Milena Dravić 90-ih se suprotstavila Miloševićevu režimu i zato je vrlo malo glumila u filmovima, a posljednjih godina ponovno je jedna od najtraženijih srpskih glumicaNa nedavno završenom festivalu u Berlinu prikazan je film “Ljubav i drugi zločini“ mladog beogradskog redatelja Stefana Arsenijevića, u kojem jednu od glavnih uloga ima Milena Dravić. Jedna od najpoznatijih glumica nekadašnje Jugoslavije i u 67. je godini pokazala s koliko ljubavi i s kakvom lakoćom glumi i u najzahtjevnijim ulogama. Iako je 90-ih bila “na ledu“ jer se borila protiv Miloševićeva režima, posljednjih deset godina ponovno je tražena kao jedna od najboljih srpskih glumica. Svojedobno je puno radila i s hrvatskim redateljima i glumcima.

Isprva je htjela biti balerina i kao balerinu zamijetio ju je slovenski redatelj František Čap i 1959. joj dao ulogu u filmu “Vrata ostaju otvorena“. Uslijedile su nove uloge i 1962. je za ulogu u filmu “Prekobrojna“ Branka Bauera dobila Zlatnu arenu na pulskom festivalu i definitivno odlučila da će se baviti glumom. Prvi dio karijere obilježen je kontinuiranom suradnjom s redateljem Purišom Đorđevićem, a poslije se približila avangardnim režiserima i glumi u filmovima Dušana Makavejeva “Čovjek nije tica“ iz 1965., kao mlada frizerka u središtu ljubavnog trokuta, i “W.R. - Misteriji organizma“ iz 1971., kao štreberska revolucionarka, te u “Zasjedi“ Živojina Pavlovića 1969.

Počela je 70-ih glumiti u kazalištu, ali i na televiziji u showu “Obraz uz obraz“ sa suprugom Draganom Nikolićem. Osvojila je 1980. nagradu za najbolju sporednu glumicu na filmskom festivalu u Cannesu za film “Poseban tretman“ Gorana Paskaljevića a često se pojavljivala i u komedijama (“Moj tata na određeno vrijeme“, “Šećerna vodica“). Javno se 90-ih suprotstavljala Miloševićevu režima pa ju je na film vratio Goran Paskaljević ulogom u filmu “Bure baruta“ 1998. Da je i dalje jedna od najvećih glumica u Srbiji, pokazuje i to što upravo dovršava snimanje filma Srđana Dragojevića “Sveti Georgije ubiva aždahu“, dosad najskupljeg srpskog filma.

NACIONAL: Nedavno ste izjavili da ste se filmovima “Ljubav i drugi zločini“ i “Agi i Ema“ vratili glumi. Zbog čega ste posljednjih godina manje glumili?
- Možda sam pogriješila kad sam to rekla. Imala sam dugu pauzu 90-ih, sve do 1998. kad me Goran Paskaljević pozvao da glumim u njegovu filmu “Bure baruta”, u kojem imam značajnu ulogu. Paskaljević me vratio na film, a zatim sam snimila još dva-tri filma. Za mene je iznimno važan bio početak suradnje s mladim redateljima, sa Stefanom Arsenijevićem, redateljem filma “Ljubav i drugi zločini”, i Milutinom Petrovićem, redateljem filma “Agi i Ema”. Moj povratak vezan je uz Arsenijevićev prvi film “Mala jutarnja priča” iz 2002. i njegov dio omnibusa “Izgubljeno i nađeno” iz 2005. pa s njim imam poseban odnos, to je neka tajna veza koja funkcionira jako dobro. Glumac uvijek ima neko mišljenje o svojoj ulozi, ali nije često da se redatelj uvijek složi s glumčevim mišljenjem. Ipak, Stefan i ja uvijek se slažemo u tome. Zato bih voljela da nastavi punim jedrima, a ako se pritom nađe i neka uloga za mene, uvijek ću biti tu da mu pomognem.

U NOVOM FILMU 'Ljubav i drugi zločini', sumornoj tranzicijskoj drami, Milena Dravić glumi Majku; to je treći film koji je radila s redateljemNACIONAL: Znači li to da niste gubili želju za glumom niti ste posljednjih godina bili zasićeni?
- Nisam, upravo zato što više nisam radila na filmu onim intenzitetom kao nekoć. Puno sam radila u kazalištu i na televiziji. Zato sam se uželjela rada na filmu, i to dobrom filmu s dobrim redateljem. Uopće mi nije bilo bitno je li to mala ili velika uloga, nego da radim s talentiranim i pametnim ljudima. Zbog filmova Stefana Arsenijevića i Milutina Petrovića odlučila sam se na žrtvu, a to je odbijanje uloga u televizijskim serijama. Kad se snimaju tisuće serija, kad ne možeš razlučiti dobru od loše, zbog uloga u tim filmovima odrekla sam se triju televizijskih serija. Rekla sam: “Ne mogu se stidjeti same sebe.” Ako se bližim završetku karijere, ne mogu zbog svega što sam radila u životu, svih redatelja i filmova, napraviti sada nešto zbog čega bih se postidjela. Dobro, nisu sve te serije očajne, ali sam odlučila da mi je uloga u filmu Stefana Arsenijevića i Milutina Petrovića neosporno važnije od uloga u TV serijama. Jedina TV serija na koju sam lani pristala bila je “Lud, zbunjen, normalan”, ali to sam napravila zbog Mustafe Nadarevića, zbog Sarajeva i zato što to nije serija od 100 epizoda. U toj seriji glumim u šest epizoda koje još nisam dovršila. Trebala sam dovršiti snimanje svoje uloge prije tri tjedna, ali me gripa bacila u krevet. Ne mogu glumiti u serijama od 100 epizoda, ne znam što bih sa sobom. Više volim posvetiti se ulozi u filmu i potpuno se unijeti u nju. Arsenijevićev film jako je dobro primljen u Berlinu i svi smo bili presretni.

NACIONAL: Našli ste se 90-ih, Miloševićevih godina na crnoj listi i gotovo da vas uopće nije bilo na filmu. Kako danas objašnjavate to vrijeme?
- Uvijek je bilo jasno zašto sam se našla na crnoj listi. Sudjelovala sam u svim pokretima za svrgavanje tadašnje vlasti, pogotovo od 1996. nadalje. Tada sam imala i zdravstvenih tegoba, ali sam svakog dana sudjelovala u otporu tadašnjoj vlasti. Zato sam se i našla se na crnoj listi. U tome je prednjačila televizija, svima koji su radili na televiziji rečeno je da sa mnom ne smiju raditi. S programa su skinute serije i filmovi u kojima sam glumila. Na svu sreću, u to vrijeme sam punom parom radila u kazalištu. Najviše sam radila “Zvezdaru”, kazalište koje je bilo otvoreno prema svima i gdje su radili Dušan Kovačević i niz fenomenalnih ljudi. Ni sada nisam dobrodošla na televiziji, gdje još uvijek ima ljudi iz 90-ih koji na mene loše gledaju.

U filmu 'Prekobrojna' iz 1962. s redateljem Brankom Bauerom i glumcem Ljubišom Samardžićem;NACIONAL: Može li se crna lista iz 90-ih usporediti s početkom 70-ih kad ste glumili u filmu Dušana Makavejeva “W.R. - Misteriji organizma”, koji je zabranila komunistička vlast?
- Zbog tog filma dvije godine nisam imala za kruh. Bilo je to vrijeme filmskog “crnog vala“ u koji sam uletjela s Makavejevljevim filmom i filmom “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” pokojnog Bate Čengića. Bila sam potpuno bez posla, neki od autora “crnog vala“ morali su otići u inozemstvo. Na kraju smo doživjeli satisfakciju, čak su nedavno svi filmovi “crnog vala“ nedavno prikazani u New Yorku te ih je Američka akademija filmske umjetnosti otkupila i arhivirala kao trajnu vrijednost. Ja se ne kajem ni zbog jedne uloge u tim filmovima. Da ne zaboravimo, na berlinski festival prvi put sam došla s hrvatskim filmom koji je također bio na udaru vlasti, “Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“ redatelja Krste Papića i sjajno smo prošli na berlinskom festivalu.

NACIONAL: Zahvaljujete li svoj uspjeh pravilnom odabiru uloga ili redateljima koji su vam nudili te uloge?
- Imala sam sreću da me zovu najbolji redatelji. Glumci u to vrijeme nisu imali privilegije. Privilegirani su bili operni pjevači i ljudi s estrade koji su imali svoje agente i producentske kuće koje su stajali iza njih. Nama, od Radka Poliča, Borisa Cavazze, Milene Zupančič, Božidarke Frajt, Relje Bašića pa nadalje, nije bilo dopušteno da imamo agente. Bilo mi je rečeno da ne mogu imati agenta koji će se brinuti o mojoj karijeri i morala sam se sama brinuti o svemu. Zato sam bila maksimalno posvećena filmu, nisam imala vremena juriti uokolo i provoditi se. Da smo mogli imati agente, svi ovi ljudi koje sam spomenula i neki koje sam preskočila glumili bi u europskim filmovima s velikim uspjehom. Iza svakog glumca stoji velika mašinerija i mi bez takve podrške nismo mogli uspjeti u inozemstvu.

NACIONAL: Žalite li što neke kontakte koje ste uspostavili gostujući na svjetskim festivalima na kraju niste iskoristili?
- Te su se šanse pojavljivale, ali sam ih ja otkazala. Na području bivše Jugoslavije imala sam jako puno posla, ali žalim što nisam iskoristila neke šanse, da vidim mogu li glumiti u inozemnim filmovima. Najozbiljnija ponuda pojavila se u Americi, nakon što je “W.R.“ tamo prikazivan. To je bio lom, tamo su čitavi pokreti, razne feministkinje, nosili moje slike, pojavila sam se na naslovnoj stranici New York Timesa i mnogih drugih novina. Kad to danas nekome kažeš, to izgleda nezamislivo. Prije toga sam u Čehoslovačkoj snimala film za američku produkciju koji su režirali Čeh Elmar Klos i Mađar Jan Kadar. Nakon što su Rusi ušli u Čehoslovačku, Jan Kadar je otišao u Ameriku. U to vrijeme “W.R.” je tamo harao i Kadar me molio, kao i Makavejev, da dođem u Ameriku. To su bile vrlo ozbiljne ponude. Bilo je i i nekih ponuda iz Italije ali bilo pa prošlo.

NACIONAL: Koliko vam je tada posao olakšavalo to što ste u vezi s glumcem Draganom Nikolićem pa ste se kao glumci lako razumjeli?
- Ni njemu nije bilo lako. Ja sam prije njega ušla u te vode, meni je već film “Prekobrojna“ 1962. donio popularnost, pa iste godine “Pješčani grad“ i “Kozara“, a on se proslavio 1967. ulogom u filmu “Kad budem mrtav i beo“ Žike Pavlovića. Naravno, bilo nam je lakše jer smo znali što je glumačka profesija pa smo se nadopunjavali i savjetovali. I on je izgubio vrlo konkretne šanse za inozemnu karjeru dok je dvije godine boravio u Parizu i glumio u Kazalištu Sarah Bernhardt. On je jedini glumac iz bivše Jugoslavije koji je dvije sezone glumio u tom kazalištu, i to dvije jako teške predstave, “Majstor i Margarita“ u režiji Andreja Serbana, te “Na dnu“. Tada smo boravili dvije godine u Parizu, Dragan je imao filmskih ponuda, ali mi smo odlučili vratiti se kući. Mislili smo, “pa vratit ćemo se opet u Pariz“, ali nismo. Dragan je, kako da vam kažem, s godinama puno dobio. Imam osjećaj da je s filmom “Turneja“ Gorana Markovića, koji se sad završava, te s ulogama u kazalištu doista na vrhuncu karijere. On je, za razliku od mene, ovo drugo desetljeće života i karijere nekako lakše svladao. Imao je bolje šanse i iskoristio ih je.

NACIONAL: Kad spominjemo Dragana Nikolića, odmah mi na pamet pada film “Ko to tamo peva“.
- Joj, taj se film stalno prikazuje. Ja sam “Ko to tamo peva“ i “Specijalno vaspitanje“ gledala više od trideset puta. Druge filmove nisam gledala toliko koliko sam gledala ta dva fantastična filma.

GLUMAČKI BRAK Milena Dravić u dugogodišnjem je braku s poznatim glumcem Draganom NikolićemNACIONAL: Rekli ste da nikad niste bila nadobudna glumica, ali jeste li 80-ih, na vrhuncu karijere, živjeli lagodnim životom filmske zvijezde?
- Prije svega, mi uopće nismo bili dobro plaćeni. Za nas je bila velika stvar to što smo mogli dva-tri puta godišnje otputovati u inozemstvo. Imali smo kontinuirani posao i bili smo rasterećeni nekih monstruoznih situacija u odnosu na posao. Dakle, u tom smislu mi je bilo mnogo lakše. Glumci su bili loše plaćeni, tako je bilo u cijeloj Jugoslaviji.

NACIONAL: Ipak, sjećam se da je Boris Dvornik pričao kako je za “Bitku na Neretvi“ dobio nezamislivo velik novac, ali ga je brzo potrošio.
- On je to mogao reći samo za “Bitku na Neretvi“ i još poneki film, kao što ja to mogu reći za ulogu u filmu “Sutjeska“ 1973. “Sutjeska“ mi je omogućila da kupim auto, ali to ne znači da je tako bilo sa svakim filmom. “Sutjeska“ je bila poseban slučaj, glumice u tom filmu su mijenjane i na kraju su me doveli da s Richardom Burtonom odradim taj posao. Rekla sam tada: “Ljudi, dovodite me s ljetovanja, vozite me u avionu, e, to morate dobro platiti.“ To je bila situacija za koju sam se izborila, dok su honorari na snimanjima drugih filmova bili takvi da kažete “ovo je taman”. Dakle, nije nam ništa nedostajalo, ali daleko je to bilo od raskoši. Mislim da nitko od nas glumaca nije živio raskošno, ni tada ni danas.

NACIONAL: Živite li još uvijek s Draganom Nikolićem u stanu od 48 četvornih metara?
- Živjeli smo u stanu od 48 četvornih metara pa smo se preselili u stan od 63 četvorna metra, ali to je još uvijek jedan običan stan.

NACIONAL: Prema vašim riječima, čini se da vam je kazalište oduvijek utočište, kako na početku karijere, tako i 90-ih kad ste se u kazalištu družili s normalnim ljudima.
- Upravo tako. Moja kazališna karijera počela je 1971. ulogom u predstavi “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” a pisac predstave Bora Ćosić danas živi u Berlinu. Zanimljivo, ja sam u kazalištu, u legendarnom Ateljeu 212, igrala jednu ulogu a u filmu drugu. Mira Trailović bila je upraviteljica kazališta, svjetska žena koja je dovodila najbolje kazališne grupe na BITEF. Istina je, kazalište je 90-ih bilo moje utočište, u prvom redu Zvezdara teatar, predstava “Mriješćenje šarana” koja je 80-ih redovito igrala u zagrebačkom &TD-u s Mirjanom Karanović, Vojom Brajovićem, Brankom Cvejićem i ostalima. Tada smo igrali tekstove Dušana Kovačevića poput “Urnebesne tragedije”, u kojoj bih, da je sutra postave, odmah glumila. U Beogradu postoji nekoliko kazališta u kojima sjede istomišljenici koji su se 90-ih borili protiv svega lošeg što se tada događalo.

'W.R. - Misterij organizma' (1971.)NACIONAL: Na kraju krajeva, vi ste prvi put nakon rata, 2003., s kazalištem a ne s filmom došli u Zagreb.
- Došla sam s predstavom “Larry Thompson” i to su bile tri fantastične večeri u Zagrebu. Tada sam se susrela s Reljom Bašićem, on je gospodin i glumac, uvijek bio i ostao, s kojim sam imala savršenu filmsku suradnju u filmu “Rondo” Zvonimira Berkovića, s genijanim snimateljem Tomislavom Pinterom. Za mene, Pinter je najbolji snimatelj svih vremena. Snimatelj mora upoznati tvoje lice i Pinter je to znao. Imali smo i mi u Srbiji dobre snimatelje, ali Pinter je toliko pazio na mene da su moje oči dolazile do izražaja uvijek kad me on snimao. Sva ta snimanja ostala su mi u najljepšem sjećanju. Ja sam Reljom snimala i u Sloveniji, film “Pozdravi Marija”, i jako mi je žao što s njim nisam nikad glumila u kazalištu.

NACIONAL: Niste imali veze sa službenom politikom, ali vam je prije nekoliko godina ponuđena uloga Jovanke Broz u filmu u kojem je Rade Šerbedžija trebao glumiti Tita. Što se dogodilo s tim projektom?
- To je trebala biti kazališna predstava, a ne film, koja je na kraju i izvedena prošle godine u Bitoli. Autori projekta imali su velike planove, tražili su mene i Šerbedžiju, kao glumce koje znaju u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ali nakon početnog kontakta nisam mogla dobiti daljnje informacije osim kratkog sinopsisa. I Šerbedžija i ja uskoro smo shvatili da tu nešto ne štima, cijeli projekt je nekoliko puta odgođen i ja sam se na kraju zahvalila na ponudi. Prošle godine čula sam da je odigrana jedna predstava, ali da je malo toga ostalo od ambicioznog projekta kako je isprva zamišljen. To je trebala biti europska predstava, megalomanski projekt, od kojeg na kraju nije bilo ništa.

U filmu 'Tito i ja'( (1992.)NACIONAL: Žalite li za još nečim u karijeri, osim za propuštenom inozemnom prilikom?
- Posljednjih godina strašno sam se razočarala u ljude. Ovo je vrijeme kad su ljudi počeli gubiti moral, to je nešto s čime se ne mogu nositi, to kako ljudi mogu u trenutku prodati svoju dušu. To je proces koji traje i voljela bih se skloniti od svega toga.

'Zahvaljujući roditeljima, nikad nisam bila nadobudna'

NACIONAL: Kako ste se početkom 70-ih osjećali kao mlada i možda nadobudna glumica pred kojom je karijera i koja se našla “na ledu“ zbog političke zabrane filmova?
- Nikada nisam bila nadobudna. To mogu zahvaliti svojoj mami koja mi je, kad sam imala 22 godine, rekla: “Pazi, već sutra dolaze novi i mladi glumci.“ Zahvaljujući kućnom odgoju slava mi nikad nije udarila u glavu. A bila sam slavna i jako popularna, toliko da danas mlađima to ne smijem ni pričati jer bi me smatrali mitomankom. Nisam dopustila da me popularnost “odnese” te sam uvijek bila pribrana i realna, želeći najprofesionalnije obavljati svoj posao. Važno je da sam imala kontinuitet, da su mi se nudile prave šanse i da sam te šanse i iskoristila.