08.02.2008. / 16:54

Autor: Jadranka Pintarić

MARINA ŠUR PUHLOVSKI NESANICA

Od lezbijskih orgija do ženskih tajni

Marina Šur Puhlovski Nesanica, Profil, Zagreb, 2007

I prije nego što se pojavila u knjižarama, dočula sam da u novoj knjizi Marine Šur Puhlovski ima "pornjave". Budući da sam se, kad je o seksu riječ, odavno osvjedočila koliko je točna drevna: "Onaj koji zna, ne priča. Onaj koji priča, ne zna." Lao Tzua, nisam baš povjerovala na neviđeno. Ispalo je kako uopće nije riječ o pornografskim prizorima, nego sve u svemu bezazlenim, damski skiciranim i ne osobito razuzdanim seksualnim maštarijama junakinje - u kojima je ona, u skladu s duhom doba i okoline, puki objekt mačističkog "uzimanja". Koristoljubivog. No, zato me i dalje čudi što nitko ne šapuće/govori o jednoj drugoj, potencijalno sablažnjivoj i u nas neuobičajenoj epizodi iz romana. Naime, autorica je, za naše prilike i svoju generaciju (rođena 1948), prilično smjelo i otvoreno opisala inicijalna lezbijska seksualna iskustva i lezbijske orgije djevojčica od dvanaest godina. Mehanizam kojim uspaljena tinejdžerica "regrutira" sudionice djevojačkoga "grupnjaka", pravila što ih sudionice uspostavljaju, interakcija i psihološko portretiranje likova u prizoru, zacijelo su mnogo istančaniji i provokativniji od scenografije (šturog) socijalističkog ureda u kojem šef straga obljubjuje tajnicu s halterima. A možda je to samo pitanje mjerila i ukusa? U našim društvenim i književnim prilikama meni se čini su te stranice subverzivnije i provokativnije od svih dobro nam znanih i odavno mnogo puta podrobno opisanih mačističkih omiljenih figura veneris. Tim više što junakinja poslije u zreloj dobi ima posve običan, građanski seksualni život udane žene druge polovice 20. stoljeća o čemu govore dva podatka: nevina ulazi u prvi brak u kojem joj nije dano da tjelesno uživa, a tek u drugom braku ima strastveni odnos s ljubavnikom.

Kada se protagonistica vrućih djevojačkih seksualnih seansi bude toga sjetila u svojoj pedeset i sedmoj, probudivši se usred noći jer je previše popila pa vino valja vodom napojiti, shvatit će koliko je ravnodušna danas i koliko je bila odvažna ili samo divlja i nesocijalizirana onomad s dvanaest kad se zaljubila u svoju lijepu, darovitu prijateljicu i suučenicu. No, Sofiju, s tako prikladno ulozi odabranom imenu, u nesanici isprva opsjedaju ipak mučnija sjećanja nego što su ona o spoznavanju potreba tijela: sporo i tegobno očevo umiranje prouzrokovano kroničnim alkoholizmom. Uzevši to u obzir, ispada da Sofija zapravo i nije pretjerano zabrinuta zbog vlastite ovisnosti o alkoholu - još ima opravdanja (kriv je otac, drugi preci), izgovora (zdrava je, pije samo vino a ne i žestice), odmaka (osvještava proces tjelesne i psihičke ovisnosti). Majka, svetica i svojevrsna mučenica (prema vlastitom izboru), ipak je ta oko koje se sve vrti, od koje se odmiče, kojoj se vraća - jer majčina sudbina odredila je kćerinu: ali u obrnutom zrcalu. Sofiju muči grizodušje što je majka umrla od posljedica prometne nezgode: na zebri i zelenom udario ju je auto kojim je upravljao izbjeglica bez vozačke dozvole - dekoncentriran jer ga je cura odlučila u tom trenutku nogirati. Naravno da Sofija nije za to kriva, ali psihološka dinamika odnosa između majki i kćeri ne podliježe zakonima logike i zdravog razuma: podrivaju ih iracionalne ponornice zamršenih ambivalentnih jakih osjećaja. U neku ruku to je jasnije ako se k tomu naglasi i kako Sofija-autorica uvijek više pozornosti pridaje ženskim izdancima familijarne loze nego muškim, blagonaklonija je prema njima, sućutna i puna razumijevanja.

Sofija nema materijalnih briga, ali muči je strah od starenja i neuspjeha, još joj je za vratom bauk prvog braka kao i labilna snošljivost supružnika u drugome, ima silnu želju da se dokaže pisanjem i potrebu da napravi međusumu vlastita životnog računa i odustane od nekih iluzija. Tijekom te besane noći čini se da je na njezinim plećima i cijelo tegobno breme porodičnih odnosa (za koje misli da su posebni, katkad patološki, katkad okrutni), kojih se nakanila riješiti tako što će ih sve ispripovijedati. Međutim, svi mi u nekoj dobi spoznamo da nam je familija posebna, da ima patoloških odnosa, da su neki preci bili genijalci, a drugi redikuli, da je bilo tajni ili da na skupnim fotografijama uvijek netko nedostaje - ali to nije dovoljno da bi nam svojta bila romaneskna. Odnosno, može se to reći i ovako: nema Buddenbrookovih bez Thomasa Manna.

Prema znamenitom Tolstojevom vrlo kratkom naputku za pisanje porodičnih kronika, Sofija čitatelja zasipa bujicom pojedinačnih sudbina iz svoga rodoslovnog stabla, s naglaskom na nedaćama (koje ih čine posebnima), bujicom koja je u metjerskom pogledu kontrolirana i usmjerena, te između "umirena" banalnostima (pa i suvišnima, kontraproduktivnim) iz junakinjine svakodnevnice. Ali, bujica je ipak bujica… Svašta naplavi. I više nije uvijek bolje. Uzgred, da je romanu bilo doista pridodano rodoslovno stablo u kakvoj grafičkoj formi, to bi zainteresiranom čitatelju znatno olakšalo snalaženje u zamršenoj mreži imena, rodbinskih odnosa, predaka i potomaka. Naizgled, nameće se dojam da je motiv za s jedne strane pomnjivu, opetovanu introspekciju, a s druge za detaljnu inventurizaciju cijele loze, upravo Sofijina duboka sumnja u sebe: uzdrmani su temelji njezinih ključnih životnih odluka (kao npr. odluka da nikad u životu neće raditi, nego biti uzdržavana žena koja se posvetila svojoj darovitosti pisanja). No, to je samo varka na koju je lako nasjesti: upravo cijelo to preobilje pripovijesti, svi ti brzaci od riječi, dokaz su kako je Sofija, spisateljičin alter-ego, ipak u svim tim nigdinama sigurna u sebe, svoj talent, nakanu da život posveti pisanju.

A zašto onda Sofija, umorna od igranja raznih životnih uloga ("osim maski ništa drugo nemamo… danas mi je sanduk pun karnevalskih rekvizita, kći, majka, supruga, ljubavnica, prijateljica, pisac, pijandura, što sve nisam, uskoro starica, predzadnja maska ako smrtnu računamo kao zadnju, život je karneval i kad se pričinja ozbiljnim"), koja usprkos obrazovanju i načitanosti naziva sebe starom babom kao da nije bilo cijele povijesti feminizma, ima potrebu u besanoj noći pretresti biografije svojih predaka i skrutinizirati svaki detalj vlastite? Zato što je upala u nigdinu, kako bi sama rekla. Dvije riječi koje se bezbroj puta, zapanjujuće mnogo, u raznim situacijama i u svim prigodama ponavljaju jesu: nigdina i nigdje. Taj egzistencijalistički obojeni svjetonazor ili svojevrsna rezignacija prožimaju cijeli roman, uvlače se u svaku pojedinačnu egzistenciju, odišu iz svake pore junakinjina života, budu zaključkom svakoj nevoljnoj sudbini kakva daljeg ili bližeg pretka, rođaka, susjeda, ili jednostavno usputnog lika. Odveć je tu pojedinačnih kobi da bi ih se pamtilo…

I tako Sofija, s objavljenom knjigom, sa zapravo dva neuspjela braka, sa suprugom koji je kocku zamijenio radoholijom, s jednom strastvenom ljubavi u vrijeme rata, jednom odraslom kćeri koja "brije" po svojem, s grizodušjem prema majci, bez grizodušja spram oca, sa željom da katalogizira svoja prijateljstva - osobito tinejdžerska, poput ženke pauka plete svoju mrežu krećući se cik-cak po zamišljenoj (vremenskoj/rodoslovnoj) shemi koja vodi zaključnoj niti, glavnoj i ljepljivoj.

Vrlo sličnim postupkom koji je primijenila u svome prvom romanu Trojanska kobila (1991), naime da stvara gusto štivo, zbijeno i žilavo od pojedinačnih egzistencija koje su u njemu stiješnjene poput vojnika u nutrini jednog od najznamenitijih simbola zapadne civilizacije ili poput sardina u konzervi, autorica je sada oknjižila kriptokonfesionalnu familijarnu sagu. Začinila ju je svojevrsnim hagiografijama, mirakulima, legendama davnih predaka i raspršenim novelističkim krokijima, romancama i obiteljskim dramama suvremenika. Želeći postići efekt toka svijest, autorica je razrađivala, brusila i dotjerivala svoj stil, kloneći se suvišne interpunkcije, prizivajući misli u asocijativnom (koji nije uvijek i logički!) slijedu, upadajući u (razgovorne) digresije i ponavljajući refrene (pa i zato da održi čitateljsku pozornost). U našoj suvremenoj književnoj produkciji to je zacijelo poseban, apartan i osebujan stil.

U nakani da pronikne ne samo sebe i vlastite životne izbore, Sofija se uvlači u kožu svoje majke, bake, prabake… U svakoj generaciji pronalazi ono što je bilo presudno za daljnju sudbinu loze. I tako napokon ispada da ona ne snosi odgovornost za vlastite životne odluke jer su joj putanju zacrtali već preci svojim sudbinskim odabirima. Eto, npr. otac prenosi sklonost alkoholu, majka prenosi loš izbor muškarca, baka kompromiserstvo za komociju… I tako, mudro!, bez potrebe da se poziva na gensku mapu, Sofija može u svitanje (metaforički) oprati ruke, posuti se pepelom, upaliti laptop i krenuti pisati knjigu pod naslovom "Nesanica".


Vezane vijesti

Krokodil - Književni festival

Krokodil - Književni festival

Zagreb, 13. lipnja 2012. - Novi veliki ljetni festival Krokodil, regionalni i internacionalni festival čitanja, po prvi put od svog osnivanja održat… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika