Ivo PukanićU subotu sam nakon dugog vremena vidio Vesnu Pusić. Kiselo me pozdravila pa pretpostavljam da je još ljuta na mene. Vjerojatno stoga što sam nekoliko puta, nakon što je HNS loše prošao na izborima, napisao da mora otići s mjesta šefice HNS-a. A i Nacional joj je prije tri mjeseca posvetio naslovnu stranicu na kojoj je pisalo “Početak pada Vesne Pusić“. Vesnu Pusić volim i poštujem kao iznimno pametnu osobu. To što je stavljam u krug sebi vrlo bliskih osoba iz kruga politike ne znači da je zato ne mogu kritizirati kao političarku i šeficu jedne od vodećih hrvatskih stranaka. Ono što je Nacional napisao na kraju se i dogodilo. Ona je otišla s čela HNS-a, što je najbolje i za nju i za stranku. Ali da nije otišla i da Milanović nije ušao u bespotrebni rat s HNS-om, ona sigurno nikad ne bi došla na mjesto šefice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom Unijom. Kad sam čuo tu vijest, bio sam iznenađen takvim raspletom, no kad sam promislio, shvatio sam da je to pun Sanaderov pogodak od koga će svi imati koristi.

Prvo, Vesna Pusić je kvalificirana za to mjesto, nju istinski zanima problematika Europske Unije i ona će to izvrsno i pedantno raditi. A kad se netko kvalificiran i zainteresiran time bavi, od toga koristi ima država, koja će tako lakše prebroditi nedaće pregovaranja s EU. A izvrsno je i za samu Vesnu Pusić, jer na tom poslu može dokazati da može funkcionirati i kao pragmatični diplomat, umjesto da se drži profesorski “von oben“, što svima ide na živce. Obavi li uspješno taj posao, u budućnosti će se nametnuti kao logičan izbor za ministricu vanjskih poslova. Da ga je preuzeo Milanović, on se tim važnim poslom ne bi imao vremena baviti, jer mu je važnija borba za čuvanje položaja u SDP-u nego da Sanaderu pomaže da Hrvatska uđe u Europsku Uniju.

Dolaskom Vesne Pusić na čelo Odbora dobio je puno i Sanader, koji je, bez obzira na njihove političke i ideološke razlike, dobio pouzdanu suradnicu koja već i sad ima ugled u Uniji. Samo je ne bi smio kočiti u radu, nego s njom svakodnevno koordinirati aktivnosti i što joj više posla natovariti na leđa. Njezin uspjeh bit će i njegov, odnosno uspjeh njegove vlade. Čačić i HNS su također dobili puno, jer će profesorici Pusić novi i vrlo prestižni položaj omogućiti da se riješi eventualnih frustracija zbog odlaska s mjesta šefice HNS-a. Onomu tko se dosjetio takvog kadrovskog rješenja trebao bi Mesić dati barem neki mali “pleterčić“, jer rješenje je zaista genijalno i smatram da nitko to bolje od Vesne Pusić ne bi mogao raditi. Jedini “pušači“ u toj priči su Milanović i njegovi savjetnici, koji očito nisu čuli za poslovicu “tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada“. Ovom HDZ-ovom podrškom HNS-u ostvarilo se i Nacionalovo predviđanje iz prosinca o mogućoj koaliciji HDZ-a i HNS-a. Ona formalno nije uspostavljena, no praktički je formirana Sanaderovim postavljanjem Vesne Pusić na čelo Odbora. I to je dobro, jer Vladu čini čvršćom, ne dopuštajući koalicijskim partnerima da ucjenjuju Sanadera. S HNS-ovim glasovima u Saboru Sanader je neupitni vladar situacije. Ukratko, to je dobitnička situacija, za sve osim za Milanovića i njegove savjetnike “pušače“, koji su ili glupi ili mu ne žele dobro.

Pri kraju bih se odmakuo od početne teme i postavio pitanje Ivi Sanaderu i Stipi Mesiću. Što se čeka s priznanjem Kosova? Nakon uvreda, prijetnji i pljuski koje je Hrvatska dobila od srpskog trijumvirata Tadić - Nikolić - Koštunica ne vidim ni jedan razlog da Hrvatska ne prizna Kosovo. Nisam nikada bio za rješavanje problema tučnjavom, ali nekad se moraju pokazati zubi. A to Hrvatska mora učiniti upravo sada, a ne slušati Pupovca i ostale koji upozoravaju na moguće probleme. Radi se o nacionalnom ponosu, jer ne smije se dopustiti da srbijansko vodstvo tako pljuje po Hrvatskoj i k tomu joj prijeti promjenom granica i novim ratom, a mi da šutimo i odgađamo priznanje. Upravo zbog takvog arogantnog srbijanskog ponašanja Zagreb treba priznati Prištinu i jednom zauvijek pokazati Beogradu da ne smije oštriti zube na Hrvatskoj. Neka prijete Amerikancima, Englezima, Nijemcima i Francuzima, ako su tako hrabri, a ne nama, koji smo upola manji od njih. Sa Srbima možemo biti dobri susjedi i poslovni partneri, ali to sigurno nećemo biti ako nam ponovno prijete i ucjenjuju nas. Zar su zaboravili 1995. kad je Srbija izgubila rat koji je započela također sličnom retorikom, samo tada je to bio Milošević, a danas ujedinjene pozicija i opozicija. Uvijek se pitam je li Gotovinu 1995. trebalo zaustaviti kod Banje Luke i ne pustiti ga da dođe do Beograda. Mislim da je učinjena grdna greška.