Žilnik snimljen na nedavno završenom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, gdje je bio član Regionalnog žirija ipredstavio posljedni dokumentarac 'Kenedi se ženi' o Romu koji je protjeranČlan žirija na nedavno završenom ZagrebDoxu bio je poznati srpski redatelj Želimir Žilnik (66). Nakon završetka ovog festivala dokumentarnog filma prisustvovao je i zagrebačkoj premijeri svog posljednjeg dokumentarnog filma “Kenedi se ženi“, zadnjeg dijela trilogije o Kenediju Hasaniju, Romu čija je obitelj prije 15 godina otišla iz Srbije i živjela u Njemačkoj, gdje je Kenedi odrastao. Prije četiri godine Kenedi i njegova obitelj bili su protjerani iz Njemačke bez previše objašnjenja te su se morali vratiti u Srbiju, iako su mislili da se onamo nikad neće vratiti. Upravo je stvaranje schengenske Europe i snalaženje ljudi unutar i izvan nje tema kojom se Žilnik u svojim dokumentarnim filmovima bavi posljednjih godina.

Žilnika smatraju najupornijim i najtvrdoglavijim redateljem, koji ni po koju cijenu nije u svojoj karijeri odustao od namjere da u svojim filmovima kritizira politički sustav, kako nekadašnji komunistički, tako i današnji postkomunistički. Njegovi roditelji podrijetlom su Slovenci, otac Konrad je narodni heroj kojeg su 1944. ubili četnici u blizini Niša, dok su mu majku Milicu u ratu ubili Nijemci, tako da je odrastao isprva u logoru, a poslije s djedom i bakom. Već na početku redateljske karijere filmom “Rani radovi“ pobjeđuje na filmskom festivalu u Berlinu, ali kako je film bio kritika socijalističke revolucije, brzo je završio u bunkeru. Tih godina kritizirani su svi redatelji tzv. “crnog vala“ jugoslavenske kinematografije pa je 1972. Žilnik emigrirao u Njemačku. I ondje se nakon nekoliko godina našao na udaru vlasti nakon filma “Raj“ koji je asocirao na nikad razjašnjena ubojstva terorističkog dvojca Ulrike Meinhof i Andreasa Baadera u zatvoru te se zbog “neregularnih papira“ potkraj 70-ih morao vratiti u Jugoslaviju. Osamdesetih radi na televiziji a 1994. njegov dokumentarac “Tito drugi put među Srbima“ postao je videohit. Nakon toga Žilnik se počeo baviti temom nove Europe, o čemu je snimio nekoliko iznimno zanimljivih i provokativnih dokumentarnih filmova.

ŽILNIK je prošle godine na filmskom festivalu u Motovunu predstavio svoje filmoveNACIONAL: Koliko je na vaše odrastanje i odnos prema komunističkom društvu utjecala činjenica da ste sin narodnog heroja Konrada Žilnika?
- Na mene to nije utjecalo jer je moj otac ubijen u ratu, kad sam ja bio dijete, te sam odrastao s djedom, bakom i ostalom rodbinom. Na mene su najviše utjecali događaji iz 1968. godine, demonstracije mladih diljem svijeta koji su demonstrirali protiv, recimo, rata u Vijetnamu. Ta razmišljanja prenijela su se i u Jugoslaviju gdje je na vlasti bila gerontokratska struktura. Mladi ljudi izazvali su nemirnu savjest rečenicom “čekajte, ljudi, svi vi koji ste na vlasti hvalite se da ste, kad ste bili naših godina, dvadesetogodišnjaci, dobivali funkcije ministara i direktora tvornica te da ste vodili vojske, a sada nema mjesta za nas“. To je, na neki način, bio prvi izazov da, neočekivano, počne diferencijacija, odnosno restaljinizacija sustava. Ta restaljinizacija dobila je golem poticaj stvarnim strahom koji se pojavio kad je okupirana Čehoslovačka. Ta je ogromna vojska Varšavskog pakta bila na granicama i prijetila Jugoslaviji. Dio cenzorskih valova koji su zahvatili kulturu 1969. sudskim je procesom i zabranom zahvatio i moj film “Rani radovi” te je velikim političkim hajkama prvi put označio “crni film” kao antisocijalistički i anarhistički. To je djelomice bilo prouzročeno i pritiscima iz Moskve. Lani sam bio gost Ruske kinoteke i oni već sad objavljuju materijale partijskih organa iz tih vremena i vidi se da su tada donijeli zaključke da nakon intervencije u Čehoslovačkoj treba provjeriti kulturni liberalizam u Jugoslaviji i smanjiti kontakte i suradnju. Budući da su se država i Tito tada, koliko su mogli, branili specifičan privredni sustav i veze s cijelim svijetom, jedina efikasna intervencija provedena je u redogmatiziranju kulturne scene.

'Rani radovi' iz 1969. dobili su Zlatnog medvjeda u BerlinuNACIONAL: Koji su tada bili vaši planovi s obzirom na to da je film “Rani radovi“ pobijedio na festivalu u Berlinu a ubrzo nakon toga zabranjen za prikazivanje u Jugoslaviji?
- Ja nisam radio ništa drugo osim što sam snimao filmove i bio sam iznenađen što je domaća filmska branša reagirala histerično na moj film. Osim oštrih političkih diskvalifikacija postojao je i velik pritisak filmske branše i profesionalnih kritičara. Oni su napravili intenzivniju hajku od političke. Sama politička atmosfera nije bila kompletno zatvorena, tih godina snimljeni su neki od najznačajnijih filmova bivše Jugoslavije kao što su “Lisice“ Krste Papića, “Zasjeda“ Živojina Pavlovića, “W.R. - Misterij organizma“ Dušana Makavejeva. Dakle, tu je bilo nekog prostora za suprostavljanje ili barem debatu.

'Tako se kalio čelik' iz 1988. s glumcem Lazarom Ristovskim NACIONAL: Je li istina da ste na suđenju zbog filma “Rani radovi“ napali i tužitelja i suca umjesto da, kako su mnogi očekivali, pognete glavu i šutite?
- Postoje dokumenti o tome kako sam se branio. Napao sam tužitelja govoreći da je dogmat i staljinist, na što je on pomislio da iza mene stoji neki novi autoritet i da se situacija promijenila. Sudac, koji je bio čovjek s kičmom, pozvao me u stanci suđenja i pitao: “Čekaj malo, što si se ti razgalamio?“ Pokazao je prstom na Titovu sliku na zidu i rekao: “Čuo sam da je film prije tri dana pogledan tamo gore.“ Odgovorio sam mu: “I ja sam to čuo, ali nije dokazano“, jer sam se raspitivao i nitko od straha nije to mogao potvrditi. Sudac me na to pitao: “Možeš li zvati predsjednika komisije za pregled filmova i svog producenta za svjedoke?”, jer je film već prošao komisiju. Naravno, na sudu nitko od njih nije mogao reći “čuli smo da je Tito gledao film”, tako da je sudac donio presudu u kojoj se kaže kako film sadrži provokativne i pamfletske dijelove, ali naš će sustav preživjeti taj film te se stoga pušta u prikazivanje. Poslije, u kampanji Saveza komunista koji sam tada napustio, a koja je bila lažno propagandistička, donesen je zaključak da komunisti u distributerskim i producentskim organizacijama samoinicijativno odustaju od distribucije filma. I tako je film prikazivan od veljače do lipnja 1969.

ŽILNIK s osnivačem ZagrebDoxa Nenadom Puhovskim i redateljem Lazarom StojanovićemNACIONAL: Jeste li početkom 70-ih otišli u Njemačku jer ste se osjećali protjeranim ili zato što više niste imali uvjeta za rad u Jugoslaviji?
- Jedan od važnih razloga odlaska bilo je pojavljivanje važnog i neobičnog trenda u kojem su, unatoč redogmatizaciji, granice bile otvorene pa su tisuće naših ljudi odlazile u inozemstvo. To mi je bilo tako zanimljivo da sam snimio dokumentarni film na tu temu “Žene dolaze”.
Kad sam odlazio u Njemačku, vidio sam da su ti ljudi vrlo konfuzni, jer to je ta Njemačka o kojoj smo slušali sve najgore i koja nam je donijela toliko štete zbog rata, a sad tamo odlazimo. S druge strane, mene je Njemačka zanimala kao čovjeka kojeg zanimaju marksizam i fašizam, a Njemačka je zemlja u kojoj su obje te ideologije rođene i koja je 1945. završila autodestruktivno. Zanimalo me kako Njemačka izlazi iz te destrukcije. Kad sam se neočekivano našao u Njemačkoj, bile su godine stvaranja i velikog procvata novog njemačkog filma, tako da sam se nakon dva-tri tjedna našao u društvu Wernera Herzoga, Alexandera Klugea, Rainera Wernera Fassbindera i drugih. Oni su imali tvrtku Filmverlag der Autoren, sličnu našim filmskim radnim zajednicama. Na moje veliko iznenađenje, Alexander Kluge, koji je bio predsjednik udruženja njemačkih filmskih radnika, rekao mi je: “Slušaj, Žilnik, mi smo uzeli vaš zakon o filmu koji je jedan od najstimulativnijih u Europi pa smo ga prepisali“, te je od mene tražio neka objašnjenja. Mi smo imali sustav “dinar na dinar“, što je značilo da na svaki dinar zarađen u kinima državni fond dodaje još jedan dinar pa su oni to htjeli primijeniti u Njemačkoj, ali sam im rekao da bi tada komercijalni film u Njemačkoj bio jako stimuliran. To je, dakle, bila atmosfera u kojoj se moglo raditi te sam u Njemačkoj snimio sedam kratkometražnih filmova i jedan dugometražni.

Žilnik kao mladi redatelj na snimanju; često je u filmovima radio s naturščicimaNACIONAL: Je li istina da ste trebali snimiti film u kojem bi u glavnim ulogama bili Fassbinder i Hanna Schygula?
- Taj film, “Raj“, snimio sam 1975., ali ne s njima. Kad sam se dogovarao s njima, otpala je podrška jedne od njemačkih televizija jer se promijenila vlast u Münchenu. Socijaldemokrati su izgubili vlast u Münchenu i direktor tamnošnje televizije mi je rekao: “Ne mogu uložiti 250.000 maraka koje sam planirao jer je CSU zavladao Münchenom.“ Zato sam morao smanjiti proračun filma. S Fassbinderom i Hannom Schygulom već je sve bilo dogovoreno, ali sam zbog smanjenja proračuna te uloge morao dati glumcima s manjim rejtingom i manjim financijskim zahtjevima.

NACIONAL: Zbog filma “Raj“ protjerani ste iz Njemačke. Kako danas gledate na svoje protjerivanje zbog, službeno, nečistih papira, iako je razlog bio film koji je asocirao na skupinu Baader - Meinhof i u kojem ste provocirali njemačku vlast.
- Ja sam namjerno provocirao. Kad ulazite u rizik, morate biti svjesni i konzekvencija. To su bile moje svjesne odluke i to je fer podjela stvari. Vi svjesno provocirate i kad shvatite da je ta provokacija naišla na reakciju, kažete: “Da, to je ono što sam i htio.“

ŽILNIK S filmskim kritičarom Hrvojem Turkovićem na nedavno održanom ZagrebDoxuNACIONAL: Vratili ste se u Jugoslaviju i nastavili snimati 80-ih. I dalje ste provocirali filmovima kao što je bio “Tako se kalio čelik“ iz 1985., ali vremena su bila drukčija, represija je nestala.
- Kad sam se vratio iz Njemačke, počeo sam raditi u kazalištu, čak smo u Zagrebu gostovali s predstavom “Gastarbajter opera“. Kazalište je građanski kutak i utočište, dok je kinematografija bila ne samo kontrolirana nego je i predstavljala i državnu politiku. Ne sam zato što je imala podršku državnih fondova nego i zato što je, prema starim socijalističkim principima, film bio važna propagandistička djelatnost, a “crni film“ je bio označen kao kontrapropaganda. Meni se film stoga prilično zgadio. I danas mi se gadi kad vidim kako se rade filmovi u postsocijalizmu. Najbogatije financirani postkomunistički filmovi su ideološko smeće. Ono što sam zatekao krajem 70-ih i početkom 80-ih bio je slobodan prostor na televizijama, što uopće nisam očekivao. Tu sam našao prostora da, prvenstveno u terminu ponedjeljkom, kad su se emitirale TV drame, napravim najkompaktniji paket svojih filmova.
Dakle, nisam slijedio ideološki diktat a televizija je imala prostor za takve serije i filmove. Tu je i film “Stara mašina“, na temu “antibirokratske revolucije“. Kad sam u Novom Sadu vidio Miloševićeve mitingaše i shvatio što se sprema, zapitao sam se odakle organizirana grupa koja krši sve postulate države kao što je nacionalna tolerancija. Pomiješale su se parole socijalizma i nacionalizma i rekao sam da je to Mussolini. U ljeto 1988. snimio sam film u kojem se vidi da je zemlja krenula stopama Mussolinija i da to ne može završiti kako treba, a glavni junak filma sve to gleda i bježi u Grčku kako bi preživio. Kad sam došao u montažu TV Slovenije, rekli su mi da napadam metode demokratizacije zemlje. Doveli su mi delegaciju Socijalističkog saveza i rekli mi da se u zemlji nastoji preformulirati dosadašnji sustav, ali tako da vladajući krugovi ostaju u zemlji te da se drug Slobo pritom koristi malo grubljim metodama, a ja ne shvaćam da to sve vodi prema demokratizaciji. Rekao sam im “ide prema demokratizaciji, ali ide i u propast“.

NACIONAL: Je li vrhunac vaše duhovitosti dosegnut filmu “Tito drugi put među Srbima“ iz 1994.?
- Kad smo snimali taj film, nismo znali kako će ispasti. To je, metodološki, prije happening nego film. Samo sam htio, prvo, reagirati na nasilno brisanje cjelokupne prošlosti i, drugo, vidio sam taj narod u konfuziji, očaju i pod užasnim pritiskom novouspostavljene ideologije tako da pola ljudi, dok se obraća Titu, govori ono što su naučili iz medija, znate ono: “Vi ste agent Kominterne pa ste tražili od pape da vas pokopaju u Vatikanu.“ To je ta suluda i nekonzistentna propaganda koja je i pravljena tako da narod dovede u konfuziju. Kako bi inače taj narod mogao birati za rukovodioce onaj svoj najgori šljam?

ŽILNIK kao član Regionalnog žirija festivala s Isabelom Arrate Fernández i Mimom SimićNACIONAL: Znači li to da je, u vrijeme snimanja tog filma, stvarnost bila veća od fikcije?
- Stvarnost je bila nadrealna, što se najbolje vidi po jednom događaju u ta dva dana, koliko smo snimali film. Glumci koji su nekoć glumili Tita nisu ga htjeli glumiti u mom filmu i govorili su mi: “Pa ja sam to morao, nikad ga ne bih glumio dobrovoljno, ne dolazi u obzir, kakav Tito!“ Tada sam otišao k Mićku Ljubičiću, koji je tada radio kao humorist na radiju i on je prihvatio moju ponudu. Rekao sam mu da ću svom prijatelju Milanu Pavloviću dati ulogu vozača te da on ima pištolj. Njega sam angažirao jer je kupio mercedes Stane Dolanca i rekao sam mu: “Vozit ćeš Tita u Dolančevu mercedesu i stalno drži pištolj jer ćemo vjerojatno biti isprebijani kad se pojavimo na ulici.“ Međutim, dogodilo se suprotno, Tito je djelovao kao magnet, što nas je zaprepastilo. Skupljalo se sve više i više ljudi, u jednoj je ulici zaustavljen promet, oko Tita se igralo kolo, došla je policija i odvela mene i snimatelja zbog provokacija. Odveli su nas u policijsku stanicu i uzeli nam kameru s materijalom. Međutim, nakon desetak minuta glumac u Titovoj uniformi i vozač ušli su u policijsku stanicu i Mićko je autoritativno rekao: “Nisam završio intervju s ekipom, gdje su snimatelj i redatelj?“ Policajci su salutirali i rekli: “Druže Tito, mi smo mislili da vas oni provociraju i ometaju.“ A on im je odgovorio: “Ne, ne, ja radim intervju.“ Policajci su utrčali u našu ćeliju, gotovo nas izgurali van i rekli nam: “Tito vas čeka, nervozan je, nastavite snimanje.“ Posve nadrealna situacija.

NACIONAL: Pitanje tranzicije i prelaska granica osjetili ste na vlastitoj koži 2000. godine kad ste u Sloveniji izgubili putovnicu, zbog čega vas je hrvatska policija protjerala.
- Da, bilo je to u prvim danima rujna 2000. godine, pred izbore u Srbiji. Nekako sam izgubio pasoš te sam pokušao doći u Novi Sad preko Hrvatske u koju sam ušao uz pomoć nekog papira. Međutim, u Hrvatskoj me uhitila hrvatska policija i kako nisam imao dokumente, vratili su me u Sloveniju. Slovenci su mi tada rekli kako me hrvatska policija sada ima u kompjutoru i kako moram biti pažljiv.
Vratio sam se kući preko Mađarske i tada sam odmah obaviješten kako moram u Zagreb zbog intervjua sa Stjepanom Mesićem koji sam radio za videoprodukciju novosadskog Radija 021. Otišao sam u Suboticu po vizu i tamo su mi rekli kako u kompjutoru imaju nekog Želimira Žilnika koji je protjeran iz Hrvatske, ali da to sigurno nisam ja nego netko tko se koristio mojim ukradenim identitetom. Dobio sam vizu i susreo se s Mesićem koji je bio potpuno opušten i koji je najavio kako će na predstojećim izborima Srbi glasati protiv Miloševića. Na kraju me pitao kad sam posljednji put bio u Hrvatskoj, a kada sam mu rekao da je to bilo prije dva dana, Mesić je rekao; “Vidite kako se i na vašem primjeru primjećuje tranzicija prema Europi.“ Ja mu, od straha, nisam htio reći da su me prije dva dana protjerali iz Hrvatske.

NACIONAL: Nedavno je prikazan dokumentarac o stradanju vaših roditelja u II. svjetskom ratu. Odaje li vam se tako priznanje za vaš filmski rad?
- Prije dvije godini u Goriziji u Italiji dobio sam Nagradu Darka Bratine i čovjek koji mi je dodijelio nagradu rekao je da je moj otac iz tih krajeva. Ja sam im rekao da mogu naći svjedoke i napraviti film. Prije mjesec dana film je premijerno prikazan u Ljubljani, gdje nisam bio. Kad sam autora filma Dimitra Anakijeva pitao o motivima, spomenuo je revizionističke tendencije u postkomunističkom prostoru na temu II. svjetskog rata, gdje se antifašizam potpuno relativizira, a kvislinzi pokušavaju dokazati da su bili na pravoj strani. U Sloveniji su kvislinzi i crkva služili fašističkom okupatoru, a crkva sada pokušava vratiti posjede i promijeniti povijesnu faktografiju. Autor filma je otišao u Niš, u sela na granici s Bugarskom, susreo stare partizane i četnike koji su se svađali tko je bio na pravoj strani. Neki četnici su se hvalili kako su bili sretni kad su uhvatili partizane i surovo ih ubili. To pokazuje bitnu antieuropsku orijentaciju elite koja nas vodi. Da takvo što kaže netko u Francuskoj, Engleskoj ili Americi, bio bi pod istragom. Kad sam prije dvije godine, u povodu dolaska Wima Wendersa na Fest, bio pozvan na prijem k njemačkom veleposlaniku u Beogradu, osim nas pet-šest filmskih radnika bili su tu i srpski političari. Jedan je rekao: “Gospodine veleposlaniče, ja sam iz stranke koja nastavlja četničku tradiciju, mi smo s vama bili saveznici u ratu, tako da ćete vi imati razumijevanja za nas.“ Veleposlanik Andreas Zobel okrenuo se prema članovima svoje administracije i rekao: “Molim da se zapiše da sam ja predstavnik države čiji je državni i sudski sustav sudio i streljao ljude čijim se savezništvom ovaj čovjek hvali, tako da ja s vama ne želim imati ništa. Molim vas da preda mnom ovakve stvari više ne govorite.“ Wim Wenders mi je na to rekao: “Prošao sam Afriku i Aziju, ali ovu vrstu primitivizma nisam dosad nigdje doživio.“