Darko Milinović, novi ministar zdravstva u političkom životu nije ostao zapamćen po puno toga, izuzev vezanja lancima, u znak prosvjeda protiv uhićenja Mirka Norca. Uz poneki verbalni napad na SDP i vođenje nekoliko saborskih sjednica, bio je to njegov cjelokupni doprinos političkoj kulturi u Hrvatskoj.

Izgleda kasno je Milinović odlučio promijeniti dosadašnji image, i kao prvi član Sanaderovog kabineta, najavljuje reformu zdravstvenog sustava. U načelu, ideja je dobra jer zdravstvo je u lošem stanju i vapi za promjenama, a najteže rezove svaka vlada treba obaviti u prvoj godini mandata. Tada još uživa podršku javnosti, i ima barem tri godine u kojima se mogu vidjeti pozitivni učinci nepopularnih mjera. Ako su mjere dobre, građani će u međuvremenu promijeniti mišljenje, a izazovu li negativne učinke, ipak se cijelu stvar još može sanirati. Može se pretpostaviti kako su slični motivi vodili i Darka Milinovića.

Ali ono što najavljuje na granici je racionalnoga. Temelj "Milinovićeve reforme" predstavlja uvođenje obveznog dodatnog osiguranja za sve državljane, uz – kako je rekao – oduzimanje prava na zdravstvenu zaštitu, onima koji neće prihvatiti ovu mjeru. Drugim riječima, tko ne želi platiti dopunsko osiguranje, više se neće imati pravo liječiti u ovdašnjim bolnicama. Da je Michael Moore, režiser filma "Sicko" o brutalnosti američkog zdravstvenog sustava znao za Milinovićeve nakane, možda bi poneki kadar snimio i u Hrvatskoj.

U svemu postoje i brojne činjenice koje govore da HDZ nije siguran kakvu koncepciju zdravstva želi. Prije četiri godine, tadašnji ministar Andrija Hebrang je tvrdio kako je dopunsko osiguranje nepotrebno, onda je 2006. HZZO donio odluku kojom se smanjila polica osiguranja za umirovljenike, a nedavno je ova odluka poništena. Sada aktualni ministar, suprotno svom političkom mentoru Hebrangu, najavljuje sveopću ofenzivu i uvođenje dopunskog osiguranja, jer bi se tako smanjili gubici, koji iznose nekoliko milijardi kuna.

Hrvatsko zdravstvo je teško bolesno i oko toga se svi slažu. Racionalizacija je neophodna, međutim ne tako što će se dio pacijenata, doslovno isključiti iz društva. Postoji vrlo jasan put koji vodi prema popravljanju sustava, ali teško da u hrvatskoj politici postoji stranka, koja je spremna preuzeti takav rizik. Istovremeno, očito nema izgleda da se postigne široki konsenzus oko ciljeva jer stranke govore svoje, liječnicima je važno samo dobiti čim veće plaće, a većina pacijenata je spremna dati mito, ako će time dobiti bolju zdravstvenu uslugu.

Riječ je o tome da treba ukinuti ili bar smanjiti ovlasti u nizu općih bolnica. Nema logike da u susjedstvu postoje bolnice, kao što je slučaj s Vinkovcima i Vukovarom ili Kninom i Šibenikom ili Varaždinom i Čakovcem. To košta, a odluka o racionalizaciji je ispravna, no političare je – strah.

Isto tako, liječnici opće prakse trebaju prestati propisivati gomile lijekova i odobravati bolovanja, čim netko zakašlje. Hrvati su europski prvaci u bolovanjima, koje poprima dimenziju epidemije. Naposljetku, građane treba učiti da moraju brinuti o vlastitom zdravlju, a kada se razbole, država će im osigurati liječenje.

Ali to se ne postiže potezima koje najavljuje Darko Milinović, i zato se mogu kladiti, da je ovo samo jedna u nizu reformi koje neće pogoditi cilj.