Na kraju prvog tisućljeća imala sam čast biti urednicom golema rukopisa i životnog djela akademika Drage Grdenića objavljenog pod naslovom Povijest kemije. Gotovo tisuću i petsto kartica u prvom sam čitanju doživjela zamalo kao opsežan ali uzbudljiv povijesni roman: fascinirale su me intuitivne spoznaje drevnih obrtnika, očarali su me maštoviti indijski i kineski alkemičari, zatravili su me predani prosvjetiteljski istraživači. Pa i prije toga, povijest fizike smatrala sam neobičnim i izazovnim štivom, a knjigu Alana Lightmana Einsteinovi snovi od 1994, kada sam je dobila na dar, držala sam zamalo pod uzglavljem kao svojevrsnu bibliju svega u što tek valja temeljito proniknuti. Povijest pak kvantne fizike bio je triler svoje vrste sa zapletom u kojem je bilo pravo uživanje upustiti se sa znalcem u raspravu o (pukom?) misaonom pokusu zvanom Schrödingerova mačka - koji je svojevrsna pjesnička sloboda fizičara.

Na sve me to podsjetilo čitanje romana sunarodnjaka slavnog austrijskog fizičara Erwina Schrödingera, mlade književne zvijezde njemačkoga govornog područja, Daniela Kehlmanna. Naime, on se latio romansiranja života dvojice genija iz doba prosvjetiteljstva: Carla Friedricha Gaussa i Alexandera von Humboldta. Da parafraza ode dalje - to je svojevrsni naizgled paradoksalan misaoni eksperiment (jer osim nekoliko čvrstih i šturih povijesnih činjenica, autor je izmaštavao životna razdoblja svojih protagonista). Međutim, taj je pokus rezultirao zanimljivim, zabavnim i zavodljivim književnim djelom. Usto, peti Kehlmannov roman postigao je uspjeh usporediv s Parfemom Patricka Süskinda (što se dogodilo, u za današnje kriterije, davne 1985), te tako vratio vjeru da njemačka kultura još može dati pisca i djelo globalne popularnosti. Istodobno, vratio je vjeru u to da njemačka književnost može, bez grižnje savjesti ili osjećaja krivnje ili ispričavanja!, dati svijetu djelo o genijalnosti njemačkoga uma. Pokazao je da generacija X (rođen je 1975. u glavnom bavarskom gradu, ali se školovao u očevom rodnom Beču, te zadržao dva državljanstva: njemačko i austrijsko) nema komplekse pred prošlošću, da ne kani kukati ni lamentirati nad onim što bilo je ili moglo je biti.

Stvorivši fikcionalne karaktere od dvojice, za povijest zapadnjačkog prirodopisa, iznimno važnih genijalaca s kraja 18. i početka 19. stoljeća, Kehlmann je reinterpretirao ne samo (svojedobno) iznimno važnu ulogu Manheimovih slobodno lebdećih intelektualaca, nego se drznuo i očešati se o, do dana današnjega, svetu i neupitnu kantovsko-hegelijansku sliku svijeta (dok je sam istodobno doktorat stekao upravo na Kantu i detaljima njegove slike svijeta). I kada ne bi bilo nepodnošljive lakoće postmodernističkog nemara za dubinu, moglo bi se reći da se Daniel Kehlmann vratio na izvorišta pravoga njemačkoga romana-ideje. No on je dijete svoga vremena i ne mari za takve stvari. Namjesto toga, poput zaigrana djeteta uživa i u pustolovinama svojih junaka i u njihovim karakternim osebujnostima (pri čemu valja imati na umu da je riječ o kontekstu u kojem ovodobni vunerkind kontekstualizira em vunderkinda em genijalca iz prošlosti).

Gauss i Humboldt svojevrsne su suprotnosti - premda, da ostanemo u prvom asocijativnom sloju: na istom kraju slavne zvonolike krivulje! Polazište autoru jest susret dvojice suvremenika u Berlinu 1828. na kongresu prirodoslovaca. No njihove će priče ispripovijedati u ritmičnim, naizmjeničnim poglavljima, preskačući (njemu) nevažna razdoblja i zanemarujući (njemu) nevažne povijesne, biografske i ostale podrobnosti. Genijalac Gauss potječe iz siromašne obitelji. Otac mu je bio neuki, neinteligentan (u to doba nije bilo famoznog današnjeg američkog licemjerja zvanog "politička korektnost") vrtlar koji je smatrao da je najvažnija životna vrlina držati leđa uspravno (doslovce!), dok je majka tip tihe, samozatajne, ali u životu dječaka za navijek najvažnije žene. Matematička nadarenost bila je u tog pučkog odrpanca zarana otkrivena, te je zaslugom bogatih mecena iz plemićkog sloja stekao naobrazbu - koja mu, doduše, nije poslije zajamčila lagodan život u obilju. Svoje je životno djelo napisao u dvadeset i prvoj, a među odabranim je znalcima ostao slavan upravo poradi toga sveska i stečene titule "princa matematike". Zanimljivo, bio je obuzet seksom - ali ne toliko da ne bi prve bračne noći na trenutak stao s "poslom" da zapiše matematičku formulu koja mu je taj čas pala na pamet! Posjećivao je bordele, imao je svoju omiljenu kurvu, Ruskinju, kojoj je obećao da će naučiti ruski. Nije oprostio svojoj djeci, osobito starijem sinu, što su posve obična. Mrzio je putovati ikamo iz vlastita grada, a ipak je (matematički, astronomski) izmjerio svijet. Naposljetku je doslovce izmjerio svoju zemlju jer je morao raditi doslovce kao mjernik. Vrlo satiričan odmak od slike svijeta kakva se nadaje običnim ljudima, jest Gaussova sposobnost da iz "skučenosti" trenutačne zadanosti predvidi budućnost, kao npr. let avionom ili ujedinjenost Europe usprkos Napoleonovim ratovima. U njegovu odnosu spram Kanta mogla bi se parafrazirati čuvena Aristotelova rečenica o Platonu, samo što je Gauss to ovako izrazio: "Razum ništa ne oblikuje i malošto razumije. Prostor se svija, a vrijeme se rasteže. Crtamo li pravac, sve dalje i dalje, kad-tad doći ćemo do ishodišne točke. … Čovjek može donekle izmjeriti svijet, ali to ni izdaleka ne znači da ga iole razumije."

Nasuprot tom matematičaru, istraživač Alexander von Humboldt plemićkog je roda, povlašten u ranoj naobrazbi i životnim odabirima, ali vječno frustriran natjecanjem sa starijim bratom. Uvijek s "crvima u dupetu" morao je "premjeriti" pola svijeta da bi potkraj života shvatio kako u tom pogledu nije postigao mnogo više od Gaussa kojem je bila mrska i sama pomisao na putovanje. Samo decentno naznačena homoseksualnost nije poremetila njegove primarne strasti: istražiti, izmjeriti, popisati i opisati do tada nekategorizirani dio svijeta (problematika tzv. eurocentrične slike svijeta ne zanima Kehlmanna!). Humboldtove pustolovine u Južnoj Americi najmaštovitiji su dio romana, iskorak u svojevrsni magični realizam na njemački način (npr. duhovi, ljudožderi, zagonetne situacije, bit će čak i NLO). Kao da prostor nedužnih prašuma Amazone ili neosvojenih (u eurocentričnom smislu!) planinskih vrhova dao maha autorovoj mašti da se vine na najviše vrhunce. Za razliku od Gaussa koji je samotan na svome znanstvenom putu, Humboldt poput Don Quijotea (kako je zamijetila kritika i u starom i u novom svijetu), ima svoga Sancha Panza: vjernog pratioca u liku Francuza Aiméa Bonplanda, pučanina nemirna duha kojeg je sputavalo "malo misto" pa mu je trebao taj plemenitaš širokih obzora da mu ukaže na veličinu svijeta. Vjeran mu je ostao i u najkritičnijim trenucima, premda mu nije uvijek bilo pravo što je ostao zatajen u Humboldtovoj slavi. Sudbina ga je naposljetku "nagradila" apsurdom, kao uostalom i gazdu mu Alexandera koji je na svojem posljednjem istraživačkom putovanju ruskim širinama shvatio da više ništa sam ne može izmjeriti, da se mjera svijeta promijenila. Kao što je jednako tako shvatio da nosi tu golemu tugu u sebi koju nije mogao ostaviti ni na jednom meridijanu. Baš kao što ni Gauss svoju tugu nije mogao upisati u zamršene matematičke formule niti u pogledu uprtom u svemirske daljine koje su uzmicale mjerama. Kao da je Genij po definiciji tužan, i samotan.

Još na početku knjige Humboldt kaže: "Čini se da je pisanje romana idealan način da se nestalnost sadašnjosti ovjekovječi za budućnost." No pisac će se još malko i nasprdati s povijesnim romanom, ali sve to zato što Kehlmann nije ni kanio pisati ozbiljno štivo o tome kako je znanost mijenjala svijet, nego duhovitu pustolovinu - ponajprije duha. Uzeo je mjeri i dvojici znanstvenika i cjelom tom dobu, a to znači: "Ništa što je jednom netko izmjerio više nije bilo niti će ikada više biti kao prije."