Vedrana RudanObožavam Istru i Istrijane, znam da se stanovnici Istre zovu Istrani. Volim crvenu zemlju i onu sivu, boškarina, pršut, vino, šurlice, njoke, tartufe, šareno jesensko lišće, oštarije. Ondina kuha kako nikad neće likovi koji se s kuhačom ukazuju na našim ekranima. Nevijo i Ondina na vrhu Istre u mjestašcu koje se zove Vrh imaju gostionicu u kojoj smo u Tuđmanovo vrijeme, moji prijatelji i ja, liječili dušu i srce. Nisam Vrh slučajno izabrala. Kad su fašisti, oni talijanski, osvojili Istru, brat moga pradjeda Frane Peršić potukao se s njima i zbog toga izgubio posao. Prijatelje i mene s posla su potjerali hrvatski fašisti. Možda smo se zato na Vrhu tako dobro osjećali? Moj je predak protjeran u Mošćenice, gradić iznad Mošćeničke Drage. Bio je u kućnom pritvoru. Tada kućni pritvori nisu bili ono što su danas. Ni na šišanje nije smio ako mu to ne bi dozvolili karabinjeri. Oprostite, zaboravila sam vam reći, brat moga pradjeda bio je svećenik. Pričali su mi da se u crkvi u Mošćenicama nije smio približiti velikom oltaru, pojma nemam što to znači. Sve mu je bilo zabranjeno osim tihe mise jutarnje. Siroti je Frane i na tihoj misi bio glasan. Fašisti su ga uhapsili, odveli u zloglasni zatvor u Bergamu, razbili Boga u njemu drugi put i vratili doma da umre. Mislite da sam izmislila brata svoga pradjeda? Nisam, u Mošćeničkoj Dragi ima ulicu. Još uvijek. Vraćam se Tuđmanu. Dok su on i njegovi divljali Hrvatskom, ni u Istri krivomislećima nije bilo lako. Velike Hrvatine, koje su u Pulu provalile tko zna odakle, htjele su ubiti tadašnjeg gradonačelnika Luciana Delbianca.

Usred bijeloga dana krenule su na njega, u ime Hrvatske, naoružane do zuba. Namjeravale su ga umlatiti na radnom mjestu. Pobjegao je, sakrivao se u istarskim šumicama, jataci su mu donosili hranu a spavao je s pištoljčinom pod glavom. Vidjela sam taj pištolj. Skrivala se i njegova žena s majušnom djecom. Zašto je Delbianca trebalo ubiti? Htjelo se ustrašiti Istrijane. Prodati im priču kako je sasvim normalno civile pojiti kiselinom, vezivati im ruke bodljikavom žicom i bacati ih u Dravu s metkom u glavi, kako su to radili u Osijeku, ili im sprašiti metak u zatiljak, kako su to radili u Gospiću, ili ih prebijati na smrt i izbacivati iz stanova, kako su to radili u Splitu. Delbianco i Istrijani civile nisu ni ubijali ni prebijali. Brinuli su o tisućama hrvatskih izbjeglica i, o ovome se nikad nije govorilo, skrivali muškarce u punoj snazi koji su iz herojskoga grada Zadra bježali pred ratom. Sjećam se tih dana, na riječkoj rivi razgovarala sam sa zadarskim vojnim policajcima koji su s dva ogromna autobusa krenuli u Istru u lov na odbjegle Zadrane. Prazni krenuli, prazni se vratili. Podatak da se devedeset posto Istrijana odazvalo pozivu u vojsku skriva se i danas. Znam da ovo više nikoga ne zanima. Hrvatski sudovi uglavnom blagonaklono gledaju na sve prestrašne zločine koje su monstrumi počinili u moje ime. Pomirila sam se s tim. Nikoga više nije briga ni za Osijek ni za Loru. Mrtvi Gospićani još žive samo u sjećanjima svoje djece koja su danas odrasli ljudi. Ni jedna žrtva hrvatskog fašizma neće dobiti svoju ulicu. Zato, kad me uhvati tuga i čemer, krenem kroz tunel u krasnu zemlju Istru milu, domu roda hrvatskoga. A onda... Ovih dana čujem krik do neba. Vrisak. Vapaj. U srcu Istre mile Danci su izgradili tvornicu kamene vune Rockwool.

Uz blagoslov onih iz Zagreba i domaćih izdajnika. Jakovčić, heroj hrvatskih olovnih vremena, danas je bešćutni šerif kome su vlastita sela i velika kuća, da ostalo ne nabrajam, srcu bliža od zemlje u kojoj se rodio. Njegov pajdaš, njegova desna ruka, vječni Kajin, čovjek koji o svemu sve zna a borbom za narodna prava pere zube bar deset puta dnevno, davljenje Istrijana smatra “otvaranjem novih radnih mjesta“. A Hrvatska televizija u Dnevniku cenzurira prilog o tvornici koja u čisti istarski zrak štrca otrov. U Županijskoj panorami ljudi govore kako će bagerima razrovati jedinu cestu koja vodi do tvornice, leći u rovove i svojim tijelima obraniti istarski zrak, istarsku zemlju i budućnost svoje djece. U Dnevniku ti isti ljudi šute. Izrezalo ih. Skratilo prilog. Tko to laže da je Tuđman umro? Siroti Istrijani. Strašno je kad te proda meso tvoga mesa i krv tvoje krvi. Što mogu učiniti Zelena alternativa, Josip Rupnik i ostali istarski zeleni? Čujem kako se ovih dana napokon oglasio gospodin Jakovčić. Govori kako tvornica neće početi s radom dok se ne otklone nedostaci. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, možda bi rekao moj Frane Peršić i krenuo na Jakovčića i Kajina. “Otkloniti nedostatke“?

Danskoj tvornici kamene vune ne mogu se “otkloniti nedostaci“, nju treba ukloniti. Možda sam naivna, možda je već sve predaleko otišlo. Istri nema spasa, udavit će se u smradu i otrovu. Ali, ako je već tako, ako je ono što se događa Istrijanima samo početak općeg hrvatskog holokausta, zašto bismo poput Židova čekali da na nas puste plin? Ova priča nije zajebancija, svi misleći građani Hrvatske napad na Istru morali bi shvatiti kao poziv na ustanak. Danas je to Pićan, sutra će biti centar Opatije, prekosutra Split, Zagreb... Mafija sve manje sakriva svoje poteze. Prestanimo pušiti priču kako je najvažnije da imamo Hrvatsku. Dobili smo Hrvatsku kad su granice izašle iz mode i kad naš Todorić, piše na netu, na popisu tristo najmoćnijih Srba zauzima visoko četrdeseto mjesto. Za koju će godinu možda Jakovčić i Kajin biti na listi najmoćnijih Danaca. Prije toga treba razrovati cestu koja vodi do one dušegupke, leći u kanal i umrijeti. Bolje jedan dan živjeti kao lav nego čitav život kao ovca. Tako govoraše Mussolini, koji ovih dana dolazi u san svima koji vole Istru.