Drago MunjizaU Velikoj Britaniji nedavno se pojavio pojam za jednu dosad neimenovanu subkulturu. Riječ je o ljudima u 40-im i 50-im godinama koji, iz perspektive prosječnoga građanina, imaju neuobičajene životne stilove: ne podliježu standardnim društvenim konvencijama, žive burno i dinamično, nisu dopustili da ih životne obveze sputaju u tome da žive mladenačkim načinom života. Prozvani su graverima, od riječi grave (grob) i rave (cjelonoćni party uz elektroničku glazbu), zbog aluzije na ljude koji i u zrelim godinama vode buran društveni život te ostavljaju dojam da neće prestati tako živjeti. Drugim riječima, taj se pojam odnosi na one koji i u zrelim godinama imaju energije pomiriti posao i zabavu a katkad i obitelj, imati svakojake hobije i često putovati. Mnogima od njih takav način života omogućava, pa nekad i nameće posao kojim se bave, a britanski su sociolozi dijelu njih dali i drugu dimenziju: prozvali su ih “djecom Margaret Thatcher” - britanske premijerke koja je ‘80-ih snažno poticala razvoj privatnog poduzetništva - aludirajući na mlade yuppieje koji su te godine proveli u londonskom Cityju zarađujući velik novac koji nisu imali vremena trošiti pa danas, u zrelim godinama, nadoknađuju “propuštenu mladost živeći punim plućima”. No osim onih koji su dio mladosti žrtvovali da izgrade karijeru, nisu rijetki ni oni čije su profesije povezane s izlascima, noćnim životom, ručkovima, večerama i brojnim putovanjima. Vlasnica tvrtke Pamakod Marina Marinović spada u obje kategorije. Već se 15 godina bavi organizacijom velikih priredbi kao što su Porin, dočeci Nove godine na glavnom zagrebačkom trgu te predizborni koncerti i skupovi. Njezin posao, priča, često podrazumijeva cjelodnevni angažman i buran noćni život, a ona ga doživljava kao profesiju u kojoj je uspjela spojiti rad i zabavu, ugodno s korisnim:

Dr. Ivan Drinković“Moj je posao vezan za ljude koji nisu stereotipni: estradnjaci, umjetnici, političari žive drukčije - imaju mnogo energije, a ne moraju svaki dan biti na poslu u osam. Kako radim s njima i za njih, može se reći da sam domaćica na događajima koje za njih organiziram - moram ostati prisutna da vidim odvija li se sve po planu, ali nakon toga ih ne mogu pozdraviti i otići spavati. Ipak sam ih pozvala i ako oni ostaju do jutra, ostajem i ja - čak i kad mi se ne da. No imam jako mnogo energije i to mi ne pada teško. Istina, nije oduvijek bilo tako: budući da sam iz Makarske, da bih uspjela u Zagrebu, morala sam raditi 24 sata dnevno, bez stajanja. Ovdje nisam imala ni mamu ni tatu, ni izlaske, ni frajere - bilo je nužno usredotočiti se samo na rad i ništa drugo nije bilo bitno. Dok su se drugi zabavljali ja sam radila, a sada je obrnuto.”

Noćna druženja voli sama po sebi, ali joj odgovaraju i zato što se s ljudima s kojima poslovno surađuje druži i privatno. Tako su joj s godinama u tom poslu prijatelji postali ljudi najrazličitijih profila: od pjevača i novinara, do gradskih čelnika i ministara; od Zvonimira Šostara do Alke Vujice, od Antuna Vujića do Miroslava Lilića. Međutim, priznaje da takav način života ima svoju cijenu.

U JAPANU na Svjetskom nogometnom prvenstvu Drago Munjiza bio je s prijateljima i poslovnim partnerima“Kad po 15 dana radim i izlazim danonoćno, često se jednostavno srušim. Budući da sam jako mršava, obično završim na infuzijama na Rebru, a sad mi već doktor Rajko Ostojić daje vitaminske koktele uoči razdoblja kad se radi neprestano. Mnogo ljudi ne može podnijeti takav stres, rijetko tko me može pratiti. No taj me posao veseli, uživam u njemu i umrla bih da, recimo, prodajem mobitele”, kaže Marina Marinović.

Zagrebački profesor radiologije Ivan Drinković također vodi zanimljiv život. On je predsjednik Hrvatskog senološkog društva te potpredsjednik Svjetskog senološkog društva za Europu, koji u Zagrebu ima privatnu polikliniku koja obuhvaća sve radiološke metode, ginekologiju, fizikalnu i internu medicinu te dermatologiju. Iako je u 54. godini i otac je dvojice sinova, živi gotovo identično kao i prije 20 godina: na putu je neprestano, skija, jedri i roni, ovisno o sezoni, redovno prisustvuje liječničkim kongresima i međunarodnim sastancima radiologa. Čest je gost predavač diljem svijeta pa svoj boravak u tim zemljama često produlji iz turističkih razloga, a osim toga svako toliko posjeti i neku egzotičnu zemlju.

“Kongresi obično traju od tri do četiri dana i kad god mogu u tim zemljama ostanem. Tako sam pozvan da na ljeto održim predavanje na kongresu u brazilskom gradu Recifeu, nakon čega ću provesti sedam dana u Amazoni. Kad je to moguće, obično povedem i nekog sa sobom, zaručnicu ili sinove, te tako spojim ugodno s korisnim.”

Drago Munjiza s kćeri Emanuelom Vidom ispred kuće za odmor na otoku ZlarinuOsim tih putovanja svaki vikend otiđe iz Zagreba, trenutačno radi skijanja, ljeti radi jedrenja i ronjenja. Kaže da mu je sport filter zahvaljujući kojem lakše podnosi tempo kojim radi, a isto vrijedi i za putovanja. S obzirom na to da svaki dan radi do navečer, društveni mu je život u Zagrebu oskudan, što nadoknađuje vikendima. Tako često otputuje u neki od europskih gradova radi zabave. Na tako dinamičan ritam života se, priča, naviknuo, a uspoređuje ga s kondicijom u sportu:

“Još sam davno podigao životni ritam na višu razinu i od onda vozim u toj brzini. To je stvar treninga i ne vidim da bi se to u budućnosti moglo promijeniti.” Što se negativnih strana takvog načina života tiče, vidi samo jednu: “Ovakav način života definitivno ne ide s familijarnim životom. Budući da sam razveden već 15 godina, to si mogu priuštiti,”

Po neprestanim putovanjima poznat je i 41-godišnji zagrebački koncertni promotor Robert Zadravec, vlasnik tvrtke Kormoran. On se tim poslom bavi posljednjih 17 godina, a u Hrvatsku je dosad doveo svjetske zvijezde kao što su Manu Chao, Stereo MC’s i Thievery Corporation. Međutim, kaže da njegov posao nije povezan s burnim životom, nego ga samo omogućava:

“Strani izvođači su čisti profesionalci i s njima nema tulumarenja. Svakom organizacijom koncerta intenzivno se bavim tri tjedna, ali nakon toga sam slobodan. Zato si mogu priuštiti neprestana putovanja i provode.”

ROBERT ZADRAVEC, koncertni promotor i vlasnik tvrtke Kormoran, gotovo sve slobodno vrijeme provodi zabavljajući se izvan HrvatskeZadravec tako svaki slobodan trenutak koristi za odlazak iz Hrvatske: putuje na sva važnija sportska događanja u Europi, redovno je gost filmskih festivala poput onog u Cannesu, koji ga osim zbog filmova privlači i zbog “Hrvatima nezamislivih partyja”, a radi provoda često ode i u neku od europskih zemalja. Odlazi i na sve koncerte u inozemstvu koji ga zanimaju, a tu je i nezaobilazni klasični turizam.

“Živim po principu red posla, red provoda. Moj je životni moto: nema žene da ti sere, nema djece da se deru, nikad kravata, nikad stalni posao.”

Jedina mu je obveza, priča, jednom godišnje otići u Cannes “zbog 10 dana raskalašenog partijanja”. “Tamo su nezamislivi partyji: na jednom od njih su napravili čitavu koridu u kojoj su se gosti mogli boriti s bikovima, na jednom smo udicama mogli pecati plavuše u bazenu koje bi nam nakon toga izvele ples u krilu, a na jednom su se u visećim prozirnim kadama cure tuširale gole. To su partyji u golemim vilama s nekoliko bazena, na kojima ti je s jedne strane Adrien Brody, s druge Pedro Almodóvar, a kad se okreneš, vidiš red od 50 metara žena koje strpljivo čekaju samo da se rukuju s Clooneyjem. Osim toga, uz filmski festival se prije usporedno odvijao i onaj porno i to su bili neviđeni tulumi; sodoma i gomora. Žene su više gole nego odjevene, potpuno razuzdane, pristupačne i ne mogu se usporediti s onima u Hrvatskoj. U Cannes komadi dolaze u provod, a uz to traže bogate frajere. Frajeri to često iskorištavaju i lažu da su producenti, redatelji ili glumci, kako bi nekog odveli u sobu. Nakon takvih tuluma, u Zagrebu vani nemam što raditi, radije odem u Budimpeštu ili Beograd za vikend. Zagreb je što se toga tiče toliko slab da sam odlučio otvoriti svoj klub.” Negativnu stranu takvog načina života ne vidi, a za 20 godina se, kaže, zamišlja jednako. Ako bude usamljen, dovest će dvije cure iz Ukrajine koje će mu praviti društvo, a život će mu uljepšavati “najbolji hrvatski proizvod Dynamico”.

MARINA MARINOVIĆIako na sasvim drukčiji način, prilično nekonvencionalno živi i 42-godišnji zagrebački menadžer Drago Munjiza. Bivši potpredsjednik Atlantic Tradea te donedavni predsjednik uprave Konzuma, uz svoju uspješnu poslovnu karijeru vodi neobičan život. Kao obožavatelj heavy metal glazbe odlazi na koncerte u alternativni zagrebački klub Močvara, iz istog razloga putuje i u europske gradove, a odlazi i na višednevne heavy metal festivale. Uz to je, priča, već godinama jedan od najstarijih snowboardera na svakom skijalištu, koji uporno ignorira začuđene poglede 20-godišnjaka. Pritom je i često na putu, što poslovno, što privatno, a istovremeno je i suprug i otac dvoje djece. Tako, priča, živi već dugo, ali tek otkako je nedavno pokrenuo privatni biznis - tvrtku za poslovno savjetovanje kroz koju kompanijama privremeno nudi svoja menadžerska znanja - za svoje hobije ima više vremena.

JEDRENJE je jedan od hobija Ivana Drinkovića, uz skijanje i ronjenje“Uvijek sam investirao u putovanja vezana za koncerte, za snowboardanje te za vjerski turizam koji me jako zanima. To mi je bio ispušni ventil. Zapravo sam dio mladosti žrtvovao da bih postao financijski neovisan, a sad sam sâm sebi šef i mogu bolje organizirati slobodno vrijeme. Doduše, odlaskom u privatnike donekle sam riskirao sigurnost, ali zato si sad mnogo češće mogu priuštiti i koncerte, i bordanje, i putovanja. Sada su i djeca veća, mogu sa mnom putovati, pa i bordati. Sad kad sam s djecom, više me nije patetično vidjeti na dasci, ipak je malo neprilično provoditi se sâm po planinama. Imati neuobičajene hobije poput snowboarda te slušati glazbu koju drugi ne slušaju uvijek me osuđivalo na to da te stvari radim sam.” Nekoliko godina burnog života izvan Hrvatske iza sebe ima i nogometni trener i bivši nogometni reprezentativac Saša Peršon, 41-godišnji Riječanin koji je dio života proveo u Cannesu i Monte Carlu igrajući za tamošnje klubove. Tamo se, priča, potpuno naviknuo na način života koji je prilagođen bogatašima i raznim zvijezdama, a podrazumijeva skupe izlaske, velike zabave i noći provedene u kockarnicama. Slično je nastavio živjeti i po povratku u Rijeku: “Dugo sam živio u mondenim mjestima na Azurnoj obali, gdje mogu živjeti samo ljudi s debljim džepom. Slobodno smo vrijeme provodili na partyjima i u kockarnicama, a kad god bismo mogli, sjeli bismo u automobil i otišli nekamo drugamo. Kako je Azurna obala centar i mode i filma, ti gradovi privlače žene i tamo ih ima i previše. Takav život sam dotad mogao vidjeti samo na televiziji, ali sam vrlo brzo počeo uživati u njemu. Znala nas je čak i ta kocka odvući u krivom smjeru, ali rekli smo si: ‘Ako nećemo sada, kada ćemo?’ Kad sam se vratio u Hrvatsku, bio sam u šoku, ali sam se naviknuo. Tada je noćni život bio dosta dinamičan u Opatiji, a nekoliko godina sam živio i u Zagrebu gdje sam se također dobro provodio.”

U CANNESU je Zadravec redoviti gost ekskluzivnih partyja, na kojima se imao priliku fotografirati s poznatima poput Leonarda DiCaprijaUbrzo nakon povratka u Hrvatsku Peršon se ozlijedio i završio karijeru. Danas, kaže, živi mnogo mirnije. Društveni život mu se svodi na “jutarnji đir po Korzu” te na večernje piće u omiljenom pubu Sabrage na Trsatu, ali kad god je to moguće svrati u Cannes u posjet prijateljima. Većina njegovih prijatelja se, priča, oženila pa su “prilično ograničeni kad treba izići i opustiti se u društvu koje im odgovara” te mu često kažu da mu zavide. No zavidi i on njima.

“Znaju mi reći da bi se mijenjali sa mnom, da bi rado barem na neko vrijeme osjetili slobodu. Međutim i ja bih se rado mijenjao s njima - i mene privlače obiteljski život i djeca. Sad sam u godinama kad sam zreliji i odgovorniji i sad bih, za razliku od prije, rado počeo tako živjeti. Ne mislim da je kasno, čini mi se da se, kad je o braku riječ, igraći vijek promijenio kao i kod nogometaša: oni igraju sve do 40-e, a to danas ni za brak više nisu kasne godine. Jedino me muči hoću li pronaći nekoga, žene oko mene uglavnom su u ozbiljnim vezama ili su udane. Dinamičan društveni život čovjeku dosadi, koliko god bio zabavan. To je isto kao kad ljudi neprestano kupuju nove stvari; to im postane normalno i prestane ih veseliti”, zaključio je Saša Peršon.