Srećko JurdanaDržava se nesumnjivo drma kad njezinoga predsjednika napadnu dvije istaknute društvene figure kao što su suspektni ratni silovatelj i profesionalni ustaško-udbaški provokator; na temelju njihovog iskaza u arhaičnome slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića koje je organizirao jugoslavenski režim, nekakav njemački sudac-veseljak najavio je navodno prijavu Hrvatske i Mesića Europskoj Uniji, što bi moglo ostaviti zapaženi mišji trag na cjelokupnome humorističkome prosceniju koji se proteže od Zagreba do Bruxellesa. Kad god se bilo tko zbog bilo čega želi istresti na Hrvatsku, prijavljuje je Europskoj Uniji u kojoj ta Hrvatska jedva da je kandidat, a kamoli član. Italija je industrijom zagadila vlastitu obalu i izlovila svu ribu u svome dijelu Jadrana, i žali se sad na Hrvatsku zbog ZERP-a kako bi istu stvar mogla provesti i u morskome ostatku. Nešto više ribe - dok je još u tragovima ima - želi i Slovenija, i budući da se ovdje radi o prominentnim zemljama - članicama koje su u Uniji faktor, za Europu je najkomotnije da benignoj Hrvatskoj u vezi sa ZERP-om uputi nalog: ukini ili odstupi. Zaštićene ekološko-ribolovne zone kod drugih se mogu tolerirati, čak i poticati, ali kod Hrvatske ne. Dok nije u europskome toru, za nju vrijede specijalna civilizacijska pravila.

Dilema ZERP ili Unija, kakva se iz krugova vlasti nameće publici, temeljito je lažna u smislu da ukidanje tog ZERP-a - koje je po svemu sudeći neizbježno - ni po čemu ne će unaprijediti hrvatski status u pregovorima ili ubrzati proceduru primanja. Preko suspenzije ZERP-a Hrvatska ne ulazi u Uniju, nego naprosto kupuje svoj ostanak u igri. Sve ono što opterećuje njezin europski status - pravosuđe, korupcija na visokim političkim razinama, ekonomska irelevantnost, neuvjerljivi procesi ratnim zločincima, inozemni geostrateški interesi koji je nastoje vezati uz Bosnu i Srbiju - i dalje ostaje na stolu. ZERP se za domaću publiku prikazuje isključivo kao praktična i legitimna zaštita nacionalnih interesa, ali njegovim uvođenjem Vlada je vjerojatno pokušala kreirati nekakav varijabilni pregovarački adut, na temelju kojeg bi mogla od Europe za ukidanje tražiti ustupke oko brzine pregovora. Djelotvornost taktike, međutim, vrlo je upitna. Nastupajući s pozicije snage, Europa traži hitnu eliminaciju ZERP-a i zauzvrat - kako se čini - ne nudi ništa osim kontinuiteta puževskoga “otvaranja poglavlja”. Budite sretni što dobivate i to. Zadnjih dana iz nje su čak - u obliku nedvosmislene prijetnje - potekli glasovi kako će joj Hrvatska pristupiti onda kad i Srbija, što je Sanadera definitivno uvjerilo da je ZERP jaka propala karta. Vrijednost zaštitarskih nacionalnih koncepcija proporcionalna je snazi kojom ih država može braniti. Sakrosanktan hrvatski cilj je ulazak u Uniju makar i puzanjem, i režimu koji se za njega uhvatio on ne ostavlja mnogo manevarskoga prostora za bilo kakvu dodatnu autonomnu kombinatoriku.

Dok se premijer Sanader junački batrga u mreži ZERP-a, predsjednik Mesić pokušava za Hrvatsku ostvariti nekakve saveze i profite izvan dosega europskih direktiva. Nedavno je ustvrdio da hrvatski ekonomski lobby uopće nije iskoristio priliku koju mu je svojedobno otvorio njegov posjet Libiji, organiziran u trenutku kad je Gaddafi tek započeo svoju politiku suradnje sa Zapadom zasnovanu na lokalnim infrastrukturnim projektima. Budućnost će ubrzo pokazati hoće li se ista besplodnost ponoviti i s Azijom. Mesiću su u Japanu organizirali impresivan doček na vrhunskoj političkoj i kulturološkoj razini, što svakako govori ponešto i o zainteresiranosti te ekonomske velesile za hrvatske prostore. Ni propulzivni Vijetnam - bivši američki arhineprijatelj, danas prikriveni saveznik - nije za ignoriranje.

Mesićev azijski itinerer nudi povod za ekonomsko i strateško razmišljanje. Za azijsku robu hrvatske luke apsolutno mogu biti kvalitetan ulaz u Europu, no stvar ovdje ne završava. Što bi Hrvatskoj falilo da zajedno s Japanom i njegovom moćnom tehnologijom uđe u potpunu reorganizaciju i unapređenje svoje poljoprivrede? Da uz pomoć Južne Koreje restrukturira svoju brodogradnju i učini je maksimalno konkurentnom? S proizvodnjom hrane na slavonskim ravnicama iza koje stoji prodorni japanski know-how, brodova koji se grade po jeftinom i brzom južnokorejskom modelu, s DružbAdrijom koja osigurava transfer ruske nafte na Zapad, s infrastrukturom za energetske sirovine s Bliskog istoka, Hrvatska pouzdano ne bi morala pitati Dimitrija Rupela ili Ollija Rehna smije li uvesti ZERP, i čekati kad će se Bruxelles smilovati da otvori novo poglavlje.

Hrvatska je, međutim, zemlja mediokritetskih režima koji su naučeni da unutra kradu, a vani da glumataju i moljakaju, i ne žele da ih netko ometa u tom bipolarnom komoditetu. Mesić u takvom kontekstu uzalud nastoji proširiti državne dijapazone. Njegovo svođenje na ceremonijalni ukras postalo je primarni cilj gospodina Sanadera i njegove sljedbe. HDZ je počeo ubrzano pripremati ustavne promjene koje će predsjednika države učiniti potpuno beznačajnim i koncentrirati vlast u rukama kancelara, i ta skandalozna namjera - isključivo usmjerena na osnaživanje premijersko-partijske samovolje - licemjerno se proglašava idealom parlamentarizma i demokracije.

Predsjednik koji ne služi ničemu, nikome i ne treba, i mogu ga u tom slučaju ukinuti i kao pojam. Iskustvo pokazuje da je u korumpiranoj zemlji poput Hrvatske, utemeljenoj na totalitarnim fetišima, koja je temeljito obilježena težnjom za apsolutnom koncentracijom društvene moći, operativna kontrolna funkcija predsjednika nezamjenjiva. Hoće li Sanader i HDZ svoj najnoviji parlamentaristički blef uspjeti prodati Europi, uskoro će se vidjeti, no Mesić će pouzdano braniti ustav i demokraciju.