Stilinovićeve umjetnine nalaze se u prestižnim svjetskim muzejima, a u Zagrebu nema atelje pa izlaže u vlastitom stanu“Ja sam anarhist po osjećanju i ne zanimaju me autoriteti poput države, crkve, škole i obitelji, jer imam svoje vlastite autoritete“, kaže Mladen Stilinović (60), jedan od najpoznatijih i međunarodno najpriznatijih hrvatskih konceptualnih umjetnika, kojemu je potkraj siječnja u Van Abbemuseumu u Eindhovenu, jednom od najvećih u Nizozemskoj, otvorena impozantna izložba radova iz mnogih dosadašnjih umjetničkih faza.

Izložba će biti otvorena sve do svibnja, a na njoj je Stilinović izložio kolaže, velike instalacije, slike, fotografije, crteže, jedan video i stotinjak umjetničkih knjiga, koje dosad nisu u tako velikom broju prikazane ni u jednoj hrvatskoj galeriji. Ova nizozemska izložba zapravo je prošireno i nadopunjeno izdanje njegove prethodne izložbe u galeriji Platform Garanti prošle jeseni u Istanbulu. Iako je postav izložbe u Turskoj bio nešto manji, engleski časopis za suvremenu umjetnost Frieze proglasio ju je jednom od najboljih u prošloj sezoni. Tako se može zaključiti da Stilinović posljednjih godina niže zapažene međunarodne uspjehe.

Mladen Stilinović bivši je član Grupe šestorice, najpoznatije hrvatske kontrakulturne skupine 20. stoljeća, koja je od sredine 70-ih organizirala izložbe-akcije na zagrebačkim ulicama i trgovima. Grupa je poznata po tome što je uvela akcionizam i urbani intervencionizam u hrvatsku umjetnost, što je bilo u skladu sa Stilinovićem izrekom “Nema umjetnosti bez posljedica“. Njegov opus je raznolik, no u svim radovima dominantan je izrazito socijalno-kritički pristup stvarnosti, radilo se o tvrdom socijalizmu u bivšoj Jugoslaviji ili liberalnom kapitalizmu u tranzicijskoj Hrvatskoj. Stilinović uvijek kritički, cinično, ironično, duhovito, bez klišea, često emocionalno, ponekad na granici apsurda, komentira društvenu zbilju fokusirajući se na “refleksiju politike, a ne na njezinu praksu“.

---

Prvu samostalnu izložbu imao je 1975. i od tada je izlagao u mnogim gradovima, u Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Parizu, Amsterdamu, Stockholmu, Melbourneu, Veneciji, Beču, Kasselu, Sydneyju... Njegove radove kupili su neki od najuglednijijh svjetskih muzeja kao što su Muzej moderne umjetnosti u New Yorku i Centar Pompidou (Beaubourg) u Parizu, muzeji moderne umjetnosti u Stockholmu, Beču, Ljubljani, Zagrebu, Banjoj Luci i drugi.

NACIONAL: Kako je došlo do izložbe u Van Abbemuseumu, jednom od najvažanijih europskih muzeja?
- Ta je izložba u nešto skromnijem izdanju priređena u galeriji Platform Garanti u Istanbulu gdje je bila jako posjećena, a zatim je proširena i preseljena u Eindhoven. Autori su Charles Esche, direktor Van Abbemuseuma, i Vasif Kortun, direktor istanbulske Platform Garanti, koji su zajedno tiskali katalog. To nije retrospektiva, ali donosi zanimljiv presjek mog rada. U prvoj sobi izložio sam radove s novcem rađene od 1976. do danas, a prvi put sam rekonstruirao ambijent s novčanicama na zidovima i kovanicama na podu, koji sam pokazao 1980. na izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. U drugoj sobi su fotografski radovi iz 70-ih, a među njima i serija mojih fotografija dok spavam “Umjetnik radi“, te crteži iz ciklusa “Eksploatacija mrtvih“. U trećoj sobi prikazana je instalacija “Staviti na javnu raspravu“ iz 80-ih, u kojoj sam problematizirao politički jezik iz razdoblja socijalizma, a u zadnjoj je izložen ciklus “Ljudi s vrećicama“ iz 2000. godine. A u biblioteci sam izložio retrospektivu svojih stotinjak umjetničkih knjiga, stvaranih od 70-ih, koje donose presjek kroz sve moje teme - jezik, siromaštvo, moć, smrt i represiju. Upravo pregovaramo da izložbu u svibnju prezentiramo u Glasgowu, a dogovoren je nastup u rujnu u Taxispalaisu u Innsbrucku.

INSTALACIJA S TITOM, iz sedamadesetih, za kojeg umjetnik kaže da nije bio zahvalna temaNACIONAL: Kako ste došli na ideju da u svom stanu održavate izložbe već šest godina?
- Igor Zidić htio je napraviti moju retrospektivu u Modernoj galeriji, a ja sam osmislio koncept koji se sastojao od tematskog, a ne kronološkog prikaza. Tako sam izvukao radove iz ciklusa “Crveno - Roza“ koji sam radio u 70-ima i postavio ih na zid. Zatim sam pozvao Zidića da ih vidi. Ganjao sam ga punih šest mjeseci, a kad se konačno pojavio, ostao je malo iznenađen i zatečen, kao da nije znao što bi s tim radovima započeo. Zatim sam napravio drugi postav i ponovno ga pozvao, ali više se nikada nije pojavio. Tada sam odlučio raditi kućne retrospektivne izložbe i to već traje šest godina. No u svom stanu izlagao sam već u 70-ima tako da to nije novost. Danas u inozemstvu često u svojim stanovima izlažu mlađi umjetnici jer je teško dobiti izložbeni prostor. Volim te kućne prezentacije, dođe puno ljudi, a poslije se uvijek razvije diskusija. Nedavno sam u stanu održao i predavanje za 30-ak studenata Likovne akademije iz Beča.

GRUPA ŠESTORICE u kojoj su bili Vlado Martek, Boris Demur, Željko Jerman, Fedor Vučemilović, Sven i Mladen StilinovićNACIONAL: Počeli ste s Grupom šestorice, osnovanom sredinom 70-ih. Jeste li svojim uličnim intervencijama željeli mijenjati svijet? - Možda ne svijet, ali željeli smo mijenjati neke odnose u umjetnosti i u tadašnjem socijalizmu. Grupa je djelovala od 1975. do 1980. godine, a u njoj je bilo šest različitih individualaca - pokojni Željko Jerman, Boris Demur, Vlado Martek, Fedor Vučemilović, moj brat Sven Stilinović i ja. Svi smo bili jako različiti, i po temperamentu, i po radu, što je bilo dobro za naše akcije. Usprkos tome, svi smo se jako dobro slagali. Radili smo razne akcije na tadašnjem Trgu Republike na kojem se u to vrijeme nije smjelo ni pjevati. Danas to izgleda nezamislivo jer se na Trgu održavaju koncerti i svakakva događanja. Kad bismo danas napravili neku takvu akciju, prolaznici bi mislili da nešto reklamiramo, jer je danas svaka akcija reklama nekog proizvoda. Nabavili bismo dozvolu od policije za svoje akcije, koje su trajale sat, dva ili cijeli dan, a iza nas je uvijek stajala Galerija suvremene umjetnosti. Međutim, policajci su se uvijek pojavili na početku intervencije pitajući nas što radimo. Nakon naših akcija javljale su se različite reakcije, diskusije i protesti, a neki su dobacivali “To nije umjetnost!“ Jednom je jedan mladi sociolog, nama nepoznat, počeo ostalim gledateljima tumačiti značenja naše akcije. To je bilo odlično.

NACIONAL: Vas su zvali šefom. Jeste li vi okupili grupu? - Mene su zvali šefom, jer sam se ja više bavio organizacijom naših izložbi-akcija. Bio sam i najstariji i već sam imao umjetničkog staža. Nedavno je na televiziji prikazan dokumentarni film o Grupi šestorice, koji su napravile Kristina Leko i Gordana Brzović. Ispred svake naše akcije montirala je izvadak iz Dnevnika tako da se jasno vidjelo kako smo mi i tadašnje društvo bili dva različita svijeta - mi anarhisti, a iza nas tvrdi socijalizam. Međutim, meni tada to nije tako djelovalo. Mi smo se kretali kroz socijalizam kao i svi drugi, međutim, danas se vidi da smo bili posve drukčiji, i po odjeći, i po govoru, i po ponašanju.

IZMIŠLJENI CITAT KARLA MARXA 'RAD JE BOLEST' zabranila je Partija na Salonu mladih, ali poslije je ipak izlaganNACIONAL: Radili ste kolaže, instalacije, umjetničke knjige i video radove. O čemu ovisi izbor materijala, tehnike i žanra? - O temi. Prvo sam se počeo baviti eksperimentalnom filmom, kao i Petek, Gotovac i Pansini, ali sam odustao jer sam ubrzo uvidio da se to ne može profesionalizirati. Radio sam antiperformanse i umjetničke knjige, imam ih stotinjak, iz svih svojih faza, od 70-ih do danas. Radim ih sam, u malom broju primjeraka. Volim antiperformanse, u Amsterdamu sam napravio još jedan. Imam seriju fotografiju na kojima šutiram kruh dok se ne smrvi, a tamo sam došao na scenu s kruhom, kao da ću ga šutnuti, zatim sam stajao nekoliko minuta, a onda sam stavio kruh pod mišku i zalijepio tu seriju fotografija. Jer što ostaje nakon performansa? Samo fotografija. Držim i predavanja, 1993. sam u Gentu govorio o lijenosti: publici sam podijelio predavanje na nizozemskom, govorio sam na hrvatskom, a na kraju sam pojeo kolač. Moja teza je bila da zapadni umjetnici nisu lijeni jer su previše zauzeti galerijama, muzejima i trgovcima umjetnina, dok su kolekcionari i galerije u istočnoj Europi nezainteresirani za takvu vrstu umjetnosti. Kad sam iznio svoje teze, razvila se živa i zanimljiva diskusija.

Stilinović na jednoj od fotografija nastalih 1973.-83. i nazvanih 'Umjetnik radi' na kojima - leži u krevetuNACIONAL: Kako ste zapravo počeli raditi takvu “siromašnu“ umjetnost, koja se temelji na papirićima, dosjetkama, igrama riječi, duhovitim citatima? - Iz jednostavnog razloga: nikada nisam imao atelje, a nisam ni slikar po profesiji nego sam autodidakt. Osim toga, konceptualna umjetnost je tijesno povezana s ovakvim pristupom, koji je meni blizak. Sviđa mi se ta mentalna situacija iz koje nastaje umjetnost na običnom listu papira formata A4. Osim papira, često upotrebljavam već potrošeni materijal domaće proizvodnje, karton, novine, tkanine i svakodnevne predmete. Zato ni o kome ne ovisim. Zazirem od monumentalne umjetnosti, osobito u skulpturi. Moji veći radovi nastaju gomilanjem manjih radova.

NACIONAL: U 70-ima ste obrađivali i ikonu jugoslavenskog socijalizma - Josipa Broza Tita. Koliko je on bio zahvalna tema za vaše umjetničko istraživanje? - Tito uopće nije bio zahvalna tema, zapravo, bilo ga je vrlo opasno umjetnički obrađivati tako da ga uopće nismo izlagali, osim na nekim dokumentarističkim, fotografskim radovima. No zabranili su mi jedan pisani rad, slogan koji je glasio “Rad je bolest - Karl Marx“. Taj je rad bio izložen na Salonu mladih, a onda ga je partijska organizacija maknula. Poslije tri mjeseca Vladimir Gudac, tadašnji voditelj Galerije Studentskogm centra, organizirao je grupnu izložbu na kojoj je bio izložen i taj moj cenzurirani rad. Pozvao je lijevo orijentirane filozofe okupljene oko časopisa Praxis da komentiraju naše radove. Neki od tih uvaženih filozofa nisu bili sigurni je li Karl Marx tu rečenicu doista rekao ili nije. Oni su svi bili ozbiljni ljudi i nije im padalo na pamet da bi netko mogao “citirati“ izmišljenu Marxovu misao. Poslije su neki čak citirali tu misao kao Marxovu.

'EKSPLOATACIJA SMRTI', 1984.-90., izložena na Documenti 12 u Kasselu 2007.NACIONAL: Koje vam je razdoblje bilo inspirativnije - tvrdi socijalizam ili liberalni kapitalizam? - Uvijek se jednako osjećam u odnosu na moć u društvu, radilo se o tvrdom socijalizmu ili liberalnom kapitalizmu. S jedne strane, promatram i analiziram društvene fenomene, a zatim radim svoje likovne intervencije. S druge strane, ne dopuštam tim fenomenima da utječu na mene. U socijalizmu sam jako puno radio s crvenom bojom i zastavama, iz tog razdoblja je ciklus “Crveno - Roza“, a često sam se poigravao ideologijskim jezikom Partije. Danas toga nema, što znači da sam ipak djelomično izgubio “predmet“. No pojavila se reklama, koja dominira životom, a jako ju je teško kritizirati, gotovo nemoguće. U Grazu sam imao golemi rad na temu reklamiranja, napisan na njemačkom. Naime, kad se obnavljaju fasade na zgradama, preko njih se stavljaju reklamne cerade, a Austrijanci su zamolili umjetnike da naprave svoje priloge. Napisao sam jednostavnu poruku, bez ikakvog dizajna: “Oko za oko, zub za zub, reklama za reklamu“. Da sam tu poruku pokušao dizajnirati, i sam bih napravio reklamu, a time bih negirao kritičnost.
U gudurama Balkana

NACIONAL: Kako je vaš otac političar utjecao na vaš umjetnički rad? - Moj je otac bio predratni komunist, koji je 11 godina odležao u Mitrovici i Lepoglavi. Bio je u ratu, zatim je postao urednik Naprijeda, a nakon rata je neko vrijeme bio ambasador u Čehoslovačkoj i Argentini. Bavio se i novinarstvom, bio je urednik Borbe, napisao je nekoliko knjiga i monografija i obožavao likovnu umjetnost. U doba Milovana Đilasa je “pao“, iako nije bio njegov striktni pobornik. Pripadao je grupi ljudi koja se protivila njegovom suđenju, zalagali su se za demokraciju smatrajući da Đilas može biti izbačen iz Partije, ali da suđenje nije potrebno. Mama potječe iz građanske obitelji, koja je živjela u Skopju.

NACIONAL: Zadnjih godina puno ste izlagali u inozemstvu, od Graza preko Kassela do Venecije, no te su izložbe prošle pomalo nezapaženo u Hrvatskoj. - Ne znam zašto. Možda ih ima previše: Ali za izložbe koje su problematizirale temu umjetnosti s Balkana mislim da znam. Od 2002. izlagao sam na tri takve izložbe: “In Search of Balkania“ u Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum u Grazu, zatim “Blood & Honey-Art in the Balkans“ u Beču, te “In the Gorges of the Balkans“ u Kunsthalle Fridericianeum u Kasselu u Njemačkoj. Izložba u Kasselu je bila najbolja, jer se nije išlo na balkanski folklor nego na kvalitetne umjetnike i dobre radove. Zašto su te izložbe prošle gotovo nezapaženo? Zato što ovdje nitko ne voli Balkan, a neki pozvani umjetnici odbili su sudjelovati na tim izložbama. Ja na izložbe gledam drukčije: odnosio se naslov izložbe na Balkan, Europu ili svijet, ne zanima me niti me vrijeđa, ali me jako vesele susreti s kolegama iz Turske, Srbije i Slovenije.

NACIONAL: Prije nekoliko godina sudjelovali ste na 50. venecijanskom Biennalu na poziv slovenskog kustosa Igora Zabela, koji je izabrao vaš rad “Rječnik bol“. Zašto vas zaokuplja ta tema? - Kad se govori o boli, često se misli na fizičku bol, međutim, uvijek sam više mislio na neku situaciju u kojoj čovjek osjeća nemoć i bol zbog nemogućnosti djelovanja i iskazivanja. Još sam 70-ih napravio rad s kockom koja je na svakoj stranici imala napisanu riječ “bol“. Onda sam napravio rad “Rječnik bol“. Sastojao se od riječi engleskog jezika u kojem su sva tumačenja riječi bila prekrižena bijelom temperom i zatim izjednačena s riječi “bol“. Znači, cijeli se jezik izjednačio s jednom riječju. S tim radom sudjelovao sam na 50. Biennalu u Veneciji. Taj je rječnik bio ogroman, imao je 520 stranica i prostirao se na 64 metra. Služio sam se i svojom rečenicom “Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik“, što znači da je svatko tko ne barata engleskim isključen. Taj sam rad izložio i na velikoj tematskoj izložbi u Berlinu, koja je obuhvaćala radove od Dürera do naših dana. Organizirao ju je Hamburger Bahnhof u suradnji s Medicinskim muzejom, a jedan od kustosa bio je liječnik, kojemu se taj moj rječnik jako svidio. Rekao mi je da će im termin “dvostruka bol“ dobro poslužiti u medicinskoj terminologiji, iako nisam potpuno shvatio kako.

NACIONAL: Koja je razlika između statusa konceptualne umjetnosti na Zapadu i kod nas? - Na Zapadu konceptualna umjetnost ima svoju publiku, kolekcionare i značajne institucije koje je prate. U inozemstvu se takva umjetnost itekako cijeni i vrednuje. Tako da ja svoje radove najviše prodajem u inozemstvu. Kod nas sve ide polako i malo tko od toga može živjeti.

'Kaos je teško postići'

Na izložbi u stanu Stilinović je radio godinu dana s idejom da napravi anarhičnu izložbu s radovima koji su i stilski i tematski različiti. "Ali kako god složio radove, uvijek sam dobivao strukturu koja je bila daleko od anarhije. Htio sam napraviti kaos, ali ispostavilo se da je to vrlo teško postići, jer čim se radovi postave na zid, izgubi se anarhičnost.
Tako je nastao ovaj postav, koji se zove 'Vrijeđanje anarhije', koji mi je poslužio kao alibi za moje gluposti i bezobrazluke. Izložio sam vrlo različite radove, od monokromnih slika, do vrućih tema, primjerice, o politici, crkvi i ekonomiji. Izloženi su, primjerice, radovi s kozom i radovi s natpisom 'I am selling M. Duchamp', te onaj s natpisom 'Molim krunicu da papa ukine crkvu'."

Biografija

1947. rođen u Beogradu
1969.-76. radio eksperimentalne filmove
1975.-79. član Grupe šestorice, prva izložba u Galeriji Novoj
1977. Biennale u Parizu
1982.-91. vodio Galeriju proširenih medija u Zagrebu
1992. Biennale u Sydneyju
2003. Biennale u Veneciji, izložbe u Grazu, Beču i Kasselu
2007. Documenta 12 u Kasselu, izložba u Istanbulu