ŽENE KAO INSPIRACIJA Već desetljećima traje obostrana ljubav Montena i ženske publike, što se pokazalo i tijekom fotografiranja za Nacional, kada su ga žene doslovce opsjedaleProšle godine Kemal Monteno obilježio je 40 godina profesionalne karijere a ove će proslaviti 60. rođendan. Dvije obljetnice kantautora koji nakon toliko godina ne može reći da su njegovi dani slave i pobjeda na brojnim glazbenim festivalima prošli. Dapače, Monteno je posljednjih godina iznimno tražen, njegovi koncerti u državama bivše Jugoslavije su rasprodani a velik broj pjevača traži ga kako bi snimali duete s njim.

Svoju glazbenu karijeru Kemal Monteno, čiji je otac Talijan koji je ostao u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata jer se zaljubio u njegovu majku, započeo je na festivalu “Vaš šlager sezone” 1967., kad je s pjesmom “Lidija” osvojio prvu nagradu. Nastupio je i 70-ih i 80-ih godina na brojnim festivalima na kojima je redovito osvajao nagrade publike i žirija, a albume je prodavao u zlatnim i platinastim nakladama. Rat je proveo u Sarajevu, svom rodnom gradu, a kad je prvi put 1995. izišao iz opkoljenog Sarajeva, u Zagrebu je održao koncert u dvorani “Lisinski” uz gostovanje svojih brojnih prijatelja i glazbenih kolega. Dvorana je bila rasprodana čak sedam puta zaredom. Nakon što je izišao iz Sarajeva, Monteno se sa suprugom preselio u Zagreb, gdje je ostao živjeti i snimati pjesme, a posljednji album “Dunje i kolači” objavio je 2004. godine.

NACIONAL: Posljednji album objavili ste 2004. Imate li pjesme za novi album?
- Meni je prosjek da svake četiri godine objavim jedan album. Već imam gotove pjesme koje treba tehnički realizirati. Mislim da bi novi album mogao biti objavljen u travnju ili svibnju jer ja brzo snimam. I na tom albumu zadržat ću stari spoj talijanskih kancona i bosanske duše, ja i ne znam drukčije. Što bih ja nakon 40 godina karijere mogao promijeniti? To bi bilo kao da Charles Aznavour počne pjevati rock ’n’ roll. Pjevam ono što ljudi od mene očekuju.

NACIONAL: Nakon 40 godina vaše karijere čini se da ste sada popularniji i utjecajniji nego što ste bili prije 20 ili 30 godina. Nastupate u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, svuda ste vrlo traženi, i stariji i mlađi pjevači žele snimiti duete s vama. Kako to objašnjavate?
- Ja nikada nisam bio popularan. Ne znam što znači popularnost. Valjda je to do minulog rada, pjesama, sigurno nije zbog mene jer sam lijep i mlad. Valjda ljudi vole te pjesme. Nikada ne radim halabuku i ne zovem nikoga, ali drugi mene zovu. Ipak, sve mi to godi. Ljudi mi kažu da sam snimio mnogo dueta. Nisam, snimio sam najmanje od svih, ali album “Kemo i prijatelji” s Arsenom Dedićem, Gabi Novak, Terezom Kesovijom, Borisom Novkovićem i drugima je uspio i gotovo sve pjesme su bile hitovi. Ima pjevača koji su snimili vše dueta od mene, ali te pjesme nisu uspjele, nitko ih ne zna.

NACIONAL: Je li vam inspiracija za pjesme uglavnom bila vaša supruga Branka?
- Meni je inspiracija sve što vidim oko sebe. Moji prijatelji, naši doživljaji, mnogo toga. Inspiracija za moju prvu pjesmu “Lidija” bila je jedna moja cura iz osnovne škole, nije to bila ljubav nego prva simpatija. Osim toga, to mi je ime bilo lijepo pjevati. Pjesma “Jedne noći u decembru” priča je o mojoj ljubavi prema mojoj ženi Branki s kojom sam i dandanas. “Bacila je sve niz rijeku”, pjesma koju sam radio za grupu Indexi, također je istinita priča. Ima i izmišljenih pjesama poput “Olivije”, koja nije bila hit ali je meni jedna od najdražih. Početkom 80-ih popularan je bio film “Briljantin” u kojem je glumila Olivia Newton-John. Napisao sam pjesmu, sjetio se nje i u refren stavio Olivija. Isto se dogodilo i s albumom “Dolly Bell” koji je objavljen 1982., kada je bio popularan film “Sjećaš li se Dolly Bell”. Radio sam i s drugim autorima, s Arsenom Dedićem, kada je nastala pjesma “Pamtim samo sretne dane”. Došao sam k njemu, Gabi Novak i ja popili smo kavu, a Arsen Dedić mi je rekao: “Pogledaj malo ovaj tekst a ja ću za to vrijeme malo odspavati.” Dok je on spavao, Gabi Novak i ja smo napravili jednu od najljepših pjesama koju je ona ikada otpjevala. Neke pjesme nastajale su u sekundi. Evo, za sljedeći album Dražen Golemović mi je predložio da napravim pjesmu prema njegovu životu, koju bismo otpjevali ja i moj prijatelj Željko Samardžić, o tome kako je imao najboljeg prijatelja koji je ubijen a on je nastavio živjeti s njegovom ženom.

GORAN KARAN otpjevao je u duetu s Montenom pjesmu 'To je drugo lice ljubavi'NACIONAL: Kako to da ste se tako mladi oženili Brankom, svojom srednjoškolskom ljubavi?
- Ja sam se s Brankom zabavljao prije vojske. Kad sam se vratio iz vojske, ona me čekala u Sarajevu. Malo smo se još zabavljali i budući da sam vidio da se volimo i da ne mislimo prekidati, odlučili smo se vjenčati. Tako sada imam i velike unuke, Loru i Lajlu, imaju 13 i 15 godina.

NACIONAL: Je li vas supruga u to vrijeme pratila na turnejama?
- Nikada. Nije išla ni na jednu turneju jer nije voljela estradu. Voljela je otići sa mnom na festival u Opatiju, to je bio pojam, tada smo svi dovodili djevojke i supruge sa sobom i odlazili smo na izlete u Trst.

NACIONAL: Često ističete kako su 70-e i 80-e bile vaše zlatne godine te kako je bilo lijepo za vrijeme Tita. Jeste li ikada upoznali Tita?
- Nikada ga nisam upoznao, ali sam mu pjevao potkraj 70-ih u Bugojnu. Bili smo tamo Davorin Popović, Mostarske kiše i ja. Oni su valjda bili u lovu pa bi došli u kuću u Bugojnu te su i nas pozvali. Tito je sjedio s onim svojim pudlicama, mi smo došli i otpjevali dvije pjesme i to je bilo sve. Nisam ga osobno upoznao, samo sam ga gledao. Kad pjevam, ja uvijek zažmirim, ali kad sam njemu pjevao, nisam ni trepnuo a kamoli zažmirio. Želio sam ga tih nekoliko minuta, dok sam bio kraj njega, stalno gledati. Bio mi je nekako nestvaran. Znaš ono, znam da je on, a nije mi on. Bio mi je drag.

NACIONAL: U to vrijeme bili ste iznimno popularni, zvali su vas na sve festivale i na njima ste dobivali nagrade.
- Ma, mene ljudi vole. Znate što ja smatram popularnošću? Zbog popularnosti se moraš odreći mnogo toga. A ja sam, u ovih 40 godina, uspio podijeliti vrijeme s obitelji, prijateljima, publikom, svakom sam dao dio sebe i ničeg se nisam odrekao.

NACIONAL: Jedino ste se zbog pjevačke karijere odrekli nogometa. Jeste li doista bili talentirani nogometaš?
- To mi je najviše žao. Safet Sušić, najbolji bosanski nogometaš nakon Asima Ferhatovića, govorio mi je: “Lako je vama pjevačima. Meni u 28. godini kažu da sam star i da mogu igrati još dvije, tri godine. Vi, ako ste pravi, možete pjevati 100 godina. Osim toga, tebe nitko ne dira dok pjevaš, mene stalno udaraju.” I bio je u pravu. Razmišljao sam o tome da bi bilo bolje da sam postao nogometaš. Većina pjevača mašta da su nogometaši a većina nogometaša da su pjevači. Haris Džinović je nogometni fanatik, i on je bio talentirani nogometaš. Rekao mi je da bi dao sve svoje pjesme, svu popularnost, samo da mu je igrati u finalu svjetskog prvenstva u nogometu i zabiti gol u posljednjoj minuti.

NACIONAL: Kad je počeo rat u Bosni, zašto niste napustili Sarajevo?
- A kamo da odem? Svi su mi nudili pomoć, prvo Arsen Dedić koji mi je nudio svoju kuću u Šibeniku. Mi, Davorin Popović, Hanka Paldum, Dino Merlin i još neki, mislili smo da ne trebamo mi otići iz svoga grada nego oni koji su došli. Nismo mogli shvatiti da netko želi bombardirati Sarajevo, to mi ni danas nije jasno. Kad smo vidjeli da je to prešlo sve granice, nismo mogli izići iz Sarajeva i da smo htjeli. Na kraju, kad smo već oguglali na rat, nismo htjeli nikako izići. Na kraju je jedna humanitarna organizacija iz Italije organizirala koncert u Italiji čiji je prihod išao za Sarajevo. Pristao sam na to, a oni su na koncert pozvali Sergia Endriga, Arsena Dedića, jednu grupu iz Venecije i mene, i koncert je održan u Teatru Goldoni u Veneciji. Tako sam nakratko izišao iz Sarajeva.

ARSEN DEDIĆ I GABI NOVAK najbliži su prijatelji Kemala Montena, oni su mu pomogli da iziđe iz ratnog SarajevaNACIONAL: Jeste li pisali pjesme dok je trajao rat?
- Niti jednu. Samo sam jednu otpjevao, i to onu koju su napisali Zlaja Arslanagić i Zlatan Fazlić, zvala se “Pismo prijatelju”, ali su je ljudi zvali “Da ti roknu samo dvije”. To je bila ljubavna pjesma koju su oni davno napisali a onda su je nadopisali za vrijeme rata. Naime, kad bi nas tijekom rata netko nazvao na telefon i pitao što ima kod nas, onda bismo mu odgovarali: “Ne znam kako da ti objasnim, da ti u dvorište padnu dvije bombe, onda bi me razumio.” Oni su to ubacili u refren i tu smo pjesmu snimili 1992. ili 1993. To je bila jedina pjesma. A snimanje te pjesme, to je bila muka. Vozili su me u blindiranom kombiju, odveli me do televizije i tamo sam pjevao. Videospot smo snimili tako što smo mi, ekipa, Davorin Popović, Mirza Delibašić, Abdulah Sidran i još neki, stalno sjedili u popularnoj kavani Fis. Sjeli smo vani na stepenice, pjevali i tako snimili videospot. Odmah sutradan, nakon prvog emitiranja videospota, na te stepenice je pala granata i ubila jednog našeg prijatelja koji se isto zvao Kemo. Sjećam se, ja sam bio tada u Fisu s Goranom Milićem, a kako nije bilo vode, svi smo, umjesto u WC-u, pišali izvan kafane. Ja sam htio izići da se popišam, ali gazda kafane počastio je Milića i mene s dva piva. Rekao sam mu: “Da ne idem pišat džaba, prvo ću popiti pivo.” Istovremeno, Kemo je izišao iz kafane, padne granata i ubije ga. Da konobar nije donio pivo, ja bih izišao i vjerojatno poginuo.

NACIONAL: Međutim, boravak u ratnom Sarajevu stajao vas je, koliko znam, zdravlja.
- U Sarajevu je tijekom rata bilo viskija koliko hoćeš, a rakija, brlja, ona najgora na svijetu, bila je skuplja od najboljeg viskija. Boca brlje je bila 150 maraka a boca viskija 50 maraka. Mi smo znali otići do zgrade Unprofora gdje je radio generator pa su imali struje, a ako ima struje, onda ima i leda. Bilo je i viskija i Coca-Cole tako da sam pio viski i Coca-Colu, bilo mi je fino, ali nisam znao da sam u međuvremenu dobio šećer. Kad sam izišao iz Sarajeva, obavio sam liječničke preglede i shvatio da imam problema sa šećerom. Prestao sam piti alkohol iako tu i tamo popijem malo vina, neku bevandu. No žestoko više ne pijem.

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni kad ste u drugoj polovini devedesetih, selidbom u Zagreb i oživljavajući karijeru, shvatili da bez problema punite velike koncertne dvorane u Zagrebu?
- U to vrijeme u Zagrebu je bilo mnogo ljudi iz Bosne, izbjeglica koji su došli u Zagreb a obitelji su im ostale u Bosni. Oni su kroz mene i Davorina Popovića pamtili sve one svoje koji su ostali u Bosni. Pjevao sam u “Lisinskom” i prišla mi je jedna žena, gledala u mene i plakala. Upitao sam je: “Gospođo, zašto plačete, ja pjevam normalne pjesme?” Odgovorila je: “Ne znam, kad sam te vidjela, ja sam vidjela svog brata koji sliči na tebe. Ne mogu skinuti pogled s tebe, suze mi same idu.” Tada sam, 1995., održao sedam koncerata zaredom u “Lisinskom” i svaki dan je dolazila Vesna Parun. Druge večeri mi je prišla s papirom u rukama i rekla “cijelu noć nisam spavala, napisala sam ti pjesmu”, a na papiru je pisalo Kemi i Indexima. To je pjesma “Zaleđena pjesma” koju sam kasnije otpjevao u duetu s Fuadom Backovićem Deenom. Vesna Parun mi je rekla da se sjetila kako je kao mlada djevojka bila u Sarajevu, bila je bolesna i završila je u bolnici, a ratne scene su je podsjetile na te dane.

KEMAL MONTENO susreo se nedavno i s predsjednikom Stjepanom MesićemNACIONAL: Zbog ratnih događaja dugo niste željeli nastupati u Srbiji, čak ste se ljutili na svoje prijatelje iz Bosne koji su nastupali u Beogradu.
- Znam da nisu svi Srbi četnici, ali ja sam rekao da neću otići u Srbiju sve dok je Slobodan Milošević na vlasti. Kad je Zoran Đinđić došao na vlast, rekao sam da sada mogu otići u Srbiju. Prvi put čak nisam otišao radi nastupa nego s ekipom glumaca iz jedne serije koju je TV Sarajevo prodalo TV Srbiji. Glumci su me ukrcali u avion kako bih prisustvovao predstavljanju te serije u Beogradu i tamo sam sreo prijatelje Kornelija Kovača, Vojkana Borisavljevića, moju staru raju. Upoznao sam mlade cure koje su u vrijeme rata imale nekoliko godina, koje nemaju veze s ratom, a znale su sve moje pjesme. Pa zbog takvih ljudi, zbog mojih prijatelja, odlučio sam doći u Beograd.

NACIONAL: Je li istina da ste se naljutili na Davorina Popovića, vašeg velikog prijatelja, koji je s Indexima još 1998. nastupio u Beogradu?
- To je istina. Ja sam bio rekao: “Davore, kada dođe pravo vrijeme, a ono će doći, zajedno ćemo napraviti koncert u Beogradu kao što smo napravili u Zagrebu.” Međutim, on je otišao bez mene i meni je bilo krivo što je to napravio. Ima tu još nekih stvari. Davorin Popović, Zdravko Čolić i ja poznavali smo se s Arkanom jer je on bio kum Seada Sušića, brata Safeta Sušića, i on je često dolazio u Sarajevo pa smo se družili u kavani Seada Sušića. Da sam, kojim slučajem, odmah nakon rata otišao u Beograd i da sam se sreo s Arkanom, on bi me zaglio i rekao “pa gde si, bre”, a ja, kakav sam, rekao bih mu “pa, đe si” i izljubio ga. Bilo bi dovoljno da me netko fotografira s Arkanom pa da završim karijeru. Kasnije mi je Davorin Popović rekao da je Arkan, koji ga je obožavao, bio pošten prema njemu i nije želio doći na beogradski koncert kako Davorin ne bi imao problema.

NACIONAL: Kada ste se definitivno preselili u Zagreb?
- Ja računam da sam u Zagrebu od 1969., kada sam počeo snimati za Jugoton, današnji Croatia Records, onda sam iste godine došao u vojsku u Jastrebarsko a gotovo svaki vikend sam dolazio u Zagreb. Dakle, ja 1995. nisam u Zagreb pao s neba nego sam došao nadajući se da će u Sarajevu, kako su govorili, uskoro poteći med i mlijeko. Prolazili su mjeseci, situacija u Sarajevu nije išla nabolje, te su me Vjekoslav Šafranić i Zlatko Vitez pitali gdje stanujem jer su se na dolazak u Zagreb spremali i moja supruga i sin. Šafranić mi je tada dao ključeve svog stana na Jarunu i rekao: “Prva tri mjeseca mi ne trebaš plaćati ništa, kasnije ćeš mi nešto malo plaćati.” Uselio sam se u njegov stan, dan za danom, godina za godinom, prođe sedam godina. Nakon sedam godina shvatio sam da trebam kupiti stan. Došao sam u Zagrebačku banku, pitao za kredit i kazao da nemam nikakve uvjete. Ljudi su bili fini, rekli su, ne trebate ništa, samo trebate popiti kavu s nama. Dobio sam kredit i kupio stan gdje živim sa svojom suprugom. Djeca nam žive u Sarajevu gdje imamo fotostudio koji ona vode.

NACIONAL: Što vam danas daje volju za pisanjem pjesama, stalnim putovanjima i koncertnim nastupima?
- U rujnu ću proslaviti 60. rođendan, ali nemam taj osjećaj. Ne mogu vjerovati da imam 60 godina jer u meni još uvijek živi dječak. Tako se i ponašam, tako me i ljudi vide. Meni je najljepše kad putujem, umorim se dok ležim i ne radim ništa. Imao sam turneju po Americi, 23 grada i 23 nastupa u 30 dana, stalno sam bio u avionu, i nikad se nisam umorio.