Objavljeno u Nacionalu br. 641, 2008-02-25

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Kosovo i ja

Kosovsku neovisnost dočekao sam na kauču, pred televizorom. Obuzela me nostalgija, žal za mladošću, čudan emotivni odnos prema nečemu u čemu jesam i nisam sudjelovao, kao oruđe cenzora, iznevjereni ljubavnik, egoistični pisac i naposljetku tip u gaćama pred malim ekranom

Zoran FerićZoran FerićOpet sam nedavno sanjao da me nisu pustili iz vojske. One bivše. U tim snovima uporno tumačim pretpostavljenima da imam 46 godina (godine me ne napuštaju ni u snovima), da sam u vojsku došao s 19 i da je moj rok odavno prošao. Oni pak uvijek kažu: “Strpi se još malo, Feriću, vidiš da je politička situacija složena.“ Nikad ne objasne tko ju je složio, drže se strogo i nepristupačno pa jedino mogu reći: “Razumijem, druže kapetane.“ I čekati bolja vremena. I tako mi je, evo, već više od 27 godina svijest u civilstvu i na slobodi, a podsvijest u nekoj vrsti vojnoga zatvora. I ništa ne pomaže, ni psihoterapija, ni hipnoza, ni regresija. Čim situacija na području bivše države postane složena, evo mene opet u Doboju 1982. godine. Stojimo mi novopridošli, tek ošišani, s bijelim vratovima, na pisti kasarne “4. juli“, a komandant, major Zićro Suljević, drži govor: “Drugovi vojnici, nikada nećete biti mlađi, snažniji i zdraviji nego sada, celoga života pamtit ćete ove dane provedene u Armiji.“ I bogami, ispostavilo se da ima pravo. Prvo, naravno, ono da nikada nećemo biti mlađi, a drugo i ovo da ćemo pamtiti dok živimo. Ovih pak dana, dok Albanci slave nezavisnost Kosova i dijele kruh, a srpski su huligani Beograd pretvorili u golemo samoposluživanje i poligon za paljenje zastava, osjećam kako mi se vlastiti život stapa s poviješću i nikako da od nje pobjegne. A ta je povijest ušla u njega upravo na pisti dobojske kasarne, koja nikako da mi se iseli iz snova.


Jednoga jutra okupili su nas izvanredno i iznebuha, sve vojnike, kuhare, medicinare, skladištare, sav vojni i civilni personal, sve žene iz računovodstva i sestre iz stacionara. Vidjelo se da je nešto ozbiljno. Major Suljević mrtvačkim glasom rekao je da su se upravo u Prištini dogodile neke demonstracije. Studenti su kao bili nezadovoljni prehranom u menzama pa su sa žlicama i tanjurima izišli na ulice. Nije to ništa ozbiljno, Jugoslavija je stabilna, iako najvećeg sina naših naroda više nema, i očekuje se kako će sve uskoro biti mirno i po starom. Riječi majora Suljevića govorile su jedno, a njegov drhtavi glas i zabrinuta lica svih oficira drugo. Zavladala je mrtvačka tišina i svi smo osjetili da se dogodilo nešto važno. Nekoliko dana poslije, komandant za političku djelatnost kapetan Mehmedalija Ajanović, koji mi je u to vrijeme bio direktno nadređeni, sav unezvjeren upao je u garnizonsku knjižnicu gdje sam odrađivao vojni rok i predao mi popis knjiga albanskih pisaca i knjiga na albanskom koje po ukazu političke uprave iz Sarajeva moramo hitno izdvojiti i onemogućiti vojnicima da ih čitaju. Među izdvojenima bio je i nesretni Ismail Kadare i njegov roman “General mrtve vojske.“ I dok sam izvršavao tu apsurdnu zapovijed, dok sam tražio opasne knjige i vadio ih iz polica, postalo mi je jasno da sam sada postao oruđe cenzure. Ruka koja sklanja knjige, a bit će spremna i zapaliti ih ako se naredi. Povijest se poslužila mnome i osjećao sam da tu ne mogu ništa. Bilo mi je 19 godina.

A 20. veljače 1989. čekao sam u svojoj sobi u potkrovlju djevojku koju sam u ono vrijeme volio više od svih drugih ljudi na svijetu, možda čak i više od sebe samog. Upravo sam joj bio dao na čitanje jedan roman i čekao sam da mi vrati rukopis i da porazgovaramo o tekstu. Došla je sva unezvjerena, kao i kapetan Ajanović onda u Doboju, i rekla da na Kosovu tisuću rudara odbija izići iz okna i počinje štrajk glađu, jer se ne slažu s politikom Slobodana Miloševića. Kad je to rekla, moja ljubav je odmah s nje prešla malo i na rudare, ali ne dovoljno da njih tisuću pod zemljom zamijeni nju jednu jedinu, ovdje dva kata nad zemljom. I zato sam je počeo ljubiti. Ona se lecnula i pogledala me kao da sam počinio nekakvu izdaju. “Kako možeš“, rekla je, “tisuću ljudi je pod zemljom, a ti misliš samo na seks.“I drugi put ista povijest drastično mi se umiješala u život. Osjećao sam se kao Kunderini muški likovi. Kad pomisle na seks, evo povijesti koja tenkovima nesmiljeno gazi libido. Bilo mi je 28 godina, a u događajima koji su uslijedili pod zemljom je završilo puno više od tisuću ljudi. I nikada više nisu izišli. Političke elite raznih zemalja s ovih prostora pale im svijeće za Dan mrtvih i ostale obljetnice, o njima se govori s poštovanjem i tugom. Imaju sve preduvjete da kao mrtvi budu zadovoljni. I da pod zemljom ne započinju nikakav štrajk.

Desetak godina poslije, nakon što mi je druga knjiga prevedena na njemački, na promociji u jednom bečkom kazalištu, jedna novinarka upitala me što mislim o tada aktualnoj kosovskoj krizi i što hrvatski intelektualci misle o bombardiranju srpskih gradova. Zateklo me to pitanje, jer sam očekivao da će se razgovarati o knjizi, a ne o Kosovu i bombardiranju. Kako se odgovori u takvim prilikama nikako ne mogu izbjeći, rekao sam da ne znam, da nisam pitao i da me ne zanima što hrvatski intelektualci misle o Kosovu. Čak sam, ako se ne varam, spomenuo i one koji su bili zadovoljni bombardiranjem Beograda. Nakon toga nastala je čudna konsternacija i nitko više sa mnom nije htio razgovarati. Kao da su mi rekli: “Toliki ljudi su poginuli, toliki pate, a vas nije briga. Niste uopće nikakav intelektualac, ni pisac, vi ste sebično smeće.“ Povijest mi se, zajedno s Kosovom, opet umiješala u život i narušila ugled. Bilo mi je 38 godina. Prošle nedjelje Kosovo je proglasilo nezavisnost. Dočekao sam je na kauču, pred televizorom. Obuzela me nostalgija, žal za vlastitom mladošću, čudan emotivni odnos prema nečemu u čemu jesam i nisam sudjelovao, kao oruđe cenzora, iznevjereni ljubavnik, egoistični pisac i naposljetku tip u gaćama pred malim ekranom. Nakon svega u vezi s Kosovom imam jedino neugodan osjećaj da sam, dok su se drugi borili, ja samo stario. Sad mi je 46 godina i jedem besplatnu krafnu.

Vezane vijesti

Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'

Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'

Akademik Dušan Bilandžić u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika