Veljko BarbieriZima je starim Hrvatima dolazila na krilima čudovišne Vade koja se cijele jeseni prikradala iza leđa sunčanoga vrhovnika Vida, kako bi svake godine na prijevaru, cičom, glađu i bolešću, ali i ledenim stiskom svojih ruku i oštrim ugrizom svojih zuba, tamanila sva živa bića, ljude, životinje, stoku i nasade. Ona je najopasnija od svih Mora, božica zla, ponekad sasvim nalik grčkim Moirama, kobnim nebeskim vjesnicama sudbine, ali i Harpijama i Gorgonama, koje su također pustošile ljudski rod. No, za razliku od čudovišnih boginja iz Helade, Vada ne djeluje iznenada. Ona cijelu zimu polako proždire ljetinu i ljude, gasi njihova ognjišta, na ledenim saonicama klizi nad snježnim mrtvilom zime, pa ubada, ali se i tiho šulja noću. Osobito hladnih dana spusti se kroz dimnjak i gasti slabe plamičke, prevrće ionako škrte lonce i razna jela na kominima, pa pojede i ono malo što je ostalo, a ako joj se tko usprotivi, ždere sve slabiće koji joj se ne usuđuju suprotstaviti, slabašnu djecu, čudake i luđake. Po tom stalnom okrutnom napastovanju koje čini velikom Vidu iza leđa i zove se Vada, zavada, razvada, dok su je Turci u Bosni, prezrevši je kao svoju harpiju studeni i zla, zato i zvali Kavga Dušmanska. Ipak, ponekad ne napada krišom. Kad snijeg pokrije unutrašnjost, a oluje napadnu primorje, kad je dan najkraći, Vada vlada svijetom, ljudima i njihovim ognjištima, jer je tada mlako svjetlo nebesko, a sunčani i inače moćni Vid najslabiji. Ipak, ima dana kad se i on trgne i svojim zrakama obasja svijet, pa se opet pale plamičci na ognjištima, hrana se peče ili krčka u loncima, a po starom običaju, koji je još živ u Dubrovniku, Dubrovačkom primorju, Župi i Konavlima, ljudi pale velike krijesove i preskaču preko debelog konopa i tako se brane od neumoljive Vade. Skriva se tada ona, jer Vidov sunčev sjaj s neba obasjava svijet dnevnim svjetlom, a na ognjištima ognjem od drva i ugljena grije vrela jela s ražnjeva, gradela, ispod peka i iz starih kotlova. To je trenutak kratkog zimskog kućnog slavlja, kad nestaje tame, a s tamom koju je pobijedilo sunce nestaje i Vada, jer je Vidov žar goni još dalje u tmine.

No tamo, gdje nema sunca i vatre, ona nastavlja sa svojim opakim činima i beživotni svijet opet se podvrgava okrutnoj vlasti zle zimske boginje. A kad se sunčani Vid prometnuo u Svetog Vida i kleknuo pred Kristom, drugi su đavli i vještice zavladali mračnom stranom našeg Neba, našeg svijeta i naših duša, a Vada je nestala iz svog zimskog ledenog kraljevstva, premda ne i iz našeg sjećanja. Tvrde da se pokajala i zarekla kako više neće napadati ljude zimom, gasiti njihova ognjišta i otimati im hranu, a zauzvrat joj je dopušteno da se ponekad useli u naše usnule duše i mori nas zlim snovima. Tada nekoć strašna Vada postaje neugodna Mora. Ma koliko se pokajala, ostala je ista u svojoj naravi, a vanjštinom se pretvorila u ružnu vješticu koja nimalo ne nalikuje okrutnoj ali prelijepoj Snježnoj Kraljici. Ako su davno njezinom ljepotom, koja je iščeznula pred Kristovim zrakama i krijesovima, bili očarani čak i mali vatreni duhovi ognjišta, sad je, ružnu i nakaznu, svi izbjegavaju kao pravu noćnu Moru.