"Vozovi i vlakovi, kao naši miješani brakovi", pjevalo se u prošlosti kada se željelo označiti povezanost Zagreba i Beograda. Posljednjih dvadesetak godina ovaj stih je djelovao kao davno zaboravljena prošlost, ali odnedavno, iznova postaje aktualan. Samo što je ovdje riječ o vlakovima koji s beogradskog perona, pa preko zagrebačkog Glavnog kolodvora, vode do postaje na čijem ulazu piše Bruxelles.

Naravno, ponovno su sve zakuhali Srbi, odnosno njihov stari-novi predsjednik Boris Tadić. Umjesto da su – kako se to ovdje priželjkivalo – osigurali pobjedu radikalu Tomislavu Nikoliću, i Srbiju u svakom pogledu preselili tamo daleko, negdje oko Urala, nekako je ipak stvorena minimalna većina, koja je osigurala novi mandat prozapadno orijentiranom Tadiću. Time je dano pravo svima u Bruxellesu, koji sumnjaju u to da Hrvatska nema ama baš nikakve veze s Balkanom, i ti sumnjičavci sada sve češće govore kako će Hrvatska i Srbija, otprilike istovremeno ući u Europsku uniju.

Na stranu podatak da je ovu misao izrekao jedino Dimitrij Rupel, a i on jako uvjetno, i to u operaciji u kojoj se Srbe pokušava uvjeriti da pristanu na nezavisnost Kosova. U ovdašnjoj javnosti prevladao je dojam kako je Srbija skoro sustigla Hrvatsku, i uskoro će naši pregovarači odlaziti u Beograd na konzultacije kako se uspješno pregovara s EU. Stvar je otišla tako daleko da je i Ivo Sanader odlučio svećano obećati kako se to neće desiti. Obzirom na količinu Sanaderovih obećanja, posljednje i nije preveliki razlog za spokoj, ali svi ovi događaji jasno pokazuju količinu paranoje koja može nastati u Hrvatskoj, čim dođe do najmanjih paralela sa Srbijom.

Priča je poznata: u zamjenu za Kosovo, Srbima će se omogućiti brzi pregovori, i za nekoliko godina i oni i Hrvati, zajedno ulaze u Europsku uniju. Gledajući iz zagrebačke perspektive, ovo liči na scenarij horor filmova, čijeg bi se režiranja prihvatio Emir Kusturica.

Istina je, ipak, ponešto drukčija. Tadićeva neuvjerljiva pobjeda, odškrinula je Beogradu mogućnost približavanja Uniji, međutim uz brojne uvjete, koje tamošnja vlada nije sposobna ispuniti. Posljednji događaji i sukobi između Vojislava Koštunice i Borisa Tadića pokazuju kako je, u političkom smislu, Srbija još uvijek bolesnik na Balkanu, koji unatoč geostrateškom položaju, nije u stanju transformirati se u liberalno-demokratsko društvo.

Zato se Hrvati ne trebaju plašiti istočnih susjeda već samih sebe. Zastoj u pregovorima s EU nije posljedica slovenske zločestoće ili srpske agresivnosti, već isključivo nekvalitetne državne politike. Korumpirani suci, pokvareni političari i nezainteresirana javnost – to je trokut unutar kojega djeluje najveći dio hrvatskog društva. To se zna u Zagrebu, Splitu ili Iloku, i neka nitko ne sumnja da je poznato u Bruxellesu ili Berlinu. Sve dok u Hrvatskoj na vlast ne dođe ekipa koja će biti spremna razbiti korupciju, ništa se neće bitnije promijeniti. Prvi korak treba biti odustajanje od ZERP-a, jer ovakve neobranjive odluke nanose štetu nacionalnim interesima, a ne izbor Tadića.