Tridesetjednogodišnja Maja Vučić, nekadašnja pjevačica grupe Divas, a danas jazz-pjevačica, u studenom 2006. godine postala je UNICEF-ova posebna izaslanica za mame i bebe. Maja Vučić majka je dvadesetomjesečne kćeri Gite koju ima s glumcem Igorom Hajdarhodžićem, s kojim je u vezi više od četiri godine.
Razgovor s Majom Vučić vodili smo u Splitu, dan nakon što je prisustvovala svečanom proglašenju nogometnog izbornika Slavena Bilića UNICEF-ovim ambasadorom dobre volje.
EXTRA: Već ste dvije godine UNICEF-ova ambasadorica dobre volje. Kakvo vam je to iskustvo?
- U UNICEF-u je običaj imati po jednu osobu koja će biti nositelj neke određene akcije. Bila mi je iznimna čast kada su me imenovali posebnom izaslanicom za roditelje i bebe jer je to nekako moje područje - psiholog sam po struci i majka. Bilo je to u okviru akcije Prve tri su najvažnije. Ono što meni najviše nedostaje u tom radu za UNICEF su djeca i izravan kontakt s njima, ali to je jednostavno neizvedivo. Djeca imaju svoja prava, ali nemaju moć. Odrasli su odgovorni za djecu, za njihov što bolji razvoj u svakom smislu.
EXTRA: Što mislite o imenovanju izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića UNICEF-ovim ambasadorom?
- Slaven mi se jako svidio i mislim da ima snagu i dovoljno veliku moć da ne podilazi nikome te da vrlo iskreno i otvoreno kaže u kakvoj smo situaciji. Mislim da će biti izvrstan moralni korektiv za splitsku vodeću scenu.
EXTRA: Što vas je osobno najviše raznježilo otkako surađujete s UNICEF-om?
- Svaka priča je dirljiva, nema konkretnog slučaja. Na primjer, u akciji Svako dijete treba obitelj spoznala sam koliko po domovima ima djece kojima zakon ne ide na ruku. Više štiti njihove roditelje. Zato se često događa da roditelj posjeti dijete samo jednom u tri mjeseca, međutim, zakonski se to dijete ne može udomiti, a djetetu propada život. To me najviše može zaboljeti, svaki dan u kojem nismo radili za dobrobit djeteta je izgubljeni dan.
EXTRA: Biste li vi, iako imate svoju biološku kćer, ikada posvojili dijete?
- Razmišljala sam o tome. Znam, međutim, da u našoj državi ima jako puno roditelja koji bi to željeli. Ako posvojim dijete, možda ću nekome uskratiti mogućnost da bude roditelj. Jednako tako razmišlja i Igor. Ako se pak kroz život, stjecajem okolnosti, vežemo za neko dijete, rado ćemo ga posvojiti.
EXTRA: Sinoć ste na donatorskoj večeri rekli kako se sve promijeni kad postaneš majka. Što se kod vas promijenilo otkako ste rodili kćer?
- Bila sam borac za pravdu, bez obzira na cijenu. Znači, bila sam spremna dobiti po glavi zbog nekog drugog. Osjetljiva sam jako na nepravdu i ako bih trebala biti kolateralna žrtva, nema veze. Danas se ne bih više tek tako izlagala takvim stvarima. Imam doma dijete i ne treba mi da me itko zove, spušta mi slušalicu ili prijeti. S te strane bih vrlo rado sačuvala svoj život. Također, suzila sam krug ljudi s kojima se družim. Ne zato što su oni meni manje dragi ili ne znam što, nego nemam vremena. Jednostavno, kad se dijete rodi, više ništa nije isto. Prioriteti se potpuno promijene.
EXTRA: Rekli ste da ste nakon 29. prestali brojiti koliko vam je godina. Što se promijenilo od tog perioda do danas, osim što se postali majka?
- Ništa, osim što sam prestala brojiti godine. Ne mislim da sam stara, uopće nisam stara. I kad budem imala 60, nikada neću skrivati svoje godine. Zaboravim koja mi je godina jer mi je to nevažno. Kad si mali, važna ti je svaka godina više, da možeš doći do nekih stvari - do vozačke dozvole, svoje slobode. Onda ti trebaju godine da završiš neku školu i fakultet; kad to sve skupa stekneš, onda ti godine više nisu važne. Dalje je važan samo duh. A ja ću po duhu uvijek biti između dvadesete i tridesete.
EXTRA: Završili ste psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Primjenjujete li to znanje i u svakodnevnom životu?
- To mi puno pomaže. Taj sam fakultet zaista upisala iz ljubavi prema psihologiji i studirala sam ga aktivno. Nisam samo izlazila na ispite, da to položim i riješim se. Pogotovo mi je klinička psihologija jako privlačna i bliska i ako ću se ikada baviti psihologijom kao jedinim poslom u životu, to će biti to. U svakodnevnom životu sam postala puno tolerantnija jer za svako ponašanje postoji uzrok. Taj me fakultet naučio da nikoga ne mogu i ne smijem osuđivati.
EXTRA: Ipak, najpoznatiji ste kao glazbenica. Što trenutačno radite vezano za glazbu?
- Zadnji sam album izdala prije godinu i pol dana te sad uglavnom nastupam. Voljela bih, naravno, imati više koncerata, ali, nažalost, malo je mjesta na kojima se može svirati jazz.
EXTRA: Ne nastupate na festivalima. Smatrate li da je vaša glazba previše različita od one komercijalne, koja na takvim događanjima najbolje prolazi?
- Netko mi je neki dan rekao da bih pobijedila da sam išla na Doru. Odgovorila sam: "Mislim da bih imala nula bodova." To je dovoljan odgovor.
EXTRA: Ipak, takva je i pjesma "Za mene je sreća" koju ste otpjevali s Gabi Novak i koja je dugo bila prva na domaćim top-ljestvicama radijskih emisija. Publika vas može i iznenaditi.
- S obzirom na to da je to bossa nova koju do tada nisam pjevala, kada me Gabi zvala da snimimo taj duet - isprva me bilo pomalo strah. Ali, Gabi me potpuno opustila i dala mi povjerenje. Zaista nisam vjerovala da će to čuti puno ljudi i da će biti hit. No, nakon dva tjedna nazvao me njezin sin Matija Dedić s nekog puta i rekao mi: "Prvi ste na Radio Dalmaciji, prve ste ovdje, ondje…" Zaista mi je to bilo iznenađenje. Ne poznajem osobu kojoj se ta pjesma ne sviđa. A isto je tako interesantno da su Gabi Novak i Radojka Šverko prije 30 godina izdale tu pjesmu a ona tada uopće nije zaživjela, nitko je nije prepoznao. Zato je umjetnost relativan pojam.
EXTRA: Kako prihvaćate kritike?
- Svaka kritika je vrijedna, bilo pozitivna ili negativna, ali samo ako je argumentirana. Nisam ego-manijak i često se složim i s lošim kritikama.
EXTRA: To ste dokazali i kada ste nam bez problema odlučili dati intervju iako je baš Extra objavila SMS-ove koje je vaš suprug Igor Hajdarhodžić slao drugoj ženi. Jeste li dvojili o pristanku na ovaj razgovor?
- Dvojila sam o tome hoću li ga dati ujutro ili tek dan kasnije u Zagrebu. Baš sam si mislila - zašto sam se danas dogovorila, mogla sam spavati još sat vremena.
EXTRA: To je bio jedini razlog vaših dvojbi?
- Pa, mislim, meni smeta to što je danas život užasno brz, ljudi su gladni senzacija. Koju god priču mediji napisali, uvijek mi je nevjerojatno kako se iznese samo jedna strana priče. I to o ljudima koji su poznati zbog svog posla a najmanje se piše o njihovu poslu. Primjerice, posve je nevažno je li Tony Cetinski imao odličan koncert, ali se zato u 34 nastavka raspreda o tome je li netko nekog prevario, je l' to istina, je l' izbačen iz kuće…
EXTRA: Moram vam priznati da ste se u toj cijeloj situaciji dobro ponijeli. Niste izbjegavali telefonske pozive novinara niti ste svojim ponašanjem širili tu priču. Jeste li tada glumili jer znate kako je najbolje tako se ponašati u takvim situacijama ili to niste pretjerano emotivno doživjeli?
- Sve je to emotivno. Čim se dva tjedna moraš javljati na telefon zbog bilo čega, već je to opterećenje. Sve je u životu neki osjećaj. Mislim da se ništa ne zove problem ako nema svoje rješenje. Poznajem se i nisam histerična. Vrlo sam staložena i ako danas ne mogu riješiti taj problem, riješit ću ga sutra, prekosutra. Nije važno. Vrijeme ti uvijek pokaže jesi li bio u pravu ili nisi. I sve što se događalo i što će se događati sa mnom i mojom obitelji uvijek ću riješiti u svoja četiri zida. Voljela bih da novinari sudjeluju u mom životu zbog onoga po čemu sam poznata - zbog glazbe, a toga je jako malo.

Više u novoj Extri...