Objavljeno u Nacionalu br. 640, 2008-02-18

Autor: Damir Radić

FILM

Karizmatične ustaše i stilizacija nasilja

Redateljsko-stilizacijske bravure Milić je polučio u priči iz II. svjetskog rata

FILIP ŠOVAGOVIĆ, Slaven Knezović i Marinko Prga u fimu 'Živi i mrtvi' Kristijana MilićaFILIP ŠOVAGOVIĆ, Slaven Knezović i Marinko Prga u fimu 'Živi i mrtvi' Kristijana MilićaKad sam 2002. pročitao roman bosansko-hrvatskog pisca Josipa Mlakića “Živi i mrtvi”, prva mi je pomisao bila da je taj izrazito solidan uradak dušu dao za filmsku adaptaciju - ratna priča s elementima fantastičnog horora, narativno razlomljena na dva povijesna razdoblja koja se paralelno izmjenjuju kroz praćenje sudbine dvaju zaokruženih skupina likova u povlačenju kroz isti neprijateljski teritorij (vojnici HVO-a 1993. i ustaško-domobranska jedinica 1943.), a sve u iznimno ugođajnom ambijentu bosanskih šuma i planina. Tematski, narativno i ugođajno, Mlakićevi “Živi i mrtvi” bili su stvoreni za rasni žanrovski film naturalističke teksture i modernističkih začina, posve u skladu sa suvremenim slikopisnim tendencijama. Pet godina kasnije, roman doista i jest ekraniziran. Scenarij je potpisao sam Mlakić, a režiju, kao svoj samostalni cjelovečernji debi, Kristijan Milić.

Milić, dečko sa zagrebačkog Bukovca, veliki filmoljubac i stripofil, poklonik horora (na ADU je diplomirao radnjom o novom američkom hororu), vičan oružju i maskulinom kontekstu (sudjelovao u ratu kao pričuvni policajac), no istovremeno odlučno kritičan spram maskulinih prenemaganja i rata kao takvog - doimao se kao jedan od najboljih mogućih izbora za režisera “Živih i mrtvih”. Poznavatelji Milićevih (pred)studentskih stripovskih, spisateljskih i filmskih radova, pa i oni koji su ga znali samo po prvom profesionalnom igranom projektu, kratkom filmu “Sigurna kuća” iz 2002., mogli su pretpostaviti da će “Živi i mrtvi” u njegovoj verziji odisati žestinom, nasiljem i stiliziranošću (nazvanom tarantinovskom, iako je Milić takav umjetnički senzibilitet razvio puno prije nego je itko čuo za Tarantina), no vjerojatno je malo tko očekivao da će taj film u stilsko-dizajnerskom smislu izrasti u jedan od najosebujnijih hrvatskih filmova uopće.

Osobno, filmsku verziju romana zamišljao sam kao oporu realističku priču s dobro profiliranim likovima i dominantnom ulogom prirodnog ambijenta, iz koje bi se dio Mlakićeve alegoričnosti i poruka ‘višeg reda’ mogao i izostaviti. Milić je imao drugačiju vizuru. Nije da je realizam sasvim dokinuo, npr. rijetko kad su kao u njegovom filmu partizani prikazani onako kako su u to vrijeme i na tom prostoru najčešće izgledali (u prnje odjeveni i jadno naoružani seljaci), međutim čini se očitim da mu je glavni kreativni izazov bilo stvaranje stanovite mistične aureole oko izabranih likova (Viali među HVO-ovcima, odnosno stameni ustaša u priči iz Drugog svjetskog rata). Zapravo, realistički postavljeni likovi (najočitije oni koje u obje priče utjelovljuje Filip Šovagović i koji predstavljaju nenametljivu ali jasnu moralnu vertikalu, ljude koji su i u tzv. neljudskim uvjetima odlučni sačuvati vlastitu čovječnost) supostoje u filmu s onima mitiziranima, koji Milića kreativno više zaokupljaju. Uz te mitizirane, karizmatične likove prirodnije prianja pojačana stilizacija, osobito ako radnja pritom zadobiva i privlačnu patinu prošlosti, pa nije čudno da je Milić svoje glavne redateljsko-stilizacijske bravure polučio u priči iz Drugog svjetskog rata. Najfascinantniji prizor filma, kad stameni ustaša ubija zarobljenog partizana hicem u glavu da ga ne bi, pod pritiskom zlog ustaše (također mistificiran karakter, ali u karikaturalnom smjeru), morao ubiti domobranski lik Filipa Šovagovića, Milić je riješio oslanjajući se i na stripovsko kadriranje odnosno montažu, ostvarujući ne samo izolirani vizualni efekt kakav u hrvatskom filmu nije viđen (s kapima krvi koje izlijeću u slow motionu), nego i komplementaran značenjski dojam “veći od života”. Osobita, očuđujuća stilizacija iznimne vizualne ljepote, uz koju kao prirodni pratitelj ide minimalistička promitska semantika, elementarni je opis “Živih i mrtvih”. Iako apsolutno impresioniran izgledom Milićeva filma u ovdašnjim produkcijskim uvjetima, a pritom treba reći da se “Živi i mrtvi” doimaju nacionalnim stilsko-dizajnerskim međašem kao svojedobno Babajino “Carevo novo ruho” i Mimičini “Prometej s otoka Viševice” te “Ponedjeljak ili utorak”, odnosno na svoj način Berkovićeva “Ljubavna pisma s predumišljajem”, moram priznati da mi bogatiji sadržajni slojevi ipak nedostaju.
Ako taj prigovor i odstranimo kao nepriličan koncepcijskoj zadanosti filma, ostaje još jedan problem - nedovoljna izražajnost fantastično-hororskih elemenata posutih tokom odvijanja priče, a naročito je problematična završnica, gdje umjesto kulminativne erupcije fantastičnog horora kao alegorije cikličnih ratnih užasa na ovim prostorima dobivamo antiklimaktičnu podigranost.

ODETTE YUSTMAN i Michael Stahl-David u filmu 'Cloverfield'ODETTE YUSTMAN i Michael Stahl-David u filmu 'Cloverfield'Nesumnjivo, vrline Milićeva filma prevažu nad manama, nesumnjivo, riječ je o rijetko atraktivnom domaćem naslovu (obavezno bi ga morali pogledati ljubitelji “9. satnije” Fjodora Bondarčuka, jer dva filma imaju slične dizajnerske i mistifikacijske sklonosti), nesumnjivo “Živi i mrtvi” ulaze u desetak najboljih hrvatskih filmova u zadnjih dvadesetak godina, no nekako mi se čini da je Kristijan Milić sposoban i za veće dosege. Uostalom, on je ovaj film ipak primarno radio kao najamnički, a ne kao vlastiti autorski projekt.

Samo godinu dana nakon što se vratio kao Rocky, Sylvester Stallone ponovo se utjelovio i kao Rambo. Četvrti film ciklusa o vijetnamskom veteranu nije dočekan laudama kao šesti “Rocky”, ali nije riječ o slabijem ostvarenju. “Rocky Balboa” bio je precijenjen, “John Rambo” potcijenjen, a zapravo tu su negdje. Samo što je prethodni film ugodno melankoličan i, kako se voli reći, human, a potonji brutalan i nehuman, iako Rambova dubinska pravednost ne dolazi u pitanje. “John Rambo” primarno se doima kao larpurlartistička orgija nasilja s malim proplamsajima pritajenog ljubavnog respekta, a iako se takav tretman nasilja može doživjeti kao ‘tarantinovski neodgovoran’, znači zabavan, ipak se čini nedvojbenim da je Stallone htio nešto sasvim drugo - pokazati koliko je nasilje odvratno, ali i da se samo nasiljem, a ne naivnom vjerom u ljudsku dobrotu, ono može efikasno suzbiti i poraziti. I naravno, potpuno je u pravu, koliko god to bilo nepopularno reći. A njegov film prava je eksplozija energije i ritma, primitivno, no nepogrešivo dinamično ostvarenje koje se odvija i gleda u jednom dahu.
Kolumnu o nasilnim filmovima privest ćemo kraju onim najboljim među njima - “Cloverfieldom”. Iznikao na postulatima ingenioznog filmsko-marketinškog projekta (i odličnog horora) “Vještica iz Blaira” Daniela Myricka i Eduarda Sancheza, film režisera Matta Reevesa i ostatka kreativne ekipe koja je iznijela razvikanu tv-seriju “Izgubljeni” potentan je konceptualni rad u kojem pored nasilja i ljubav dobiva svojih pet minuta slave. Dok kod Milića ljubavi uopće nema, kod Stallonea je potisnuta i implicitna, Reeves njome otvara film, posvećuje joj njegovu prvu trećinu i naposljetku ga njome i zatvara. “Cloverfield” je izvrstan film dok govori o ljubavi - o njenom poetičnom prvom danu hvatanom amaterskom kamerom iz ruke, te o napetoj krizi zaljubljenika na velikom oproštajnom partyju, dok se ljubav bori da u posve fragmentariziranim ostacima digitalnog zapisa zadrži sjećanje na sebe pod terorističkim napadom aliena i žanra fantastičnohororskog filma katastrofe. Nije da i taj dominantni, komercijalnim učincima podređeni dio “Cloverfielda” nije elementarno gledateljski zanimljiv, no bilo bi kud i kamo zanimljivije da su Reeves i suradnici ostali dosljedni, pa i alienske užase sagledali kroz radikalno fragmentarizirano očište, umjesto što su našli dovoljno dobru motivaciju (pomaknuti lik koji ni za živu glavu ne ispušta kameru iz ruke) kako bi ostvarili kontinuitet i cjelovitost prikaza katastrofičnih zbivanja. Opet, s druge strane, takva strukturalistička podijeljenost filma na ljubav i nasilje, melodramu i horor, fragmentarnost i cjelovitost sugerira odnos ljubavi kao intimnog spektakla te nasilja i destrukcije kao javnog spektakla, njihova različita mjesta na ljestvici prodajno-potrošačkih vrijednosti. Ali na tužnom kraju samo ljubav ostaje, što će reći da joj se ipak priznaje vrhunska vrijednost, koliko god to netko mogao proglasiti samo sentimentalnim maskiranjem.

ŽIVI I MRTVIŽivi i mrtvi, hrv.-bos. ratno-fant. film, 2007.
R: Kristijan Milić Gl: Filip Šovagović, Velibor Topić, Slaven
Knezović, Marinko Prga, Borko Perić

ocjena: 3 (tri) zvjezdice

JOHN RAMBORambo, am.-njem. ratni akc. triler, 2008.
R: Sylvester Stallone Gl: S. Stallone, Julie Benz, Paul Schultze,
Matthew Mardsen

ocjena: 3 (tri) zvjezdice

CLOVERFIELDCloverfield, am. SF horor-triler, 2007.
R: Matt Reeves Gl: Michael Stahl-David, Odette Yustman, Jessica
Lucas, Lizzy Caplan

ocjena: 3 i pol (tri i pol) zvjezdice

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika