Vlado Martek u Gliptoteci HAZU u kojoj je izloženo 500 politiziranih, angažiranih i duhovitih radova, nastalih u rasponu od 35 godina“Ja sam činovnik, mali, sitni Kafka, koji prijepodne radi u knjižnici, a poslijepodne je umjetnik i tako shizofreno živi već 29 godina“, kaže Vlado Martek (57), jedan od najvažnijih postkonceptualnih i multimedijalnih umjetnika, član nekadašnje Grupe šestorice, kojemu je u Gliptoteci HAZU otvorena golema retrospektivna izložba na kojoj je prikazano čak 500 djela nastalih u 35 godina. Izložba obuhvaća radove iz svih njegovih umjetničkih faza, od agitacija, akcija, grafita i instalacija do samizdata, grafika, crteža i land arta i veliko je priznanje njegovoj “fragilnoj umjetnosti“. U Ilici 207 dobio je prvi atelje, a Gradski ured za kulturu izdvojio je dio novca za njegovu prvu monografiju pa se može zaključiti, kaže, “da mu se sve posložilo u puzzle“.

Martek je diplomirao književnost i filozofiju, a za svoje radove dobio je četiri nagrade, dvije od međunarodnih žirija na Zagrebačkom salonu i Oktobarskom salonu u Beogradu. Kako tvrdi, “pati od logoreje“ pa u skladu sa svojim svjetonazorom rado “razgovara o svojoj umjetnost“, koja je izrazito politizirana i samoironična. Počeo je 1970. pišući pjesme na velikim komadima papira, a uskoro je počeo raditi prve “poetske objekte“ od knjiga, čavala, gline, ogledala i tekstualnih intervencija. Slijede agitacije “Čitajte Kamova“, faza intenzivnog slikanja te angažirani i duhoviti ciklus grafika “Mape“, u kojem ironično komentira društvenu stvarnost. Najcitiranija grafika je “Balkan“, a prikazuje kartu SAD-a s natpisom “Balkan“, gdje su imena gradova zamijenjena imenima hrvatskih umjetnika. Tu je i grafika na kojoj su glavni gradovi balkanskih država imenovani nazivima Shakespeareovih drama, zatim one na kojima piše “Meštrović - Kožarić 0:3“, ili “Martek - Umjetnost 0:0“, te poetična “Duša - Avangarda 6:5“.

VLADO MARTEK snimljen na nekadašnjem Trgu Republike potkraj '70-ih, gdje okupljenoj publici objašnjava svrhu umjetnosti Grupe šestoriceNACIONAL: Na otvaranju izložbe rekli ste da će gledatelji dobiti odličan uvid u “slučaj Martek“. Možete li to objasniti?
- Volim taj autosarkastični izraz da naglasim kako sam svjestan da sam multimedijalac i da sjedim na dvije stolice. Međutim, to je jako nezahvalna pozicija. Još donedavno svi su mi govorili, čak i mlađi umjetnici, da se odlučim jesam li pjesnik ili slikar, jer još nitko nije u ovoj sredini toliko puno radio u dva medija - književnom i likovnom. Moj matični medij je poezija, to je moja kob, moj početak. Budući da 29 godina radim u knjižnici u Dubravi, uvidio sam da ljudi jako malo čitaju, osobito poeziju, pa sam odlučio “uprostoriti“, “ulikovniti“ svoju poeziju i s njom izići u susret ljudima. Zato sam se morao odreći književne karijere i etabliranog pjesničkog, odnosno književnog identiteta. Zatim sam 80-ih puno slikao i proglasili su me slikarom. No ja ne želim biti ni slikar ni pjesnik. Želim imati otvorenu poziciju.

NACIONAL: Na izložbi je predstavljeno čak 500 različitih radova iz svih vaših faza, koje je kustos Zdenko Rus izabrao iz opusa od nekoliko tisuća djela. Odakle tolika različitost i brojnost?
- Ja sam duchampovac i polazim od njegove misli da je umjetnost proizvodnja ideja. Marcel Duchamp je jedan od najvažnijih umjetnika 20. stoljeća i od njega je proizišlo sve, od land arta do konceptualizma i akcija. Mene ne zanima umjetnost kao proizvod. Ja želim proizvodnjom umjetnosti proizvesti samoga sebe. Većina umjetnika proizvodi opuse, stječe karijere i identitete, te love pozicije, ali su ostali nekvalitetni ljudi i puše političke cigarete. Ja uvijek radim u ciklusima i nikad ne napravim samo jedan rad, kao klasični umjetnici. U svojim radovima uvijek razvijam tok misli, a to otkriva podrijetlo moje umjetnosti - pisanje. Jedino radove iz kategorije poetskih objekata nisam radio u serijama.

'ROĐENJE DOLINE I SVE OSTALO', 1989.-1991. , triptih, polikolor, platno, u vlasništvu Muzeja suvremene umjetnostiNACIONAL: Uvijek ste govorili da umjetnost ima prosvjetiteljsku ulogu. Vjerujete li i danas u tu ideju, koja iz pozicije liberalnog kapitalizma djeluje anakrono?
- To je dio moje umjetničke poetike, ja sam idealist u umjetnosti, dijete prosvjetiteljstva, “dijete cvijeća“ i dijete konceptualizma. To mogu objasniti na primjeru novog Muzeja suvremene umjetnosti, koji bi trebao biti društvena bomba sa subverzivnim postavom. U tom muzeju trebali bi biti izloženi uznemirujući radovi, koji imaju usađen poziv na pobunu, kao što su moji i kakve su radili članovi Grupe šestorice. To bi trebali biti radovi koji bi mlade ljude pozivali da odbace loše autoritete, čak i roditelja, škole, crkve i države, te da im kažu “Nemojte me zezati!“ Radovi koji će ih ohrabriti da se odupru manipulaciji, da ne pale televizor kako bi saznali vlastito mišljenje, da ostanu kritični i svoji i nakon 25. godine kad se većina ukalupi. I da ne prihvate američki instant način života i da se odupru površnosti. I čija će im frekvencija biti toliko bliska da osjete kako i sami mogu izvesti neku kreaciju.

NACIONAL: Koliko politika određuje vašu umjetnost?
- Politika je samo jedna polovica moje umjetnosti, dok se druga odnosi na duhovnu dimenziju, moj unutrašnji život i ideju o evoluciji čovječanstva i stvaranju svjesnog i kritičnog čovjeka. U mladosti sam bio anarhist. Primjerice, pisao sam “Bolje je iskoristiti jedan komad drveta za zahodsku dasku nego za grb“, te “Mrzim demokraciju i narod“. Poslije sam napustio anarhizam i prošao razne duhovne faze, shvativši da postoji samo jedan beskrajno dugačak put: počnimo od sebe, kako je rekao Rimbaud, i mijenjajmo sebe. Revolucija počinje od pojedinca. Za vrijeme Domovinskog rata napisao sam parolu “Ja sam dobar tata, ali loš domoljub“. Ne negiram žrtve rata i agresiju na Hrvatsku, ali mislim da čovjek prvenstveno treba biti dobar tata, dobar muž, dobar prijatelj i dobar građanin. Biti dobar Hrvat nije toliko važno. Imati karijeru i status također nije najvažnije. Država ti uvijek postavlja klopku.

NACIONAL: Koristite neke stalne motive, kao što su zvijezda, srp i čekić, embrio, kućice, romobil, sanjke, lik čovjeka i slično, koje stalno varirate. Koliko su se ti motivi izmijenili u odnosu na promjenu političkog sustava?
- Političko okruženje je drukčije, ali su ljudske situacije ostale slične. Postoji 40-ak tih motiva, koje zovem “Martekovim pismom“. To su tzv. ideogrami, kojima govorim o vječnim stvarima, bez obzira na društvenu situaciju. U doba socijalizma koristio sam zvijezde te srp i čekić s dozom sarkazma i ironije, a danas ih koristim kao simbole nečeg nedostižnog. Budući da dolazim iz poezije, sklon sam sadržaju pa tako na jednoj mojoj pozivnici za izložbu piše upozorenje “Pazi sadržaj“. Smatram da današnjoj umjetnosti nedostaje sadržaja, uglavnom se rade eksperimenti s novim tehnologijama, a nikako da se dođe do poruke. Primjerice, napisao sam slogan “Sretni svjedok propasti socijalizma“ jer sam očekivao, kao i većina ljudi, bolji i sretniji politički sustav. Međutim, došao je novi val barbarstva i ruralizacije umotan u rat, tako da danas još nismo dostigli onu točku koju su imali komunisti u odnosu na nas i Galeriju proširenih medija potkraj 70-ih.

NACIONAL: Kako su nastale poruke “Rad je sramota“, “Rukovati se s milicajcem ili ne?“, “Laži državi“ i slične?
- Nastale su iz moje predodređenosti za borbenost i vječno preispitivanje neupitnih, nedodirljivih autoriteta. To je u meni naslijeđe dadaizma i nadrealizma, a imam i neke fluxus stvari, zapravo, svaštar sam po utjecajima. To je nadrealist Breton lijepo objasnio rekavši “Mi smo nepomirljivi“. Kad postavljam pitanje o tome treba li se rukovati s policajcem, to je naizgled lažna dilema, ali istodobno i nije, jer policajac personificira određeni politički sustav. Kad se rukujete s policajcem određenog sustava, rukujete se i s ideologijom tog režima. Odnosno, odbijanje rukovanja s njima znači otpor prema tom režimu. Ili slogan “Laži državi“. Država nama stalno laže i, kako bismo napravili ravnotežu, i mi moramo lagati državi. Politika je crna, a umjetnici su bijela magija.

AGITACIJE VLADE MARTEKA koje je lijepio na zidove zgrada u ZagrebuNACIONAL: A slogan “Između Boga i žene, biraj ženu“?
- To bih svakome predložio. Namjerno sam postavio tako nemogući izbor. Bog je uvijek tu, s nama, a mi samo moramo pogledati u sebe i vidjet ćemo ga, naravno, pritom ne mislim na klasičnu sliku Boga, koju nudi crkva. A odluka za ženu je odluka za realan život, sa svim njezinim i vašim stvarnim problemima i nesavršenostima. To znači pohvala sadržaju i dinamici života, spremnosti na promjene i hrabrosti da se uđe u rizik. To se opet nadovezuje na neke moje radove poput onoga “Ovaj plakat je bolji od idealnog plakata“, čime se rugam idealnom, a veličam stvarno, konkretno i sadašnje. Tome uvijek dajem prednost.

NACIONAL: Kad ste počeli javno nastupati?
- Bio sam povučeno dijete i živio u nesređenoj obitelji. S 14 godina počeo sam nositi dugu kosu i pisati pjesme, shvativši da ulazim u buntovničko razdoblje, u kojem ću se osloboditi svih loših stvari. Družio sam se s Borisom Demurom i Željkom Jermanom, a uglavnom smo razgovarali o umjetnosti. Bili smo sinovi jedinci i zapravo smo se htjeli osloboditi nemogućih obiteljskih situacija. Zatim je Demur počeo slikati i pripremati se za likovnu akademiju, a ja za studij književnosti. S vremenom smo se sve više preobražavali i proizvodili sebe, a tada se unutar klasičnog buntovništva dogodila još jedna pobuna - naša umjetnost. Ja sam dekonstruirao poeziju, Demur slikarstvo, a Jerman fotografiju. Počeli smo raditi akcije na ulici i u Jermanovu dvorištu i time bili fascinirani. Zatim smo poželjeli širiti svoju poruku drugima. Time smo prešli u područje misijskog. Oko 90 posto umjetnika nikada ne napravi tu drugu pobunu i ostanu dosadni. Primjerice, Edo Murtić je opća točka hrvatske umjetnosti, međutim, nikada nije napravio tu drugu pobunu. Uz Murtićeve akcionaške slike možete lijepo zaspati, no uz moje ne možete, a ako i zaspete, sanjat ćete mučne snove.

NACIONAL: Kakvu je ulogu imala Grupa šestorice u vašoj karijeri?
- Ako je Josip Račić kasnio 30 godina za europskom umjetnošću, EXAT 51 deset-petnaest godina, grupa Gorgona deset minuta, mi smo kasnili možda minutu. Kritičari su znali reći da smo radili po uzoru na slične akcije u Francuskoj, ali oni nam nisu bili uzor. Prvo smo surađivali Boris Demur, Željko Jerman i ja, a zatim smo se proširili s novim članovima i počeli raditi punom snagom pod pokroviteljstvom tadašnje Galerije suvremene umjetnosti. Bili smo karmajogični tipovi, kao što se kaže u Bhagavad Giti, i nismo se brinuli o rezultatima rada. Radili smo fragilne, uništavajuće stvari, proizvodili svijet za sebe i druge. To je bio teški idealizam, omotan nihilizmom, nevjerojatna dekonstrukcija izlagačke umjetnosti. Bili smo na čudan način ambiciozni - nismo računali na karijeru ni na dobitak, nego smo željeli izgraditi sebe, biti na sceni i imati svoju publiku. Ne iznenađuje što nas gotovo nitko nije prepoznao, osim gorgonaša - Julija Knifera, Josipa Kožarića, pokojnog Radoslava Putara, Dimitrija Bašičevića Mangelosa i drugih. Znači, onih koji su i sami bili takvi, a danas slove kao najveći genijalci. Jedna televizijska novinarka ostala je bez posla jer je napravila prilog o nama. Doživljavali su nas kao tešku zafrkanciju i teški nemar, koji je nedopustiv ako čovjek želi biti u getu umjetnosti u kojem vladaju određena pravila igre. Mi ta pravila nismo poštovali.

AKCIJA 'PRIPREMA ZA PISANJE POEZIJE', izvedena 1980. godine u dvorištu Studentskog centra, a dokumentacija se sastoji od 14 fotografijaNACIONAL: Poslije, kad je grupa prestala raditi, vi ste nastavili stvarati u njenom duhu?
- Bio sam inficiran tim duhom i prvo sam radio agitacije “Čitajte Majakovskog“, “Čitajte Kamova“, “Čitajte Rimbauda“ i slično. To su bile anonimne poruke koje sam lijepio na zidovima zgrada sve dok ih nakon tri godine nije otkrila Antoaneta Pasinović na Zagrebačkom salonu. Zatim sam radio samizdate i dijelio ih prolazncima. Pisao sam grafite, primjerice, “Više seksa, manje rada“. Zgroženi policajci kaznili su me velikom globom, ne mogavši vjerovati da profesor književnosti piše usred noći takve bedastoće. Da sam pisao političke poruke, vjerojatno bih završio u zatvoru. Zatim sam pisao poruke “Sreća“, ali crnim polikolorom. Svi su uvijek bili alergični na crne zvijezde, a zapravo nisu poznavali povijest i simboliku boja. Svi crnu boju vežu uz fašizam, a ona je boja anarhizma. Mussolini je zapetljao stvar uzevši crnu boju kao simbol svog pokreta. Ja sam u to vrijeme bio anarhist i pokušavao sam objasniti da svojim crnim zvijezdama ne plediram za fašizam i desničarsku ideologiju, ali nesporazum nisam uspio ukloniti.

NACIONAL: Tko su vam najveći uzori?
- U likovnosti najviše su me inspirirali, uz Duchampa, Joseph Beuys, Yves Klein i Marcel Broodthaers, zatim Kazimir Maljevič, Piet Mondrian, nadrealizam i dadaizam - imam natpis “Volim Bretona“. Moji pjesnički uzori su Hölderlin, Celan i Rimbaud, i svi su nekamo izmakli - Hölderlin u ludilo, Celan u samoubojstvo, Rimbaud u trgovinu oružjem, a ja u pretpoeziju. Zanimljivo je da su svi ti najveći genijalci preobražavali sebe, smatrali su se adeptima i bili vezani uz razne duhovne putove, ali ne uz institucionalna poduzeća, koja pasiviziraju ljude. Maljevič uz pravoslavnu mistiku, Mondrian uz teozofiju, Yves Klein uz rozenkrojcere, Beuys uz antropozofiju Rudolfa Steinera, a Duchamp uz alkemiju. Ja sam vezan uz čisto, evanđeosko kršćanstvo. Uvijek je dobro, kako je rekao Dalaj Lama, ostati u svojoj tradiciji. Nakon istraživanja raznih religija, vratio sam se u okrilje kršćanstva, gdje sam rođen, i tu mi se sve posložilo, kao puzzle.

NACIONAL: Što ste kao pretpjesnik mislili kad ste zapisali “Da bih napisao pjesmu, moram ići na Island“?
- Ma tko bi išao na Island!? Riječ je o stvaranju etičke pozicije na kojoj namjerno stvaram umjetne prepreke kako bih osvijestio čin pisanja i doznao koliko to ima smisla i kamo vodi. Umjetnost je strahovito nuklearno oružje, ali ne možeš njime automatski baratati jer ćeš onda biti sterilan umjetnik, karijerist ili bezazleni artist. Ja na to nisam nikad pristao. Na kraju pjesme nalijepio bih na papir olovku kojom sam je napisao, pokušavajući osvijestiti automatizam pisanja na koji nitko ne obraća pažnju. Zatim sam pisao pjesme na ogledalu pa čitatelj vidi čas moju pjesmu, a čas sebe u ogledalu, što rađa pojačanu komunikaciju. Nikada nisam želio pisati pjesme da stoje kao mrtvi sustav znakova u knjigama samo zato da bih imao identitet pjesnika. Zato sam zapisao: “Ja nisam pjesnik, jer da hoću, mogao bih to biti.“ Grupa šestorice je odlučila da bude nepomirljiva, zauvijek žrtvujući karijere. Stilinović je mogao biti poznati filmaš, Jerman je mogao imati fotografski opus kao Tošo Dabac, Demur je mogao biti klasični slikar s golemim opusom, a ja autor 20-ak zbirki poezije. Mi smo sve to odbacili u ime vlastitog razvoja i poruke ljudima: “Ne dajte se zajebavati!“ Doduše, imam i klasične knjige poezije poput one “Volim čitati poeziju“, ali ispod naslova napisao sam “Sramim se što još moram pisati poeziju“.

NACIONAL: Jesu li kolekcionari zainteresiraniji za konceptualnu umjetnost nego 80-ih?
- Danas su 70-e u žarištu interesa, osobito u Austriji, Njemačkoj i Sloveniji, dok se u Hrvatskoj ta promjena još ne primjećuje. Neki moji radovi završili su u uglednim privatnim kolekcijama, primjerice, kod vrlo izbirljivog Renéa Blocha, prvog kolekcionara američkog umjetnika Josepha Beuysa, koji ne uzima bilo što. Povećava se interes i za radove iz 80-ih. Ali meni to nije važno.