80 GODINA MLADOSTI Džamonja u svojem zagrebačkom ateljeu u kojem svakodnevno radi od jutra do mraka, a kaže da nije nikada ljepše i slobodnije stvarao nego sadaSlavni hrvatski kipar Dušan Džamonja proslavit će svoj 80. rođendan u četvrtak 31. siječnja izložbom u čuvenoj galeriji Forum, a potom svečanom privatnom večerom u restoranu Gallo za 80-ak ljudi, suradnika, prijatelja, rodbine, među kojima su pozvani i predsjednik, premijer i zagrebački gradonačelnik. Džamonja zapravo time objavljuje kako je cijela 2008. godina njegova jubilarna godina u kojoj prvenstveno - nakon 40 godina neuspješnog pregovaranja s gradom Zagrebom - želi znati hoće li napokon biti odobren njegov projekt za Muzej Džamonja. Taj projekt koji bi bio smješten u Jurkovićevoj ulici zamislio je i izradio sam Džamonja.

Kako je rekao, to je i njegov posljednji, peti projekt koji nudi Zagrebu. Svi programi tokom godine tome su stoga podređeni, pa tako i svibanjska izložba u Džamonjinu Parku skulptura u Vrsaru, te velika zagrebačka izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u rujnu gdje će Džamonja pokazati najvažnije radove kolekcije, koja čini donaciju za Muzej Džamonja.

”To je oko 300 najvrednijih radova, pomno odabranih”, kaže kipar kojega sam posjetila u ateljeu nekoliko dana uoči rođendana. Oslanjajući se o elegantni štap, sa šeširom na glavi, Džamonja se spustio iz svog stana u Jurkovićevoj ulici, stotinjak metara do ateljea. Umjetnički atelje obično navodi na pomisao da su tu razbacani papiri, platna, kistovi, dlijeta, drvo i kojekavi drugi materijali kad je riječ o kiparu. Ništa od toga. Atelje Džamonja je krajnje dotjeran izložbeni prostor gdje su znalački poredane male skulpture, slike, monografije i makete arhitektonskih projekata kojima se posljednjih godina puno posvetio. Kod Džamonje nema boja - sve je - i u njegovu odijevanju i u interijeru - uglavnom bijelo, crno i sivo, jednostavno i otmjeno, bez suvišnih detalja. Atelje Džamonja je mjesto u kojemu kipar i danas, kao i desetljeća ranije u nekim drugim ateljeima, svaki dan provodi osam do deset sati.

Svoj rođendan nazvao je “osamdeset godina moje mladosti”: ”Osjećam se kao mladić jer nikad ljepše i slobodnije nisam stvarao nego sada zahvaljujući ovom prekrasnom ateljeu kojim me je zadužio grad Zagreb. No bila bi mi velika želja a mislim da ispravno razmišljam da kolekcija ostane u sredini u kojoj sam radio 75 godina a to je grad Zagreb. Kolekciju sam skupljao 40 godina, izdvajao najbolje i velikim europskim muzejima odbijao prodati neke stvari.

Džamonja je poznat kao veliki radnik pa i na pitanje kako bi opisao svoj stil života, spremno je rekao: ”Vrlo, vrlo radni. A objasnit ću i zašto. Moje opredjeljenje za kiparstvo, što se rijetko događa bilo je vrlo rano. U ranom djetinjstvu otac je u meni otkrio sklonost za umjetnost i stalno me u tome podržavao. Jednog dana kad mi je bilo sedam godina, zatekao me kako ‘popravljam’ sadrenu bistu Dostojevskog koju sam skinuo s njegove biblioteke. Nije me izgrdio zbog štete, naprotiv, mirno je izišao iz sobe. Za vrijeme ručka kad je cijela obitelj bila za stolom - šestero djece i moja majka, kao da je čekao poseban trenutak da bi izjavio: ‘Duško će postati kipar’.

Kao mlad bio sam vrlo romantičan i taj svoj poziv smatrao sam žrtvovanjem, no, dogodilo se da žrtva nije bila potrebna. Sazrio sam u vrlo sretno vrijeme, završio akademiju te počeo stvarati nakon Drugoga svjetskog rata u doba obnove i neimaštine kad nije bilo ničega osima golemog entuzijazma za prosperitetom. Sve se nudilo i trebalo se samo pravilno angažirati i iskoristiti taj polet. Bio sam vrlo razborit i od rana shvatio da nije dovoljno imati umjetnički dar nego da je najvažnije raditi kontinuirano, ne samo na temelju inspiracije. Kao najobičniji činovnik odredio sam svoje radno vrijeme, kojeg se i sada pridržavam. Ustajem u šest sati, radim do devet kod kuće, u deset dolazim u atelje gdje sam do dva. Nakon ručka i odmora opet sam u ateljeu od pet do osam navečer. Nedjeljom i praznikom, dakle, svaki dan.

Džamonju drže najvećim živućim hrvatskim kiparom. Učenik je Vanje Radauša, Frana Kršinića i Antuna Augustinčića, dobio je brojne nagrade i priznanja, poput Rembrandtove nagrade, izlagao na čuvenom pariškom trgu Place Vendôme a njegove se skulpture nalaze u najeminentnijim muzejima svijeta, poput Muzeja moderne umjetnosti (MOMA) u New Yorku, pariškom Muzeju moderne umjetnosti i londonskoj Tate Gallery. Slavni talijanski likovni kritičar Giulio Carlo Argan u jednoj je od brojnih Džamonjinih monografija napisao kako je “Dušan Džamonja kipar naroda: bez pretjerivanja, on je gotovo sve svoje djelo posvetio svojoj zemlji i njezinim herojima, žrtvama Drugoga svjetskog rata”. Pri tome je mislio na cijeli niz spomenika no da ga tema žrtve zaokuplja i danas govori i spomenik na Mirogoju koji je prije nekoliko godina podignut žrtvama Domovinskog rata. Napravio je stotine skulptura, u svim materijalima a posebno upečatljive goleme skulpture od tzv. korten čelika koje su obišle europske gradove. Prijateljevao je s najpoznatijim svjetskim i domaćim umjetnicima i povjesničarima umjetnosti, direktorima muzeja i galerija, industrijalcima, političarima koji su svaki na svoj način imali veze s njegovim radom. Drago mu je, rekao je, što će za svoj rođendan dobiti i visoko odlikovanje od predsjednika Mesića. Ipak, razgovarajući o njegovih 80 godina, desetljećima oblikovanja, životu i putovanjima, ljudima koji su bili oko njega i uz njega, vraćali smo se temi koja ga najviše zaokuplja - Muzeju Džamonja i dogovorima oko smještaja donacije, o tome kako se razvijala ta 40- godišnja “trakavica”.

”Još kao mlad, zahvaljujući uspjehu na Biennaleu 1960. gdje sam bio zvijezda i koji mi je otvorio vrata prema svijetu, te financijskoj neovisnosti, imao sam ambiciju da sagradim u Zagrebu nešto veće i značajnije od ateljea što će ostati kao muzej s mojom kolekcijom. Prvi pokušaj dogovora s gradom bio je 1965. godine. Trebalo je otkupiti staru kuriju u Jurjevskoj ulici. Dogovorili smo se s vlasnicima koji nisu imali novca za uređenje da kuriju prodaju gradu. To je bio zeleni pojas, idealan za park i kuriju u kojoj bi bile galerija i atelje. No grad nije prihvatio taj prijedlog a kurija i dan-danas zjapi neuređena. Tih godina pojavila se mogućnost gradnje muzeja u ulici Tuškanac 100, gotovo na samom Cmroku, na parceli gdje danas živi zagrebački poduzetnik Josip Kordić. No ni za taj projekt nije bilo sluha. Ostao je i bez prostora na srednjoškolskom igralištu u Klaićevoj ulici, gdje je nekad bila velika gimnastička dvorana. Taj prostor mu je 1986. godine za Univerzijadu dodijelilo Izvršno vijeće Gradske skupštine s Mikićem na čelu kada je njegovu donaciju prvi put službeno prihvatilo, što je objavljeno i u Narodnim novinama.

”Bilo je novca, imali smo i izvedbeni projekt”, prisjetio se Džamonja, ”no onda je Mikić prostor iza leđa dao Tehnološkom fakultetu za skladište. Tamo je i danas skladište, a u manjem dijelu kafić.” Džamonja se prije nekoliko godina preselio iz Vlaške u Jurkovićevu ulicu, kompleks uvučenih rezidencijalnih zgrada iznad Vlaške, tihu oazu s luksuznim stanovima i garažama koje je sagradilo poduzeće Niva, nekadašnjeg premijera Nikice Valentića. Tu mu je grad u zgradi ispod njegove kuće, u vrijeme gradonačelnice Vlaste Pavić, dao na korištenje i današnji atelje. Upravo tu se pojavila i ideja o muzeju. Atelje gleda na veliku ruševinu, napušteni hangar. Džamonja je vidio mogućnost da se tu napravi njegov muzej. Prilikom dogovaranja s gradom koji je trebao otkupiti hangar pojavila se ideja da se tu smjeste čak dvije donacije - Džamonjina i Murtićeva. Svima se svidjela ideja ali se ipak poslije pokazalo da bi ta zgrada koja je pod zaštitom i ne bi se mogla rušiti ni proširivati, premalena za obje donacije. Ta je prilika propala iako je tadašnja gradonačelnica Vlasta Pavić bila raspoložena da od vlasnika otkupi taj objekt. Tada je stajao dva milijuna eura, a danas se nudi za šest.

Neumorni Džamonja nije ni tada odustao. Upravo u “svojoj” ulici našao je novu mogućnost. Malo dalje od njegova ateljea i stana u Jurkovićevoj, postoji derutni objekt u kojemu su neko vrijeme obitavale izbjeglice a koji je određen za rušenje. Tu se otvorio prostor za novu zgradu muzeja. Džamonja je o tome razgovarao s gradskim ocima te izradio i projekt muzeja. Ponudio ga je gradonačelniku Milanu Bandiću.

To bi bila zgrada od dvije tisuće kvadrata s dva nivoa a ispod bi bile garaže koje bi djelomično mogle održavati muzej. To bi bilo vrlo aktivno mjesto za razna kulturna događanja, novi zagrebački kulturni punkt. Tu bi se priređivale velike izložbe, mijenjali postavi, otvorile bi se jedna ili više biblioteka, tako da bi se ljudi uvijek vraćali u muzej da vide nešto novo. Džamonja smatra da bi se prema njegovu projektu tu mogao sagraditi izvanredni moderni muzej. Nakon četiri desetljeća dogovaranja s gradom rekao je da nikako više ne bi odustao od vlastitog projekta muzejske zgrade budući da sam najbolje zna kako treba izgledati muzej 21. stoljeća a uz to se već dugo i upješno bavi projektiranjem najrazličitijih objekata.

Gradonačelnik Bandić i njegovi suradnici trebaju se izjasniti o njegovu prijedlogu upravo ove, za Džamonju jubilarne godine. Džamonja kaže: ”Postigao sam mnogo kao umjetnik ali nisam ostvario svoju najveću želju za vlastitim muzejom. Žao mi je što nemam novca da ga sam izgradim. Jako je naporno toliko puta pisati, obilaziti i tražiti rješenje od grada i to sam zapravo ovim posljednjim prijedlogom i zaključio. Rekao sam Bandiću i Ljuštini da sam umoran i da se time više ne mogu baviti. Ovo je bio moj posljednji pokušaj i sada je na njima da odluče. Ukoliko se ne izjasne, donacija ide iz Zagreba. Možda u Vrsar a možda i negdje drugdje.”

Veliki umjetnički opus

Džamonja je autor mnogih spomenika žrtvama rata, od Kozare do Mirogoja u Zagrebu. Osim kiparstvom bavi se i grafikom, autor je projekta džamije u Rijeci i nebodera od sto katova, a djela mu se nalaze u vodećim svjetskim muzejima.