MLADA glumica Ivana Baquero glumi u filmu lik Ofelije koja susreće čudnovata bićaZanimljivost nekog redatelja u razgovorima sigurno ne može biti pokazatelj kvalitete njegovih filmova. Brojni veliki filmaši i drugi umjetnici bili su, blago rečeno, mutavi. Ipak, nevjerojatno zabavni i mudri intervjui koje godinama daje meksički redatelj Guillermo del Toro kao da su poručivali da od njega možemo očekivati velike stvari. Uzmimo samo njegov razgovor za Guardian, prepun lucidnih opservacija na račun povijesti umjetnosti, poetike bajke i filmske tradicije. U njima, kao i u donedavno najboljem filmu, “Đavoljoj kralježnici“, del Toro se prezentirao kao čovjek koji suvereno barata najrazličitijim filmskim modusima i tradicijama, pomirujući najbolje od klasičnog narativnog i autorskog filma. Trivijalno bismo ga mogli opisati kao postmodernista, no bit će prije da je on jedan od onih umjetnika koji se zbog otvorenosti prema apsolutno svim idejama nikako ne mogu ukalupiti u kritičarske sheme.

Potvrda del Torova teorijskog majstorstva u praksi je konačno stigla u obliku “Panova labirinta“, jednog od najuspjelijih filmova snimljenih u novom tisućljeću. “Panov labirint“ objedinjuje sve del Torove strasti i preokupacije i idealan je primjer onoga što nazivamo “slojevit film“, bogat značenjima i otvoren brojnim tumačenjima. “Panov labirint“ je desetak filmova u jednom: klasična bajka odjenuta u moderno ruho, psihološka drama o podrijetlu fašizma u ljudima, obiteljska drama, ratni film o sutonu španjolske revolucije, metafora o muško-ženskim odnosima, dječji film o ratu viđenom očima 11-godišnje djevojčice, a iznad svega narativna slagalica s nikad efektnije povezanim realističnim i fantazijskim dijelovima. Razočaran time što su moderne bajke izgubile okrutnost klasičnih, od “Ivice i Marice“ do dječjih horora H. C. Andersena, u kojima su djeca suptilno pripremana na proturječnosti i užase svijeta odraslih, del Toro napokon daje bajci okružje adekvatno 21. stoljeću, impresivnije od bilo čega sličnog u filmskoj povijesti. Ništa čudno, imamo li u vidu da je riječ o čovjeku koji je odbio režirati Harryja Pottera zato što dječji junaci ne umiru, a “Narnijske kronike“ zato što mu producenti ne bi dopustili ubiti lava. “Panov labirint“ je okrutan, krvav, krcat mučenjima i umiranjima, no istodobno neviđeno plemenit i smislen, prožet novozavjetnom atmosferom, zbog čega je redateljev prijatelj Alejandro González Iñárritu del Torovo djelce proglasio istinskim katoličkim filmom. Značenjski bogat autor, del Toro je ujedno fenomenalan pripovjedač i stilist. “Panov labirint“ krcat je bravuroznim detaljima, poput prizora s malenim figuricama u kojem se nagovještava političko uvjerenje lika neodoljive Maribel Verdú. Većinu divota “Panova labirinta“ del Toro je nagovijestio u, prema vlastitim riječima, “Panu“, “bratskom“ filmu “Đavoljoj kralježnici“, no ovo je njegov tour de force.

Del Toro je bio zanimljiv autor i prije “Labirinta“, no tek nakon ovoga možemo ga iz kategorije darovitih filmaša preseliti u onu zrelih autora. Do 2006. bilanca desetak godina njegove karijere ipak je bila preskromna i iznosila jedan odličan film (“Đavolja kralježnica“, prikazan proljetos na HTV-u), jedan zanimljiv prvijenac (“Cronos“) i nekoliko naslova realiziranih za holivudske studije (“Hellboy“, “Mimic“ i, najzanimljiviji, drugi “Blade“), u kojima se njegovo neobuzdano autorstvo sudarilo s posve drukčijim producentskim filozofijama, rezultiravši prosječnim filmovima natprosječnih dijelova. Del Toro ne odustaje od “podvrgavanja“ Hollywooda svojim idejama pa je njegov novi projekt nastavak “Hellboya“. Tvrdoglav i uporan, del Toro će možda jednom nadmudriti producente i snimiti veliki holivudski film, no bojim se da će pogodak doći iz ipak previše pokušaja. Šteta, jer izvan Hollywooda mu je postotak uspješnosti 100 posto, 3/3 (“Cronos“, “Đavolja kralježnica“, “Panov labirint“)!

Jedini problem “Panova labirinta“ jest to što se svi mi, obrazovani u sustavu koji nam je govorio da su sva najveća djela već napisana, skladana i naslikana, prirodno opiremo remek-djelima svojega vremena. Nema bolje potvrde za to od raznih anketa u kojima se biraju najbolji filmovi svih vremena. U najcjenjenijoj, onoj britanskog filmskog časopisa Sight and Sound, održanoj posljednji put 2002., među 10 najboljih filmova najmlađi je bio Coppolin “Kum“, snimljen davne 1974. Reagirajući na dominaciju klasike, redakcija je nekoliko mjeseci poslije provela manju, ali ipak reprezentativnu anketu u kojoj se birao najbolji film snimljen nakon 1976. Rezultati su bili slični. Ponovno je (posve nezasluženo) trijumfirao jedan, u zadanom kontekstu stari film, Coppolina “Apokalipsa danas“ (1979). Drugo mjesto zauzeo je tek malo mlađi “Razjareni bik“ (1980) a među prvih 11 filmova našla su se samo dva snimljena nakon 1990. Ne čekajte 30 ili 50 godina da prihvatite kako je “Panov labirint“ remek-djelo, kvalitetom ravno bilo kojem klasiku koji se kočoperi s raznih top ljestvica.