Zoran FerićPostoji u povijesti hrvatske književnosti i jedno razdoblje koje se zove “književnost između dva rata“ ili “međuratna književnost.“ Termin prilično neprecizan jer je na našim prostorima svaka književnost međuratna, a većina onoga što se smisli, napiše ili ispjeva događa se između neka dva rata. Pitanje samo koji su to ratovi. Nije stoga čudno što povijest naše književnosti određuju ratovi, a što nam književna razdoblja počinju spaljivanjem zastava. Osim pak ove većine književnih tekstova koji se događaju između ratova, postoji u nas i vrlo razvijena ratna književnost, točnije ona koja se piše dok ti ratovi traju. Imamo tako književnost iz I. svjetskog rata, imamo književnost NOB-a, a bome i književnost iz Domovinskog rata, kao i onu poslijeratnu, ako se kao početak razdoblja uzima upravo ovaj posljednji rat. Stvar je u tome što je rata ovdje toliko da, kad netko tko je već proživio neke godine, recimo, kaže da se nešto dogodilo poslije rata, svi odmah pitaju: “Kojeg?“ U skladu s tom tradicijom da se povijest književnosti i književni programi ravnaju po ratovima, posljednji je rat iz naših škola izbacio ćirilicu, srpske i crnogorske pisce, kao da nogom u dupe izbacuje neugodnoga pijanca iz uljuđenog društva. Stvar se dogodila službeno, ali ono što nas svakako može zabrinuti jest činjenica da je većina profesora, učenika i javnosti, uostalom, to prihvatila kao nešto potpuno normalno. Jedna književnost, koja nam je postala najbliža upravo u tim međuratnim vremenima, jednostavno je izostavljena kao da je nikada nije bilo. Kao da je Laza Lazarević ispaljivao minobacačke granate na Vukovar, a Njegoš na Dubrovnik.

Time se, dakako, ne želi negirati da su neki srpski pisci sudjelovali u pripremi agresije i agresiji samoj. Dobrica Ćosić i Radovan Karadžić najčešće su spominjani primjeri. Međutim, siroti Nušić ili Laza Kostić nisu za to krivi, kao ni Crnjanski. Zbog političke gluposti sami smo zakinuli vlastitu djecu za znanja o literaturi koja nam je i tematski i jezično, a ponekad i svjetonazorno bila uvjerljivo najbliža. I sam sam ponekad osjećao neugodnu šutnju kad bih u okviru predavanja spomenuo Kiša, Pavića, Pekića ili Boru Ćosića. U posljednje vrijeme te neugodne šutnje, doduše, nema, ali se pretvorila u zajebanciju. Obično u takvim trenucima netko od učenika na satu počne govoriti srpski i svi prasnu u smijeh.

To pokazuje da stvari u hrvatskoj školi još uvijek u tom segmentu nisu normalne. Najnoviji pak politički sporazum između HDZ-a i SDSS-a o tome da bi trebalo u nacionalni školski program vratiti sadržaje koji su važni za Srbe podigao je u javnosti puno prašine, kao što ju je svojedobno podigao i Ježurka Ježić. To što će se ćirilica eventualno 2011. vratiti u hrvatske škole bilo je u prošlome tjednu pitanje od najvećeg javnog značaja i o tome su se raspisale gotovo sve novine. Međutim, osjeća se u komentarima i javnosti stanovita rezerva koja nije rezultat nacionalističke zabrinutosti, nego u prvom redu činjenice što Srbe u hrvatski školski program i praksu vraća jedan pragmatični politički interes, a ne svijest o potrebi da se isprave gluposti iz 1991. Utoliko se apsolutno slažem s prof. dr. Duškom Marinkovićem, predstojnikom Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji kaže da je inicijativa trebala doći iz kulturne svijesti, a ne iz politike. Ovakva pak inicijativa, obojena politički i po diktatu politike, loša je vijest za ono što se trebalo dogoditi već odavno, a to je logično i ponovno otvaranje dviju bliskih literatura, dviju bliskih kultura i dvaju bliskih jezika.

Kao što je politika potezom pera izbacila srpske pisce iz hrvatske škole, tako će ih potezom pera i vratiti. No ključno je pitanje u tom procesu, koji je svakako pozitivan, hoće li ta politika prepustiti sruci i zdravom razumu da odabere koji će se pisci vratiti u program i u kojoj mjeri ćemo djecu učiti ćirilicu. Naime, programom za hrvatski jezik nastavnici koji ga provode u školama nisu zadovoljni već čitavo desetljeće. I u čitavome tom desetljeću nije se našao netko kompetentan tko bi stvari promijenio. Gimnazijski je to program koji je djeci težak i nezanimljiv, a nastavnicima preopširan jer je rađen za satnicu od pet nastavnih sati tjedno, a pokušava se provesti u četiri sata. Umjesto toga nacionalni ispiti i državna matura jednostavno su nametnuti da učenike ispitaju sadržaje iz takvog neadekvatnog i preopsežnog programa. Tek se ove godine u materijalima za državnu maturu osjetilo stanovito olakšanje i nužna redukcija, ali sam program nije promijenjen. Zamislimo sada da takvom programu dodamo još i srpske pisce zato što su HDZ i SDSS potpisali koalicijski sporazum?

Nastava predmeta koji se zove hrvatski jezik, a i državna matura, pretvorili bi se u kaos u kojemu se ne bi znalo koje pisce obrađivati, koje čitati za lektiru, a koje preskakati jednostavno zato što ne možemo obraditi sve. Marulić je važan hrvatski pisac, ali je djeci nerazumljiv i treba ga raditi informativno, Gjalski je isto tako važan hrvatski pisac, ali je učenicima toliko dosadan da im ogadi svako čitanje. Hoćemo li im sada još nametnuti i Lazu Lazarevića? Drugim riječima, srpske pisce da, ali one za koje procijenimo da će djecu zanimati. Možda Albaharija, Basaru ili Arsenijevića? Nedavno sam slušao jednog našeg vrlo mladog informatičara koji je pokušavao popraviti postavke u nekom programu. I nikako mu nije išlo. Mučio se i mučio, a onda je nakon sat vremena “puko“ i nazvao svog šefa. “Ej, ja tu ništa ne razumijem. Zajebano. Sve je na hrvatskom.“ I onda je on govorio svom šefu što to piše u uputama na hrvatskom, a šef mu je prevodio na engleski i stvar je bila popravljena za nekoliko minuta. Hoćemo li djetetu ponuditi Reljkovića ili Stevana Sremca na ćirilici? Bit ćemo sretni ako budu znali čitati i na suvremenom hrvatskom i na latinici.