Kao da već nema dovoljno patnje u Hrvatskoj, naciju je zadnjih dana pogodio novi udarac u obliku Budišinog pisma Đurđi Adlešić kojim je taj ugledni penzioner-poljoprivrednik obznanio svoj izlazak iz HSLS-a. Priviđalo se ljudima da je izašao već znatno ranije, no - kako vidimo - nije. Ostavio je publici još tračak nade da bi njegova historijska pamet i iskustvo mogli proigrati, ali sad je gotovo, dao je ostavku na položaj člana, krležijanski rečeno: demisionirao i možda definitivno otišao u plastenik, ponosno puštajući shrvanu gđu Adlešić da se bez njegove telepatske asistencije nosi s teretom svojih sinekura. Uzrok te psihološke drame skriva se navodno u približavanju HSLS-a HNS-u, koje se iza zavjese izvodi pod Mesićevim patronatom, a predsjednik Mesić i aktivnosti u kojima on sudjeluje za spomenutoga ex-člana uzrok su svih zala u Hrvatskoj.

Situacija nudi povod za malo razmišljanje na temu hrvatskih političkih koprcanja u mreži besmisla. Analitička provokativnost akcija HSLS-a i HNS-a proporcionalna je njihovom položaju na političkoj sceni, obilježenom zamjetnom dozom irelevantnosti. Ako u HNS-u smatraju da bi HSLS mogao dodati kist nacionalne boje njihovom klijentelističkom kozmopolitizmu, a u HSLS-u da bi HNS mogao intelektualno začiniti njihov nedefinirani pučki pedigre, neka im bude, ili ne bude. U tom duhovnom košmaru na margini teško se, međutim, može uočiti mjesto za Stipu Mesića. Politički je jači od svih njih posebno i zajedno, i miješanje s njima moglo bi za njega značiti utapljanje u lavoru njihove borbe za opstanak.

---

Umjesto gubljenja energije na pokušaje usađivanja političke propulzije u kolektive koji su dokazano preslabi da bilo kakvu snažniju propulziju prihvate, Mesiću se danas otvara mogućnost za nametanje vlastite autohtone inicijative, razmjerno nezavisne od postojećih činilaca na sceni. Ti činioci u javnosti proizvode solidan zamor. HDZ, SDP, HNS, HSLS, HSS itd. pretvorili su se u ikone na političkoj mapi lišene konzistentnoga sadržaja, programske uvjerljivosti i motivacijske sposobnosti. Predsjednik Mesić kao “inokosni organ”, sudionik zbivanja neopterećen dnevnim bitkama za utjecaj, raspolaže manevarskim prostorom za okupljanje nekompromitiranih kreativnih snaga koje su u stanju galvanizirati hrvatsko društvo i uvjeriti ljude da je pomak moguć. Zadnjih dana ponovno je otputovao u Libiju u nastojanju da za Hrvatsku otvori nekakve poslove, i ta energija koju ulaže u hrvatski ekonomski oporavak mogla bi se u ostatku njegovoga mandata nadopuniti i političkom artikulacijom u formi stvaranja skupine za promjene koja će pod njegovim nadzorom u povoljnom trenutku prerasti u stranku. Bilo bi to - u svakom slučaju - i za njega i za ukupnu scenu neusporedivo korisnije od maglovitoga petljanja s HNS-om i HSLS-om. U politici se okretanje novom životu često pokazuje kao svrsishodniji način prevladavanja krize od uporne reanimacije raznih bolesnika.

Što će Mesić poduzeti, to dakako zavisi od njegovih procjena, no zrela prilika za novu inicijativu ukazuje se rijetko, i kad se ukaže, trebalo bi je iskoristiti. Mesiću tu priliku danas otvaraju opća rezignacija i nezadovoljstvo stanjem u zemlji, i neuvjerljivim besplodnim figurama koje cirkuliraju na hrvatskoj pozornici. Zoran Milanović imao je identičnu priliku uoči izbora, koju nije znao iskoristiti. Danas je dramatično pojačao retoriku, ali nema više kredibilitet koji bi joj dao probojnu snagu. Iskorištavajući taj manjak kredibiliteta i Milanovićev poljuljani položaj u javnosti i stranci, HDZ ga na sve načine želi srušiti. Matu Arlovića, kojeg je Milanović prije izbora s razlogom degradirao, Šeks je nedavno zaposlio u Saboru kao “političkoga stručnjaka”. Uskratili su Milanoviću položaj šefa odbora za praćenje europskih pregovora koji u pravilu pripada najjačoj oporbenoj stranci, i na njega postavili Vesnu Pusić.

Milanoviću nije pomoglo ni negodovanje europskoga čovjeka Swobode. Profesorica Pusić zgrabila je sinekuru s oduševljenjem; ona joj pruža mogućnost da pred Europom počne izravno paradirati sa svojim blaziranim općenitim propovijedima, da se SDP-u osveti zbog izostanka predizborne koalicije, i da svojima u stranci pokaže kako se približavanje desnici isplati. Pored svega, gđa Pusić politički nije više ni sjena onoga što je bila, iako ni to što je bila nije bilo bogzna što. HNS je izgubio zapaženi dio glasača, u stranci je žele smijeniti, njezin javni image postao je stereotipan, isprazan i nezanimljiv, i dodjela funkcije koja nadmašuje njezin realan status svakako je vrhunska hrana za njezin ego. Neka sad vide s kim imaju posla.

U HDZ-u, kako rekosmo, igraju na frustriranu Vesnu Pusić, na ojađenoga Arlovića, na Bandića i na sve živo kako bi uzdrmali Milanovića, pretpostavljajući da će Milanovićeva detronizacija SDP nezaustavljivo podijeliti na frakcije lišene lidera, i učiniti ga benignim. Osim toga, Milanović im je - bez obzira na pad njegovoga kredibiliteta - postao opasan i s javnoga aspekta, kao jedini među stranačkim političarima koji neumorno kritizira Sanadera i vladu. O. K. Ima li gospodin Milanović na raspolaganju nekakav protuotrov? Možda. Za njega radi svijest dijela ljudi u SDP-u da bi promjena vođe - takvog kakav jest - za stranku u aktualnom trenutku mogla završiti katastrofalno, i da su sve druge opcije lošije od njegovog ostanka na mjestu predsjednika. Bio bi u znatno boljem ukupnom položaju da se u SDP-u na vrijeme riješio svojih neprijatelja.

Janez Drnovšek; Eduardo

Umro je Janez Drnovšek, bivši predsjednik i premijer Slovenije, jedan od najprominentnijih likova na tranzicijskoj sceni zapadnoga Balkana. Obolio je od raka, i makrobiotičkom disciplinom uspio je produljiti svoj život za devet godina. Bio je tih, diskretan, nenametljiv, pomalo mističan poput fascinantne Logarske doline u kojoj je volio provoditi odmore. U njemu nije bilo ni traga ekshibicionizma, ispraznoga verbalizma i samodopadne agresivnosti, i po tome je u politici bio potpuno netipična pojava. Političku karijeru izgrađivao je na svome intelektualnome utemeljenju.
Poput mnogih drugih, i autor ovih redaka prvi put je za njega čuo krajem osamdesetih, kad je gospodin Drnovšek kao mlad čovjek postao član Predsjedništva Jugoslavije, potom i predsjednik. Neupućeni promatrači posumnjali su da se radi o nekakvome novome titoističkome omladinskome mediokritetu koji se u elitu probio ortodoksnom pravovjernošću. Preko svoje promišljenosti, intelektualnosti i decentnosti Janez Drnovšek odmah se, međutim, predstavio kao originalna i samosvojna pojava u jednom rigidnom, ideologiziranom miljeu koji se već počeo raspadati pod pritiskom svojih unutarnjih kontradiktornosti. Nastupio je tada kao predstavnik novoga svijeta, čovjek koji ne podnosi jednodimenzionalnost i - za razliku od folklorne jugoslavenske oligarhije - korespondira s modernim vremenom.
Nesklonost idejnoj, nacionalnoj i interesnoj isključivosti obilježavala ga je do smrti. Sloveniju je na velika vrata uveo u Europu; u kritičnome razdoblju svoje nove povijesti ona je imala sreću da je predvodi jedan od njezinih najboljih ljudi. Sa smrću Janeza Drnovšeka Slovenija gubi lidera bez premca, a Hrvatska svoga velikoga prijatelja.

* * *

Teško je ozlijeđen Eduardo Da Silva, hrvatski reprezentativac i jedan od najboljih napadača u europskome nogometu. Nogu mu je slomio stanoviti Taylor, obrambena sirovina zadužena za fizičko uništavanje talenata koje ne može zaustaviti igrom. Pokazalo se da je Eduardu pukla samo vanjska kost, što otvara mogućnost za njegov povratak nogometu u doglednoj budućnosti. Trebalo ga je državnim dekretom zadržati u Dinamu još barem godinu dana, no i država i Dinamo žive od šegrta a ne od majstora.