J. K. SIMMONS i Ellen Page u filmu 'Juno'Ovih dana gostovao sam u HTV-ovoj emisiji Drugi format na temu erotike i seksualnosti u književnosti, i ostao šokiran izjavom uglednog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića da bi Nabokovljevu “Lolitu“ možda trebalo zabraniti radi zaštite “ugrožene“ dječje populacije. Mišljenje je to u rangu onog feminističkog po kojem bi trebalo razmisliti o zabrani učešća punoljetnih djevojaka koje izgledaju maloljetno u pornografskim sadržajima, jer takvi slučajevi navodno potiču sklonost punoljetnih osoba prema seksu s maloljetnicama, a to se apriorno poima kao štetno i nepoželjno (dakako, obrnuta logika, po kojoj bi maloljetnicama koje izgledaju punoljetno trebalo dopustiti sudjelovanje u pornografskim materijalima, smatra se skandaloznom, pa su gotovo svi filmovi Traci Lords, za koju je naknadno ustanovljeno da ih je snimala malodobna, danas zabranjeni, iako su ih prethodno vidjeli milijuni gledatelja).

Uopće, puno je apsurda oko tzv. dječje i maloljetničke pornografije, a najveći od njih je da revni policajci i tužitelji najčešće ne mogu dokazati da u materijalima koje zapljenjuju doista sudjeluju djeca i malodobnici. Na bezbrojnim internetskim “barely legal“ stranicama možete naići na velik broj punoljetnih djevojaka koje prirodno izgledaju kao 14-godišnjakinje ili 15-godišnjakinje, a neke od njih, ako ih se odgovarajuće aranžira (npr. sakriju im se grudi, okruži ih se plišanim životinjicama i snimi s najnevinijim i najslađim mogućim izrazom lica), mogu proći i kao 12-godišnje djevojčice. Riječ je dakako o posve legalnoj građi, što vas međutim neće poštedjeti neugodnosti i sumnjičenja za makar pasivnu pedofiliju ako duga i stroga ruka zakona posegne za vašim kućnim računalom. I sve to u vrijeme u kojem tobože nema, kako tvrde Visković i njegovi istomišljenici, seksualnih tabua. Razmišljam o svemu ovom povodom glavne glumice filma “Juno“, Ellen Page, najfascinantnije nimfete današnjice.

Ellen Page proslavila se s 18 godina filmom “Hard Candy“ Davida Sladea u kojem je glumila tjelesno gotovo djetinju, ali psihički izvanredno zrelu 14-godišnjakinju (nijednog trena ne posumnjate u njene filmske godine, za razliku od npr. onih Kubrickove promašene Lolite Sue Lyon u prvoj slikopisnoj adaptaciji Nabokovljeva romana), koja zavodi 32-godišnjeg muškarca za kojeg sumnja da je pedofil. Film nakon nekog vremena zaokreće u iritantnu moralku, međutim i mimo svojih namjera vlastitog se subverzivnog tereta ne može riješiti. Notornom činjenicom ostaje da je 14-godišnja djevojčica-djevojka neodoljivo zračećom erotičnošću samosvjesno zavela gotovo 20 godina starijeg muškarca, baš kao što je 12-godišnja Lolita posve svjesno zavela 40-godišnjeg Humberta Humberta. I ta istina, istina erotske samosvijesti tako mladih bića, ono je što je većinsku populaciju uznemiravalo i iritiralo prije 50-ak godina kad je Nabokov objavio svoj roman, i što je uznemiruje i iritira danas, kad akademski kritičari taj sloj romana pokušavaju posve marginalizirati i Nabokovljevo djelo svesti na intertekstualnu alegoriju, a Visković, koji njegovu priču s pravom doživljava doslovnije, razmišlja o “Lolitinoj“ zabrani. Upravo stoga film “Hard Candy“, za razliku od “Lolite“, morao je svršiti kao tzv. razorna osuda pedofilske prakse, no neovisno o tome jednom izrečenu istinu nije mogao opovrći.

Dvije godine nakon “Gorkog slatkiša“, Ellen Page, sad dakle 20-godišnjakinja, s jednakom uvjerljivošću kao u prethodnom filmu utjelovila je tjelesno gotovo djetinju, ali mentalno iznimno zrelu 16-godišnju djevojku Juno, koja nakon prvog seksualnog snošaja ostaje trudna. U tipičnom mainstreamaškom uratku takvo stanje moralo bi u jedne tinejdžerice izazvati silnu traumu, a reakcija njezinih roditelja vjerojatno bi bila još dramatičnija. Međutim, ovaj film nije pisao standardni hollywoodski scenarist, nego bivša striptizeta i autorica bloga “The Pussy Ranch“ (otprilike “Pičkičin ranč“), 29-godišnja Diablo Cody (riječ je o tzv. umjetničkom imenu koje spaja đavla i Buffalo Billa, čije pravo prezime bijaše Cody). Diablo, cura bez predrasuda, očito voli jake ženske likove kakva je i sama.

Svojedobno je napustila nezanimljiv joj posao u reklamnoj tvrtci te se zaposlila kao striptizeta, i danas o tome, na užas (desnih) feministkinja (zamislite tek ove hrvatske, kojima je ples striptizete u krilu pročelnika Šoštara bio vrhunski primjer nemorala u službi muške eksploatacije žena), priča kao o nadasve dobrodošlom iskustvu. Potom je neko vrijeme radila na seks telefonu, pa se vratila striptizu, da bi napokon zaplovila filmskim vodama. Iako apsolutna početnica, svojim je predloškom za “Juno“ oduševila sve i osvojila Oscara, a upućeni tvrde da se konačna verzija scenarija malo razlikovala od početne, što će reći da ni producenti ni režiser, ljudi koji inače jako vole prčkati po tuđih ruku trudu, nisu iznevjerili njezine izvorne autorske intencije. I zato smo konačno dobili film s tinejdžerskom junakinjom koja nije niti tzv. hipersenzibilna šmizla, niti mentalno retardirana pseudohedonistkinja, a takvi su likovi tinejdžera najčešći u hollywoodskim filmovima, nego pametna i karakterno iznimno jaka osoba koja sama inicira prvi seks, prima trudnoću kao neželjeno, ali nipošto (trajno) dramatično stanje, samostalno odbacuje prvotno planiranu mogućnost pobačaja (zbog neugodnog joj bolničkog ambijenta i spoznaje da je njezin plod možda već dobio noktiće), te naposljetku sama pronalazi idealne adoptivne roditelje za buduće djetešce. Juno jest ekstraordinarna, ali opet je i tinejdžerica kakvu nije baš toliko teško naći u zbilji, no iznimno ju je teško pronaći u filmskoj (pa i književnoj) fikciji. U Ellen Page dobila je savršenu utjeloviteljicu, što nije nimalo čudno s obzirom da stvarna Ellen i fiktivna Juno imaju štošta zajedničko, a jasna je poveznica i s Diablo Cody koja mladu glumicu naziva svojom heroinom.

Diablo je radila u striptiz barovima, a Ellen odrastala u kući iz 19. stoljeća koja je davnih dana bila bordel, Diablo se bavila telefonskim seksom, a Ellen igrala nogomet i radije željela biti Aladin nego Trnoružica, ukratko - obje su iskakale iz svoje sredine i davale prilog rušenju (rodnih) stereotipa. I obje su i nakon velikog uspjeha zadržale porazno mišljenje o Hollywoodu i njegovom tretmanu žena - autorica, glumica, likova (ne zaboravimo da je nezavisno začeti “Juno“ dobio jaku produkcijsko-distribucijsku injekciju major studija Fox, pa u takvim okolnostima ovaj stav vrijedi još više).

Dobitna kombinacija Cody - Page dobru je nadopunu dobila u režiseru Jasonu Reitmanu (Kanađanin kao i Page, sin dobro znanog hollywoodskog režisera i producenta slovačkog porijekla Ivana Reitmana). Reitman, kojem je “Juno“ drugi cjelovečernji rad, fino je dizajnirao i ritmički suvereno oblikovao film, pronalazeći savršenu ravnotežu između humornih i dramskih sastavnica priče te umješno realiziravši scenaristički zacrtanu trodimenzionalnost likova. U kolaboraciji s Cody i Page pretvorio je “Juno“ i u krasnu zbirku ljubavnih pjesama, u rasponu od remek-djela Buddyja Hollyja (“Dearest“) i Velvet Undergrounda (“I'm Sticking With You“), preko jednako divnih melodija Sonic Youtha (obrada Carpentersa) i Belle and Sebastiana, do briljantnih “antifolk“ izričaja Kimye Dawson i njezina nekadašnjeg benda The Moldy Peaches. Nježnost, nevinost i (pro)dječja razigranost većine tih pjesama komplementarna je isto takvom duhu filma, koji se međutim ipak nije izdigao, usprkos svojoj izvanrednoj protagonistici, do ekstraordinarnih kreativnih dometa. Iz izabranih pjesama Reitman i Cody, koji su već započeli suradnju na sljedećem projektu, pilotu tv-serije u koju je uključen i Steven Spielberg (što baš i nije dobar znak), mogli bi za budućnost naučiti da se u ultimativno dražesnom obliku mogu ispričati slojevitije tonirani sadržaji. “Juno“ je naime pametan i optimističan “mali film“ koji ne bježi od nelagode, ali da je otvorio širi prostor za tamnije melankolične sjene, da je suptilno istražio i prostore tjeskobe, imali bi pred sobom uradak za trajno pamćenje. No i ovakav on zaslužuje toplu preporuku.