Ivo PukanićProšloga tjedna, dva ili tri dana prije donošenja odluke o Cvjetnome trgu u zagrebačkoj skupštini, vozim se tramvajem broj 11 iz zagrebačke Dubrave prema centru. Negdje oko maksimirskog stadiona prepozna me jedna gospođa i onako na glas, da čuje cijeli tramvaj, pita: “Nadam se da budemo čitali sljedeći tjedan kak’ ovi hoće porušiti pola grada!” Pomislim u tome trenutku na savjet jednog mog kolege “Slušaj vox populi”, ili u prenesenom smislu - savijaj se onako kako vjetar puše. Pogledam oko sebe, vidim da ljudi gledaju u mene i gospođu i iščekuju rasplet događaja. Pogledam gospođu u oči i u sekundi vidim da je ljuta i spremna na svađu ako kažem ono što ona ne želi čuti. Jasno mi je da imam izbor - biti pučki tribun sljedeće dvije tramvajske stanice i slušati pohvale nakon što pljunem na Bandića i Horvatinčića, ili kazati ono što zaista mislim i početi prepirku s gospođom uz prijetnju da još dobijem i kišobranom po glavi. Lako je biti hrabar u novinama ili na TV-u, ajd' budi hrabar u tramvaju punom ljudi i reci glasno nabrijanoj gospođi ono što zaista misliš! Skupio sam hrabrosti i odlučio reći ono što doista smatram da je pošteno i ispravno bez obzira na posljedice. “Gospođo, na vaše razočaranje, ne slažem se s vama. Naravno, ako pod ‘rušenjem pola grada’ mislite na Cvjetni trg. Mislim da vas je izmanipulirala šačica osobno zainteresiranih ljudi. Ne samo da smatram da bi se trebalo početi intenzivno uređivati blok Cvjetni trg - Varšavska - Gundulićeva - Ilica, nego i ostalih 15 blokova koji su sramota za grad kao što je Zagreb, koji pretendira da bude europska metropola.” “To sam si mogla i misliti. Kaj su i vas kupili?” odgovara podrugljivo gospođa glasom punim mržnje. “Gospođo, nitko me nikada nije uspio kupiti stoga budite pristojni i odgovorite mi samo na jedno pitanje. Znate li vi uopće protiv čega se bunite i potpisujete peticije? Jeste li zavirili u blok zgrada koji se, nažalost samo djelomice, ruši?” Zbunjena mojim pitanjem priznaje da nije nikada pogledala što se krije iza pročelja zgrada toga bloka.
“Vidite, gospođo, za razliku od vas ja sam išao pogledati što se nalazi u samome srcu našega Zagreba i uvjeriti se o čemu se toliko priča i polemizira. Ako želite kročiti nogom unutar bloka, morate se prije toga cijepiti protiv tetanusa i ujeda zmija, štakora, pauka... Ili paziti da ne rasiječete nogu na hrđavi čavao ili rascijepljenu dasku, ili pak propadnete kroz dotrajali pod.

Je li to Zagreb kakav vi želite? Znate li vi da unutar našeg 'bijelog Zagreba', a zapravo potpuno zapuštenoga grada, postoji još jedan, danas neiskorišteni Zagreb na kojem se može urediti 450.000 četvornih metara korisnih prostora, od stanova do galerija, kazališta, vrtića, trgovina... To je površina korisnog prostora koji se može dobiti uređenjem zapuštenih, oronulih i tužnih blokova zgrada. Daj Bože da je više Toma Horvatinčića koji imaju dovoljno snage i ludila u sebi pa da krenu u borbu sa svim tim nevoljama koje očekuju svakoga u ovome gradu koji želi nešto napraviti!” Na moja pitanja ona, uz pogled pun mržnje, kroz zube odgovara konstatacijom: “Pa Horvatinčić će zaraditi dvostruko od onoga što će uložiti!” Pomislim - što je učinilo 45 godina komunizma u glavama ljudi i odgovorim: “Pa što ako će zaraditi? Daj Bože da zaradi trostruko a ne dvostruko. Tko brani vama ili drugima, koji su ludi kao Horvatinčić, da idu u takve projekte? Imate još preostalih 15 blokova pa krenite u borbu s administracijom, udrugama, privatnim interesima koji se žele ostvariti pod krinkom javnoga dobra, podmetanjima, zavišću, konstruiranjem, manipuliranjem i mržnjom. I sredite bar jedan blok ili kuću i na tome zaradite! Tko to, gospođo, brani vama, vašem sinu ili unuku?”

Nemajući više argumenata, pri izlasku iz jedanaestice gospođa se uvrijeđeno okreće i onako preko ramena dobaci: “A od kuda Horvatinčiću novci?” Znao sam da će na kraju, u nedostatku drugih argumenata, posegnuti za onim zadnjim, koji mori svakog prosječnog Hrvata - od kuda njegovu susjedu novac? Pa svatko tko misli da se njegov susjed obogatio na nelegalan, kriminalan način predlažem da ode u prvu policijsku postaju ili Državno odvjetništvo i da prijavi nelegalno bogaćenje, a ne da mene maltretira po tramvaju ili potpisuje peticije protiv revitalizacije jednog mrtvog grada. A tu revitalizaciju na svojim leđima mogu iznijeti jedino poduzetnici, koji su ga prije stotinu i više godina počeli graditi u vizuri kakvu imamo danas. Kada su oni gradili današnji Zagreb, vjerojatno su također postojali mnogi poput gospođe iz jedanaestice koji su bili protiv “devastacije” ondašnjeg Zagreba. Pri tome mi je žao što među onima koji su se stavili na čelo pobune vidim svoga prijatelja iz srednje škole Vilija Matulu, koga sam sreo prije godinu dana na prezentaciji projekta “Cvjetni trg” koju je vodio arhitekt Boris Podrecca. Pitam ga: “Vilča, zašto si ti protiv promjena?” On mi odgovara da će srušiti Kino Zagreb koje bi trebalo pretvoriti u kazalište. Pitam ga zašto on i njegovi kolege glumci nisu sjeli s Ljuštinom, Bandićem i Horvatinčićem i dogovorili projekt novoga gradskog, moderno projektiranog, multifunkcionalnog kazališta unutar novog kompleksa koji bi svima služio na čast i bio prava atrakcija našega grada. Naime, prema planu, 10 - 15 posto novog prostora pripada Gradu Zagrebu za kulturne ili neke druge sadržaje. Umjesto da sudjeluje i oplemeni cijeli projekt svojim idejama, moj Vili je a priori protiv njega. Žao mi je što nije odgovorio na optužbu Tome Horvatinčića kako mu je Kino Zagreb obećano da bude njegovo privatno kazalište, te da je to razlog zbog čega tako glasno sudjeluje u protestima. Odgovor na tu tešku optužbu očekivao sam od moga Vilija danima. Do danas nisam čuo da je Tomo Horvatinčić lagao.