Srećko JurdanaAko je za Ivu Sanadera situacija u Hrvatskoj “teška, ali ne i zabrinjavajuća” - izjava koju smo na ovome mjestu već podvrgnuli misaonoj vivisekciji - za Zorana Milanovića spomenuta situacija je “zabrinjavajuća, ali ne i alarmantna”, o čemu se također mogu pisati logičko-humoristički ogledi. Istaknuti pripadnici hrvatske političke kaste posebno su uvjerljivi, može se reći: čak dragi kao djeca na školskoj priredbi, kad se preko nominalističkih polemika trude ostaviti dojam ozbiljnosti i odgovornosti. Milanović je, uglavnom, dovitljivo parirao Sanaderu energičnom tezom da je situacija ipak zabrinjavajuća - eppur si muove - i taj će dijalog, osim što već danas blagotvorno djeluje na naciju, nesumnjivo ostati zabilježen u povijesti kao jedna od velikih intelektualnih rasprava koje su mijenjale svijet.

Gospodin Milanović otišao je i zapažen korak dalje, najavljujući osnivanje nekakve kontrolne skupine, ili skupine za preporod, koju je u jednom trenutku nazvao “vladom u sjeni”. Rekao je kako preko te skupine SDP želi poručiti narodu da za svako Sanaderovo ministarsko mjesto raspolaže s dva-tri neusporedivo kompetentnija imena. Može biti. Šteta je što nisu dobili izbore, jer iako će “vlada u sjeni” po definiciji izazvati strahopoštovanje, njezin operativni prostor ne će biti adekvatan njezinome ugledu. U Hrvatskoj se, kako vidimo, sprema procvjetati tisuću cvjetova, koji će svoj životni prostor pokušati izboriti probijajući se kroz Sanaderov gusti korov na površini, a vegetativnim stimulansima opskrbljivati će ih cvijet nad cvjetovima u formi Zorana Milanovića. Njegove inovativne dosjetke SDP-u, u zabrinjavajućim okolnostima, osiguravaju razlog postojanja.

Kriza je u svakom slučaju plodno tlo za uzlet ideja, jer potiče i ljude i države na pronalaženje načina kako da u njoj prežive. Izlaz iz vlastite krize Amerika, na primjer, pokušava pronaći u “fiskalnome stimulansu”, odnosno državnome upumpavanju sto četrdeset pet milijardi dolara u nacionalnu ekonomiju. Jedan duhoviti analitičar napisao je u tom povodu kako će na Ameriku fiskalni stimulans djelovati terapeutski koliko i na alkoholičara čašica za razbijanje jutarnjeg mamurluka: državu će opteretiti novim dugovima, koje će ova nastojati što brže apsolvirati poticanjem novog vala široke potrošnje zasnovane na novim kreditima. Sanaderovoj vladi, na sreću, takva alkoholičarska terapija (injektiranja državnoga novca u kvaziprivredu) nije dostupna, jer ona novca nema, niti ga može nabaviti. No, ako novca nema, postoje zato prijatelji, u obliku trgovačkih tajkuna.

Sanader ih je - na fonu opće zabrinutosti galopirajućim rastom cijena - nedavno okupio na drugarskome sastanku i ljubazno zamolio da smanje svoje profite, kako bi narodu bilo bolje. Država je ovdje demonstrirala humani pristup problematici kakav će raskošno obogatiti teoriju socijalističkoga kapitalizma. Todoriću, Kerume, svi vi sposobni ljudi koji ste od Hrvatske dobronamjerno uzeli sve što ste mogli i u njoj na misteriozne načine postali milijarderi planetarnih proporcija, pokažite veličinu svoje duše i smanjite marže za nekoliko lipa, jer mi smo humano društvo u kojem se teret mora podijeliti ravnomjerno: vama Mercedes mjesečno manje, radniku litra mlijeka više.

Sanaderov apel tajkunima može se nazvati i posljednjom uvredom koju je režim uputio građanima u kontekstu pretvorbe. Od osoba koje su državu - koristeći njezine specijalno za njih izmišljene mehanizme - uspjeli opelješiti do kože, ista ta država traži sad milosrđe za njezine stanovnike. Na djelu je hipokrizija bez premca. Ako je u tome tajna Sanaderovog novog ekonomskog programa, bolje mu je da odmah podnese ostavku i ode u Europu gledati opere. Pokazuje se da je očuvanje čvrstoga savezništva s hrvatskim ultraprofiterima iz pretvorbe njegova osnovna politička i ekonomska determinanta, da je iskonska korupcija na kojoj je nastala moderna Hrvatska područje u koje se on ne usuđuje ni taknuti, i da ga njegov stvaran položaj lidera privilegiranih temeljito ograničava u definiranju pozitivne intervencionističke uloge države u ekonomskoj krizi. Apeliranjem na humanost tajkuna pokazao je da je od njih zavisan u potpunosti.

U hrvatskoj kvaziliberalističkoj močvari aligatori koji su u svojim trbusima koncentrirali najveći dio nacionalnoga bogatstva jedini su koji danas određuju pravila opstanka. Stvorili su kartele u kojima se međusobno štite, uspostavili “slobodno tržište” koje vrijedi isključivo za njih, nametnuli smjerove društvenoga razvoja koji će po istoj merkantilističkoj šabloni neprestano uvećavati njihove ekstraprofite, i pokušavaju na svim razinama osigurati kontinuiranu reprodukciju političkoga sustava koji njihovim monopolima daje zaštitu i legalitet. Njihova “vizija”, međutim, nije univerzalno primjenjiva i upravo je počela pucati pod pritiskom vlastite egoističke definicije i monetarističke napuhanosti. Hrvatski preprodavački raj pokazuje svoje pakleno naličje, uz razvoj spoznaje da država ne može prehraniti ljude na trgovačkim centrima, kreditnim karticama i trećesvjetskoj urbanizaciji zasnovanoj na hipotekarnim zajmovima.

Tu bi se, dakle, morala pojaviti neka unutarnja snaga koja će potaknuti interventne promjene i Sanadera suočiti s njegovim iluzionizmom, no čisto sumnjamo da je tu snagu sposoban generirati SDP zajedno sa svim svojim saveznicima, bez obzira na to što je kod njega “snaga u ljudima”. SDP je verbalistički balon ispunjen proturječnostima, a ujedno i dijete koje se s radošću dalo pojesti od vlastite revolucije. Može li nekakav kreativan pomak organizirati zabrinuti Stipe Mesić? Možda, ali to je već tema za sebe.