Dr. Julius Winckel, čovjek koji je odavno pod zemljom (umro 1941.), prodao je zemlju vrijednu milijun eura Stipi Ilišinoviću, beskućniku s tržnice u Dubravi, i sve je uredno uknjiženo. Ništa čudno za državu u kojoj, kako je lijepo primijetio Ante Tomić, oni koji su već odavno u zemlji glasaju na izborima iznad zemlje. Stoga već godinama imamo vlast koju su, među ostalima, izabrali i mrtvaci. Ako je mrtvacima omogućeno da glasaju za Jadranku Kosor ili HDZ, kao što već ti mrtvaci tradicionalno glasaju, a glasačko tijelo spomenute stranke jednim svojim dijelom raspadnuto i pod jurisdikcijom crva i glista, dakle slijedom takve glasačke i juridičke prakse moglo bi se dogoditi da mrtvaci odjednom, po duhu svetomu, babi i stričevima, dobiju pravo prodavati svoje nekretnine višemilijunske vrijednosti beskućnicima. Ovo što se dogodilo u općini Lovran u svakom je slučaju hvale vrijedna i humana gesta njemačkog mrtvaca prema hrvatskom siromahu, ali bojim se da je, osim što je opasni presedan, još i apsurdna, što ne mora nužno značiti da je i nelegalna. Istina, za državnu vlast zemlje u kojoj se dogodila ova transakcija daleke 1981. godine nisu glasali mrtvaci, jer nije glasao nitko, jer nije bilo demokracije i jer je Partija glasala za samu sebe.

Korumpirana lokalna vlast socijalističke Hrvatske u sklopu socijalističke Jugoslavije, koja je pak bila korumpirana u jednakoj mjeri kao što su bile korumpirane i sve zemlje komunističkoga bloka, provela je ovu spiritističku kupoprodajnu seansu i ostavila je u naslijeđe novoj vlasti, koja je pak upravo sada odlučila stati na kraj općeraširenoj korupciji. Veličanstvene akcije Maestro i Dijagnoza 1 i 2 jasno pokazuju odlučnost sadašnje državne vlasti da se konačno obračuna s hobotnicom korupcije na svim razinama. Jer trebalo je konačno razotkriti one koji su davali po 5 ili 8 tisuća eura da postanu invalidi, što je, ako se ekonomski gleda, ulaganje isplativije od bilo kakvih dionica jer su po svoj prilici ulagači jaki, zdravi i vjerojatno mladi pa bi sisali mirovine ove države više desetljeća. Štoviše, mirovina im više de facto ne bi bila mirovina, nego dividenda stečena ulaganjem u adekvatnu dijagnozu. A nalazi i otpusna pisma postali bi možda vrijednosni papiri kojima bi se trgovalo na burzi. Tako bi jedan prijatelj pitao drugoga: “Što si ti kupovao ovaj tjedan?“ “PTSP i multiplu sklerozu“, odgovorio bi ovaj. “Pošto je skleroza?“, pitao bi opet prvi. “8567 eura po nalazu i još raste.“ “Ja sam kupio amputaciju lijeve noge, infarkt miokarda i ranog Parkinsona.“ “Ti si beba. Ja imam već tri amputacije desne potkoljenice, paraplegiju i šećeraško sljepilo. Jesi možda sutra za tenis?“ “Pa baš bih i mogao. Ne krećem se dovoljno, samo buljim u taj ekran. Vidimo se na Šalati u devet.“

Međutim, i ovakav scenarij s novim oblikom vrijednosnih papira na burzi ne plaši me kao ona mogućnost s početka ovoga teksta: da mrtvaci počnu masovno prodavati nekretnine. Naslijedio sam od djeda pola kuće u dobrom kvartu gdje supruga i ja već petnaest godina mirno živimo. Otkako sam pročitao članak o pokojniku koji je prodao i beskućniku koji je kupio zemljište u Medveji, živim u stalnom strahu. Bojim se da mi se jednog jutra ne pojavi na vratima tip i kaže: “Kupio sam 1/6 vaše kuće.“ “Od koga ste kupili?“ “Od vašega djeda.“ “Ali on je mrtav već 39 godina.“ “To vam više nema veze“, kaže nepoznati i pokazuje mi kupoprodajni ugovor uvažene odvjetničke tvrtke u kojemu se kupoprodaja poziva na slučaj Ilišinović i Winckel. Istoga dana popodne stiže stara žena sa suprugom.

Oni su kupili 2/6 kuće i također imaju kupoprodajni ugovor u kojemu se druga poznata tvrtka poziva na slučaj Ilišinović i Winckel. Nakon njih stiže peteročlana obitelj s 1/6 i mladi bračni par bez djece s 2/12 vlasničkog udjela u mojoj kući. U tom slučaju stvari bi postale stvarno komplicirane. U radnoj sobi smjestila bi se peteročlana obitelj. Donijeli bi štednjak, sudoper i frižider. Izbacili bi djedovu bidermajersku komodu i stavili onamo dječje krevetiće na kat, bacili bi moj fotokopirni aparat i tu smjestili kinderbet za najmlađe dijete, devetomjesečnu curicu koja se zove Dolores. Ne znam da li po glavnoj junakinji iz “Lolite“ ili prema Dolores Ibarruri iz španjolskog građanskog rata. Uglavnom, dok sjedim za svojim stolom i pišem, a gospođa premata djevojčicu, strogi otac pažljivo gleda da slučajno ne dignem pogled s ekrana i pogledam malu, ne bi li me optužio za pedofiliju. Istovremeno njegovi blizanci, dva bezobrazna hahara, dok sjedim, škakljaju me svaki po jednom tabanu. U našoj spavaćoj sobi smjestio se pak stariji bračni par, osamdesetogodišnjaci, i vatreno se seksaju. Na podu su odbačene pelene za inkontinenciju, očito skinute u strasnoj hitnji, a na noćnom ormariću prazne kutije viagre. Kuhinju je zauzeo mladi bračni par i isprobavaju kineske recepte. Čitava kuća smrdi po začinima. Ljut, bijesan, zgrožen, obučem se i pravac Mirogoj.

Dođem do djedova groba i pitam ga očajnički: “Djedice, bio si tako dobar dok si bio živ. Što ti se sad dogodilo? Zašto si nam to učinio?“ A djed mi lakonski odgovara: “Jebiga, sinko! Tranzicija.“ Odlučujem se za brutalniji pristup pa kažem: “E, moj deda, hitno raskini one ugovore. U protivnom, budeš li zajebavao, prodat ću grob zajedno s tobom bogatoj romskoj obitelji. Stavit će crveni mramor, zlatna slova, umjetne ružičaste tulipane, četrdeset bijelih lampiona i vazu u obliku gondole.“ “Ne možeš više to učiniti“, kaže mi djed iz groba glasom nešto dubljim nego inače. “I grob sam prodao. Jesam. Poduzetniku iz Gruda. Stavit će veliki mramorni kip Majke Božje i brončanu maketu šlepera. Samo još ne zna za koji da se odluči, Mercedes ili Volvo.“ Predlažem stoga policiji da radi opreza i mirnog sna građana ove zemlje te budnoga oka onih koji nas promatraju iz Europe, uz akcije Maestro i Dijagnoza 1 i 2, poduzme i akciju kodnog imena Zombi, koja bi se bavila korupcijom i nezakonitim radnjama među mrtvacima.