Objavljeno u Nacionalu br. 640, 2008-02-18

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Magareće uši

Kad čovjek vidi koliko zarađuju pametni, koji na svaku prijavljenu kunu tri-četiri operu, dođe mu da si prosvira lubanju. Ali ni to ne može jer će mu deložirati obitelj, a gradski holding hipotekarno će joj sjesti na kuću nakon što je banke isprazne

Zoran FerićZoran FerićVeljača je već tradicionalno u okviru naših godišnjih ciklusa mjesec kad se darivaju zaljubljeni, pare mačke i ozbiljno razmišlja o financijama. Godišnji računi svode se uz neugodnu zvučnu pozadinu mačjega zavijanja pa se prosječnom hrvatskom građaninu nameću dva krucijalna pitanja. Prvo, zašto se mačke seksaju tako glasno, i drugo, zašto sam i ove godine zaradio tako malo? Prije dosta godina, dok sam bio znatno mlađi, to me zavijanje ozbiljno plašilo jer zvuči kao plač malog djeteta; čak sam jednom usred noći, onako u pidžami, sa strahom izišao pred kuću da vidim nije li netko pred vratima zaista ostavio novorođenče. Danas, u zrelim godinama, više ne izlazim jer znam da su mačke. Ali kad bih izišao, to ne bi bilo sa strahom, nego s nadom. Što se pak financija tiče, za prosječne građane ove zemlje nade, naravno, nema. Financijski stručnjaci najavljuju povećanu inflaciju, rast cijena, sporiji gospodarski rast i kresanje proračuna. Sve to ne zvuči dobro kad gledamo svoje ionako mršave godišnje platne liste. Veći dio ljudi susreće se sa svojom godišnjom zaradom oči u oči samo jednom godišnje, a to je upravo u ovome mačjemu mjesecu kad se predaje godišnja porezna prijava i kad čovjeku jasnije nego drugih mjeseci dopre do mozga da je i prošle godine zaradio samo mačka u vreći.

Akutni financijski pesimizam većine građana dodatno podgrijavaju novine koje, čini nam se ponekad, gotovo zlurado donose cifre koliko je tko od direktora banaka, menedžera, vlasnika velikih poduzeća, privrednika, umjetnika ili sportaša ove godine prijavio poreza.To su redovito one najveće cifre, lova od koje se prosječnome radnom čovjeku zavrti u glavi i od koje bi vjerojatno mogao živjeti čitav život a da ga ne kinji rano ustajanje, teški uvjeti rada, šef idiot i neprestani stres. Stvar pogoršava i to što je naš čovjek lukav i iskusan pa zna da na svaku kunu prijavljenog ide barem tri ili četiri neprijavljenog dohotka i opranih kuna čije se krzno u bubnju te velike perilice nije ni za mrvicu oštetilo.

Tako čovjek pred sobom s lijeve strane ima svoju mršavu godišnju platnu listu sa svim odbicima, porezima i prirezima, a s desne članak iz novina gdje jasno piše koliko pametni ljudi zarađuju. Pa kad to koliko ti spretni i sretni zarađuju još utrostruči ili učetverostruči, dođe mu da si prosvira metak kroz lubanju. A ni to ne može jer ima kredit, jer je odgovoran i jer ne želi da mu ženu i djecu deložiraju, da im sudski činovnici plijene televizor i mikrovalnu ili da im gradski holding hipotekarno sjedne na zidove i krov kuće nakon što su je banke ispraznile. Ni ubiti se, dakle, nije rješenje za tu financijsku depresiju koju u magazinima o zdravlju obično nazivaju proljetna depresija i povezuju s nedostatkom vitamina, sunca i tjelesne aktivnosti. To je zabluda.


Zna se što izaziva depresiju: kronični nedostatak novca. I onda u takvoj atmosferi financijske depresije i privredne recesije u novinama još pročitamo vijest da su i oni koji bi trebali štititi radnička prava, pogotovo financijska, dakle sindikalci, toliko omastili brk sredstvima tih istih radnika da je to degutantno. Predsjednik Sindikata učitelja Zvonimir Laktašić u dva mjeseca zaradio je koliko jedan učitelj u dvije godine, i to na prekovremenim satima. Spomenuti se gospodin toliko prekovremeno borio za učiteljska prava da je zaradio deset puta više od onih koji ga plaćaju da im svojim prekovremenim radom povisi plaće za pedeset kuna. Jer kad se u prosvjeti govori o povišici, to su te cifre. Pedeset ili sto kuna. Realno i oporezovano.

Predsjednik Velikog vijeća nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić izjavio je da je njegov kolega sindikalac Laktašić bio neoprezan i nepromišljen, te da će dio učitelja teško to razumjeti i misliti kako ljudi u sindikatu nisu razumni i odmjereni. Gospodin Ribić prilično se potrudio da bude nježan prema kolegi, a da ipak osudi njegov postupak. No, kako bi učitelji trebali shvatiti Laktašićevu pretjeranu i prekovremenu zaradu? Prvo, što to znači da je bio neoprezan i nepromišljen? Zato što je inkasirao prekovremene sate da mu bruto cifra plaće dođe do toga da može njome kupiti auto niže klase? Ili je bio neoprezan jer se to saznalo pa će utjecati na rejting ostalih sindikalaca? Točnije, pokazat će se jasno i u jednome trenutku ono što se već otprije zna, ali se o tome ne govori: da je borba za radnička prava unosna struka kao i politika. Da ti borci za radnička prava na grbači najsiromašnijih, učitelja ili tekstilaca, inkasiraju ogromne pare i da se nimalo ne razlikuju od onih s kojima pregovaraju kad se radi o plaćama ljudi koje zastupaju. Imaju čak i izgovor: moraju biti dobro plaćeni da ne bi bili potkupljivi.

Nismo li to prije nekoliko godina slušali i za suce? Potkupljivost ili sklonost kompromisu s postotkom ne ovise o tome koliko čovjek ima. Štoviše, veća lova budi i veće apetite, viši životni razred, da tako kažemo. Iz aktualnih korupcionaških afera bar smo to vidjeli i naučili: da kod nekih ljudi, bar kad je novac u pitanju, pohlepa nema granice. Laktašićev potez zato učitelji koje zastupa ne bi trebali shvatiti kao neoprezan i nepromišljen, nego kao bezobrazan i degutantan, kao bahatost i cinizam gori od cinizma političara koje isto tako plaćamo da nas zastupaju u važnim državnim pitanjima. Nemoralno je zarađivati na sirotinji, a upravo to rade neki sindikalci. Da sam slučajno član toga sindikata, odmah bih istupio i svako si jutro gledao u ogledalu magareće uši. Nitko tko je zaposlen u sindikatu, pa ni predsjednik, ne bi smio imati plaću veću nego što je prosječna plaća zaposlenika u resoru koji zastupa. Tada bi sindikati i njihovi čelnici ponovo zadobili vjerodostojnost koju već godinama sustavno gube, a ovaj ju je posljednji slučaj srozao do samoga dna.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika