Kao da je bilo jučer, pamtim trenutak kada sam saznao da je oslobođen Knin. U grupi od desetak novinara sjedio sam u Predsjedničkom uredu, iza leđa Hrvoja Šarinića koji se sastao s grupom veleposlanika, zainteresiranih za razvoj ratnih operacija u “Oluji”. Sporo je objašnjavao kako Hrvatska vojska poštuje ratne konvencije, sudeći po njihovim izrazima lica diplomati baš i nisu vjerovali u njegove riječi, a onda je jedan od službenika došao do Šarinića i nešto mu šapnuo. Trenutak kasnije, taj Tuđmanov bliski suradnik pogledao je okupljene i s osmijehom rekao: “Gospodo, upravo su me obavijestili da je HV oslobodio Knin.”

Taj osjećaj zadovoljstva nikada neću zaboraviti. Jednostavno, jedno zlo je poslije četiri godine napokon bilo uništeno i činilo se da treba samo malo da Hrvatska postane uređena građanska država, i što je još važnije, normalno društvo.

Ispalo je drukčije. Već za vrijeme oslobađanja okupiranih područja, a posebno u idućim tjednima, uslijedila je osveta koja je nerijetko graničila s barbarstvom. Spaljene su tisuće objekata, gdjegod i cijela sela, a nekoliko stotina civila je likvidirano. Uglavnom se radilo o Srbima koji zbog starosti ili bolesti nisu bili sposobni napustiti svoje domove. To je taj ružniji dio “Oluje”, zbog kojega se sada sudi Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku.

Danas u Hrvatskoj više nema nikoga tko će osporiti da je bilo i zločina, to više čak ne rade niti odvjetnici Luka Mišetić i Greg Kehoe. Hrvatska javnost - točnije njezin veći dio - prihvaća i ovu ratnu epizodu, makar vrlo nevoljko. Ali slično se ponaša američka javnost ako se priča o zločinima njihovih vojnika u Iraku, izraelska kada je riječ o "njihovim dečkima" u Gazi i na Zapadnoj obali ili britanska kada njihovi vojnici prijeđu dopuštenu mjeru negdje u vrletima Afganistana. Nigdje ljudi ne vole slušati kako država u koju se zaklinju katkad stoji iza zločina ili ih čak organizira.

Ali upravo u tim zločinima krije se glavna opasnost suđenja u Haagu. Već prva dva dana su pokazala kako središnja tema procesa neće biti pitanje što se događalo, nego tko je odgovoran za ubojstva civila i pljačku. A što se toga tiče, stvari nisu dobre jer Mišetić i Kehoe žele amnestirati Gotovinu i sve natovariti Čermaku. Teza je jasna: Ante Gotovina je vodio vojne operacije, a u tom segmentu, jedini sporni dio je optužba zbog prekomjernoga granatiranje Knina. Svatko tko je 1995. bio u Kninu zna da je riječ o apsurdu jer grad je gotovo u cijelosti čitav, i ni u kojem slučaju, čak niti djelomično razoren. Uspiju li Gotovinini branitelji dokazati da u samim akcijama nije bilo kršenja ratnog prava, taj general ima velike šanse da se izvuče s minimalnom kaznom i relativno brzo vrati u Hrvatsku.

Ali tu nastaju problemi za Markača i Čermaka. Postoje podaci prema kojima su Markačevi specijalci počinili zločine i nekadašnji policijski zapovjednik nalazi se u teškoj poziciji. Osim toga, nije smio ići u lov i kršiti pravila o kretanju jer je time pokazao da ne poštuje Tribunal. Netko kome prijeti kazna zbog ratnih zločina tako se ne može ponašati.

Ipak, početak suđenja pokazuje da je najgore Ivanu Čermaku. Kehoe i Mišetić pokušavaju prikazati da su se zločini dogodili kada je vlast bila u njegovim rukama, a takav pristup neumitno vodi u sukob između generala. Pritom je potpuni apsurd tovariti Čermaku koji nije mogao kontrolirati niti čuvara na ulazu u svoj ured, a kamoli razne naoružane grupacije koje su haračile po tom dijelu Dalmacije.

Ne promijene li odvjetnici strategiju, ovo suđenje više ne bi bilo poznato kao mjesto na kojem je Haaško tužiteljstvo pokušalo kriminalizirati oslobađanje Hrvatske nego proces u kojem su međusobno zaratili hrvatski generali.