Nedavno objavljena vijest da su se u Saboru pojavili žohari može se simbolički protumačiti i kao radostan događaj za hrvatski parlamentarizam, s obzirom na činjenicu da žohari i ambijentalno srodna stvorenja bježe s brodova koji tonu a zadržavaju se na mjestima koja im nude perspektivu. Bit će dobro svima, ako je u Saboru dobro njima. Ne ćemo se dulje zadržavati na ovom zapaženom simboličko-higijenskom fenomenu u jednoj mladoj demokraciji, jer naciju čekaju nove senzacije: uskoro navodno u Hrvatsku dolazi George W. Bush, koji bi mogao donijeti poziv za NATO. S američkim predsjednicima Hrvatska već ima neka iskustva. Bushov prethodnik Bill Clinton svojedobno se pojavio na pet minuta na zagrebačkom aerodromu, tendenciozno odjeven u kožnu pilotsku jaknu kao da svraća u hard-rock café, gdje ga je ushićeni Tuđman dočekao u tamnom odijelu i pritom mu još pod nos gurnuo saksofon, trudeći se da usputni susret s liderom koji ga ne trpi pretvori u oficijelnu ceremoniju začinjenu kolegijalnošću i prisnošću.

S gospodinom Bushom stvari se razvijaju u modificiranoj varijanti: čini se da je Hrvatska Americi ponešto potrebna u vezi sa situacijom na Kosovu, možda kao povijesno uhodani oblik zapadnoga predziđa u balkanskome sučeljavanju blokova, a nekakvu ulogu ima i u Afganistanu, što je dakako kontekst koji na svim razinama zavređuje odijelo i kravatu, potencijalno i saksofon. U svakom slučaju, ulaskom u NATO hrvatske zračne snage - dva zrakomlata i brzolet - dobivaju stratešku važnost, a hoće li nabava čarapa u MORH-u ostati kao i dosad u režimu državne tajne, to je pitanje koje se razmatra na visokim razinama.

S državom Kosovo Hrvatska - uzme li se broj buregdžinica kao kriterij - ekonomski surađuje vrlo dobro i zasad nema otvorenih pitanja, osim podatka da je još nije priznala. O razvoju procesa tog priznanja zainteresirani se mogu informirati i kod Vesne Pusić, u Saboru voljom Sanadera zadužene za propagaciju europskih ideja, planova i poruka, koja je članstvo u svom europskom odboru zadnjih dana velikodušno ponudila i Zoranu Milanoviću. Budi mi suborac, druže, ako već pokraj mene ne možeš biti predsjednik. Milanović je tu velikodušnost otklonio s ljutom antipatijom, poručujući publici iz svoje partijske tvrđave da je njegovo statusno pravo više, bez obzira na to što je nerealizirano. Da kod inače ne pretjerano duhovite gospođe Pusić ima cinizma, to je izvan svake sumnje. Prilično je kvarno Milanovića zvati u odbor nakon što si mu u dogovoru s HDZ-om oteo šefovsko mjesto, no zluradost je u politici sastavni dio bontona.

---

Bio u odboru ili ne, Milanović je nastavio razvijati svoju europsku nit pružajući Sanaderu podršku u suspenziji ZERP-a, čime kao da nastoji opovrgnuti izjave iz HDZ-a da mu nedostaje političke zrelosti i iskustva, kojima se pred javnošću opravdavala njegova zamjena Vesnom Pusić. Jasno je, dakako, da je forsiranje europskih afilijacija, bez obzira na sve unutarnje okolnosti, za Milanovića jedina opcija; kad bi se tu počeo kolebati i hvatati se oko ZERP-a iz inata prema Sanaderu za nacionalni ponos, zabio bi počasni zadnji čavao u svoj politički kovčeg. SDP to ne bi mogao svariti, iako je u stanju svariti mnogo toga što nije za konzumaciju.

Kod gospodina Milanovića započela je, inače, faza “analize poraza”, kojoj pozitivističku intonaciju udara najava početka kampanje za lokalne izbore u Zagrebu koji slijede za godinu dana. Analiza poraza teći će - kako vidimo - u maršu, to jest kroz borbu praćenu pjesmom. Iako smo lagano grogi, ne damo se. Javnost je dobila poruku da će SDP u suočenje s novim izazovima povesti historijski tandem Milanović-Bandić, prvi kao veliki, drugi kao dragi vođa. Aranžman je pomalo bizaran, s obzirom na činjenicu da su dva predvodnika do jučer bila u antagonizmu. Milanović je povremeno ubacivao klipiće u Bandićev zagrebački glasački stroj, Bandić je protiv Milanovića nastojao organizirati frakciju koja će ga srušiti. Evidentno su, međutim, zaključili da interesi nalažu bratstvo-jedinstvo, a još jednom dobiti Zagreb na dlanu interes je kojem se odoljeti ne može.

U paktu s Milanovićem oko Zagreba, Milan Bandić može samo profitirati. Mnogi ga u SDP-u i izvan njega doživljavaju kao diverzanta koji se povodi isključivo za svojim profiterskim instinktom i dramatično narušava vjerodostojnost stranačkih načela; Milanovićeva poluga pruža mu mogućnost da se - unatoč onome što realno jest - nastavi oslanjati na SDP-ovu psihološku logistiku. Kao gospodin Bandić, u Zagrebu ne bi više dobio ništa; kao reetablirani esdepeovac Bandić, nešto još možda i dobije, jer stranka ispred imena nosi određenu težinu. SDP koji čvrsto stoji iza njega nasušno mu je potreban kao oblik zamagljivanja njegovih urbanističkih ispada koje on nije u stanju obraniti nikakvom individualnom retorikom, posebno uz spoznaju da retoričke sposobnosti nikada nisu bile jača strana u njegovome političkome djelovanju. Bandićeve aktivnosti u pravilu objašnjavaju i opravdavaju njegovi suradnici.

Milanović, međutim, u agresivnome paktiranju s Bandićem može nešto izgubiti. Njemu se čini da će neprincipijelnim taktiziranjem ostvariti veliku dobit za stranku, no taj će eksperiment završiti samo dodatnim padom njegovoga osobnoga kredibiliteta. Izgube li izbore u Zagrebu - što nije daleka mogućnost - na njega će pasti dio odgovornosti zbog poraza, i nitko više između njega i Bandića ne će praviti veliku razliku.

Mali turnir za veliku obmanu; Ubojstvo u Splitu

Unatoč bjesomučnome reklamiranju, Zagreb Indoors turnir je vrlo niskoga ranga na koji veća imena ne dolaze, i služi u prvome redu kao povlašteni poligon za uvježbavanje, golferski rečeno: driving range za spektar prosječnih hrvatskih i inih tenisača koji vrebaju bilo kakvu - po mogućnosti najlakšu - priliku za afirmaciju na ATP-u. Klasa poput Ive Karlovića na njemu nastupa preko volje, Ivan Ljubičić je na zalazu i živi na staroj slavi (a i kad je bio u zenitu, često je gubio mečeve koje je po svome tadašnjem statusu morao dobivati). Promatraču se čini da i Mario Ančić - svjetska vrijednost bez obzira na trenutačan ranking - u Zagrebu igra u prvome redu reda radi.
Taj mali turnir ujedno je i velika obmana koja publiku treba uvjeriti da se u hrvatskome tenisu događa nešto iznimno. Istina je suprotna: hrvatski tenis naočigled nazaduje, što je neugodna činjenica za zemlju koja je prije par godina osvojila Davis Cup. U Hrvatskoj nema nikakve škole, nikakvoga sustava stvaranja igrača, nikakvoga plana ni ambicija, a nema ni Nikole Pilića koji bi sve to mogao stimulirati i stvoriti da iz Hrvatske nije de facto otjeran. Radimir Čačić po tome će ući u povijest. Umjesto ulaganja u razvoj novih igrača i teniskoga sustava u cijelosti, novac se razbacuje na jedno nezanimljivo natjecanje koje samo poručuje da je propagandni trud sviračima uzaludan.
* * *
U Splitu je mladoga čovjeka nožem bezrazložno ubio patološki tip koji je sa suučesnicima u automobilu provocirao na cesti, i čekao da ga netko krivo pogleda da bi na njemu mogao iživiti svoje agresivne porive. Ubojica je registrirani kriminalac koji je do jučer pljačkao benzinske pumpe, i unatoč tome nalazio se na slobodi. Hoće li ga i sad pustiti da se “brani sa slobode”? Koliko će dobiti za zločin, on i njegovi ortaci? Po analogiji s koprivničkim slučajem, gdje su registrirani huligani premlatili građanina do smrti i izvukli se sa simboličnim kaznama, mogao bi dobiti par godina, kao da su ga uhvatili u pokušaju korupcije. Hrvatski pravno-represivni sustav, to je jedna velika bijeda i jad.