U kvartu moga odrastanja djeca se nisu drogirala. Bile su to obiteljske kuće s vrtovima i mi smo se verali po drveću, krali nezrelo voće, natjeravali na rolama i biciklima. Poslije kad smo krenuli u srednju školu, išli smo na korzo i mjerkali svoje simpatije. Najveći problemi u mom srednjoškolskom razredu, tzv. šuvarovoskog usmjerenja, bili su: jedan zgubidan koji je stalno markirao i smišljao nemoguće izgovore, jedna "vesela" cura koja je s pola tone zamalo kazališne šminke dolazila i u jutarnju smjenu ali ništa nije mogla naučiti za prolaznu ocjenu, jedan bahati sin partijskog funkcionara koji je glumio buntovništvo. Nitko se nije drogirao. Tek u četvrtom razredu tu i tamo bismo zapalili cigaretu, od koje bi nam, naravno, bilo zlo. Sad mi se čini kao da sam rasla u svojevrsnim stvarnim "zlatnim dancima" Jagode Truhelke, uz čiji bismo spomenik prolazili na putu iz škole do korza. Onda se 1980. pojavila knjiga Mi djeca s kolodvora Zoo i svi smo je tako halapljivo čitali, tako strastveno iščitavali, tako predano se uživljavali da se zapravo ne sjećam je li sličan fenomen u tom pogledu pojavio ikada poslije. Christiane F. je bila naša junakinja i naša sudbinska antijunakinja. Barem sam tako poslije mislila, a čini mi se čak i danas da nisam imala posve krivo. Naime, upravo zbog dokumentarističke snage njezina svjedočenja o tom, popularno tako otrcano nazvanom, paklu droge - mi nismo došli u iskušenje da uopće odškrinemo vrata toga svijeta. Ta je knjiga na mene i moje prijatelje djelovala ne samo žestoko, nego i zapanjujuće moćno. Bila je sjajan primjer moći pisane riječi. Još ga volim navoditi. Tijekom tih godina studiranja i ludiranja, istraživanja svijeta i svoga mjesta u njemu, nama nije ni na kraj pameti palo da probamo išta jače od cigareta Lord light. Koje smo potajice nabavljali kod povjerljive trafikantice.

Ušavši poslije u svijet tzv. odraslih, rada, odnosa moći i sl. spoznala sam kako sam imala ludu sreću živjeti u zamalo jednoj od posljednjih vremenskih i prostornih oaza nedužnosti u pogledu zlorabljenja sredstava za bijeg od zbilje, bilo da se mjere količinom alkohola ili opijata u krvi. Dugo sam mislila kako je moj naraštaj ostavljen izgubljen i zaglavljen između šezdesetosmaša koji su imali snažan identitet i famozne generacije X koja se isfurala u književnosti, glazbi i umjetnosti. Bilo mi je žao što nisam mogla proživjeti pobunu i pustolovine iz šezdesetih, dok sam s druge strane žalila sve te mlace koji su bili totalno eklektični i nimalo originalni. Tja, valjda je to tako dobro uređeno u svemiru da mudrost dolazi sa starošću. Inače nikad ništa ne bismo naučili. Niti od Christiane F. Niti iz ijedne knjige.

Prvi piz

A knjige mogu presudne za nečiji život. Svega toga sam se sjetila pročitavši roman Meko okidanje Jadranka Bitenca. Nismo baš ista generacija, jer on je bio ona kojoj sam zavidjela na pustolovom ludovanju, ali vrijeme i iskustvo niveliraju neke stvari. Bitenc se nije baš isfuravao na to da piše knjige u kojima podilazi modi ili publici, ali izgleda da ga je sad jedna tema stavila pred zid. Moglo bi se to reći: današnji klinci nisu masovno zatravljeni sudbinom Christiane F. Who? – pitao bi neki lik iz Bitencova romana. Baš zato treba novim rječnikom, novim likovima, novim načinima reći isto: put u pakao droge popločan je prvim, najčešće gratis, fiksom, pizom, dripom, šmrkom, bombonom, kako god da se zove inicijacijski sadržaj. Početak je najčešće bezazlen, slučajan, neopasan. Naizgled. Jer nema više posve mirnih obiteljskih kvartova u kojima se nedjeljom sa susjedima razmjenjuju tanjuri s kolačima, nema više mnogo obitelji koje ostaju na okupu "no matter what", nema više ideala i požrtvovnosti za opće dobro. Da, nema - jer zamalo na svakom uglu može se kupiti barem tabletica ekstazija, ako već ne nešto žešće; obitelji se raspadaju u tili čas poradi neispunjenih velikih očekivanja i malih razočarenja u svakodnevicu; i da, svatko brine svoje sitne brige, sebične interese i gleda vlastita posla (misleći: nek susjedu crkne krava).

U takav svijet trebaju ući ti neki klinci iz popularno zvanih disfunkcionalnih obitelji, iz razorenih brakova, iz nesklada između unutarnjeg i vanjskog, iz sraza unutarnjeg i vanjskog. A ranjivi su dok traže vlastito unutarnje uporište i potvrdu iz vanjskog okruženja. I bolno im je svako razilaženje, i peče ih svaka ravnodušnost. Njihovu krhkost umiju pak zlorabiti neki zločesti ljudi o kojima ništa nisu mogli načiti iz Grimmovih bajki, čak ni ako su imali sreću da su im ih čitali u djetinjstvu. I na trenutak se čini da smo u najcrnjem scenariju iz najcrnjeg SF-žanra iz njegova zlatna doba – u doba moje mladosti.

Kako ih drugi vide

Ali nije tako. Srećom. Eto, ima pisaca koji nisu odustali od nekih ideala. Tako sam u romanu Jadranka Bitenca negdje duboko između redaka iščitala upravo ideale generacije koja je divljala šezdesetih, ali hej, zaboga, imala je ideale! Od kojih nije odustala. Za razliku od danas. Imala je ideale da želi promijeniti svijet (a ne da susjedu crkne krava), imala je ideale da svijet treba biti dobro mjesto za sve (a ne samo neke, povlaštene), vjerovala je da se to može učiniti vlastitim naporom (a ne preko tuđe grbače). Čini mi se da je upravo zato Bitenc stvorio lik dječaka kojeg je, tako znakovito (kao što je uostalom i ostale protagoniste obilježio imenom) nazvao Solo - plemenitu i velikodušnu dušu koja se skriva iza fotoaparata. Naime, taj Solo hoda Ivanićem i snima svoje sugrađane zato da bi im pokazao kako ih drugi vide. Što oni, naravno, ne žele vidjeti. Uostalom, tko bi doista želio sebe vidjeti tuđim očima!? Solo je oličenje pozitivca, kao što imamo i ostale likove koji su svi klasični tipovi: netko je smušen, nego je bogat i bahat, netko je izgubljen u vremenu, netko je zanesen, netko je pokvaren do srži… Bitenca ne zanimaju nikakvi postmodernistčki diskursi i on se drži čvrstog okvira kako romaneskne forme, tako i građenja karaktera koji je nose. Njegovi likovi su ili good guys ili bad guys. Jasno mu je da ako nemaš veliko životno iskustvo danas možeš ostati i zbunjen: postmodernizam je toliko sve relativizirao da su i najteži zločinci pozitivci ako su imali teško djetinjstvo (ili curu na televiziji). Što je karikaturalno rečeno, ali nije daleko od istine. No, dakle, da bi svojem čitateljstvu izložio ideju i ocrtao dio zbilje, nije se poigravao mutnim teorijama nego se držao klasičnog kanona: zlice nadrapaju, dobrice uspiju. To je vrsta optimizma koja nam danas nedostaje. Ne samo u književnosti, nego i u zbilji.

Ivanić kao pakao drogeElem, roman za tzv. mladež Meko okidanje govori o tome kako droga može doista u pravi pakao pretvoriti živote mnogih ljudi i tom malom i bezazelenom Ivanić Gradu, za kojeg bi čovjek rekao da nikad u njeg ništa opojnije od proljetnih ruža nije dospjelo. Kad tamo, postoje neki grubi štemeri koji dilaju, neki frustrirani mladci koji se daju uloviti u zločinačku mrežu, neki zbunjeni dječarci koji se žele dokazati, neke izgubljene djevojke s viškom želje za pažnjom. Zaplet se, dakle, plete u tom sitnom narko miljeu, u gradiću Ivaniću u kojem se zamalo svi međusobno poznaju, ali doima se kao da ih se ne tiču susjedne tužne sudbine. U priču se ulazi "ubodom", kako stoji na početku, a onda krene "umrežavanje" likova i radnji. Bitenc je na razini likova i radnje uspio skicirati našu društvenu zbilju: primjerice lik Gerarda, negativca koji klincima na sitno dila drogu iako potječe iz bogate obitelji i razmeće se materijalnim dobrima, zapravo je žrtva te iste obitelji u kojoj nema ljubavi, u kojoj on nije prihvaćen kao ravnopravan član. A roditelji su se obogatili u tranziciji tipičnim hrvatskim metodama mešetarenja u mutnom. U toj zbilji jedna djevojka sanja o krunama na izborima za ljepotu i glamuroznom životu, druga žudi za glumačkom karijerom, neki tata napušta obitelj jer je stronzzo, neka je mama nesretna jer misli da nije uspjela u majčinskoj ulozi, neka je cura agresivna jer se boji. Ukratko, to su likovi koji su nam bliski, koje poznajemo ili u njihovim pričama prepoznajemo djeliće vlastitih.

Bitenca nije zanimalo neposredno iskustvo uzimanja droge i što se pritom događa u pojedinačnoj svijesti - naposljetku i sam u svojevrsnom epilogu priznaje da nikad nije kušao ništa od toga - nego kako ovisnički život razorno utječe na cijelu svoju okolinu. Kad smo mladi i buntovni običavamo reći: "To što radim od svoga života, moja je stvar i nikog se tiče." No, poslije znamo bolje, znamo da nije tako i da svakim svojim činom mijenjamo i život onih oko nas. Čak nije nužno da nam budu bliski - zato što zločin okužuje širi prostor. Čini mi se da je upravo na to Bitnec želio ukazati.

Valja još napomenuti kako je njegov roman pisan živopisnim govornim jezikom, zapravo iz perspektive tog nekog šestnaestogodišnjaka koji pokušava pojmiti svijet oko sebe. Stoga sve vrvi žargonom, engleskim frazama i brojnim anglizmima, suvremenim referencama na svim razinama. Time je pak postigao "rahlost" i pitkost štiva, ali budući da je ovdje ipak riječ o autoru koji još voli ono što je i studirao i čemu se posvetio - a to je književnost - diskretno je i lukavo ubacivao razne književne reference (vjerojatno je nešto sebe i upleo u lik tate knjižničara): u dijaloge, u asocijacije, pa napokon i u završnu sudbinu Sola koji je diplomirao s temom: "Sizif nikada ne umire." I to zato što: "Sizif je jedini i jedinstveni lik zvan karakter! Zbog životne ravnoteže imaš dobrih i loših faza. Uzbudljivih i sumornih. Vedrih i depresivnih. Ležernih i napornih. Svijetlih i tamnih! Onaj tko se s njima zna nositi, uvijek je pobjednik u životu! Njemu ne trebaju lažne nade… On se zna nositi sa životnom istinom! Takav je Sizif moj idol!"