u adolescentskim godinama gotovo neznani, a odlični Unax Ugalde, u kasnijima iznenađujuće uvjerljivi Javier Bardem (rođeni karizmatik i mužjak par excellence u roli femininog lirika, što je, nakon filmova “Život je more” i “Goyini duhovi”, nastavak njegove tendencije “omekšavajućim” ulogama) - pokazao se odličnim, no odabir Giovanne Mezzogiorno za Ferminu vrlo je dvojben. Neosporno, riječ o dobroj glumici, ali nedovoljno atraktivnoj; istina, u jednoj ili dvije scene gledatelj se može uvjeriti u ljepotu njenih grudi, no odjevenu, a takva je gotovo uvijek, lakoćom je zasjenjuju sve Florentinove ljubavnice, redom rasne ljepotice. Benjamin Bratt obrnut je slučaj - privlačan no glumački tanak, nije dorastao ulozi doktora Urbina, čiji je lik u filmu ionako iznenađujuće marginaliziran pa mu je utjelovitelj jače izražajnosti bio nužan. S druge strane, odlična je Fernanda Montenegro (“Glavni kolodvor”) u ulozi Florentinove majke, dajući tom liku ekspresivnost kakvu u romanu nema.

Izvorno Márquezovo ironiziranje i slavljenje ljubavi kroz implicitni metatekstualni odnos s pučkom i popularnom kulturom, podcrtavanje tjelesnosti ljubavi od puberteta do starosti, njezino dovođenje u preplet sa zarazom, nasiljem i smrću, u filmskoj je verziji partikularno prisutno, a specifično piščevo umijeće pripovijedanja pojednostavljeno i dearomatizirano. Na najosnovnijoj razini duh romana jest sačuvan, ali tvorci filma više od toga nisu znali postići. Filmska verzija “Ljubavi u doba kolere” ipak je bolje ostvarenje nego što biste mogli pomisliti čitajući kritike, međutim razumljivo je razočaranje onih koji smatraju da klasična književna djela zaslužuju bolji tretman od onog koji im uglavnom nudi mainstream kinematografija.