Zoran FerićNajbolja izlika za nasilje jest nečija nasilna smrt. Čitava povijest funkcionira po tom principu, a to je vidljivo i, da tako kažemo, na lokalnoj razini. Smrt dvojice mladića u Francuskoj izazvala je protuvladine i protupolicijske demonstracije koje su i doslovno zapalile predgrađa francuskih gradova i mobilizirale čitavu zemlju. Sličan slučaj dogodio se proteklog tjedna i u Zagrebu. Tragična smrt mladića koji je ubijen nožem na zagrebačkom Ribnjaku mobilizirala je nasilnike i postala neka vrsta generatora za nastavak nasilja. Tako su dvojica navijača, pripadnika skupine Agram Crew, u Dubravi palicama isprebijala jedan mercedes, kad već nisu mogli one koji su se u njemu vozili. Jurili su za njima sve do dvorišta policijske stanice, tolika je bila njihova žudnja da žrtvama porazbijaju lubanje. Kako shvatiti tu strast? Tu predanost u maltretiranju i prebijanju slabijih? Vjerojatno kao veličanstveni osjećaj samoostvarenja koji nalikuje na orgazam. Samo što im u ruci nije ona stvar, nego teleskopski pendrek. To je možda i razumljivo jer su pendreci puno duži i čvršći od spolnih organa. Pendrek je mladome čovjeku najbolji prijatelj, pendrek ga neće iznevjeriti kad mu je najpotrebniji, a dok počiva u džepu jakne može biti malen, sićušan, gotovo smežuran, kao da ga nema. Ali kad zatreba, kad se u blizini pojavi nekakva kosata glava, doživi erekciju i krene kosatu glavu lupati po pički. Kao što bi radio i pravi spolni organ. Zato dvadesetogodišnji dječaci iz dobrotvorne udruge Agram Crew vole pendreke. Divno je to. Mlatiti druge, a imati neponovljivi osjećaj vlastitoga ja. Kao da kažu: “Mama, vidi me! Tučem pankera!“ Ili: “Tata, gledaj, slomili smo metalcu prste. Vidi kako smiješno vise.“ Međutim, mama i tata nikako da vide. Kažu: “Pusti me, imam posla!“ Kažu: “Pohano ti je u rerni, a krumpir salata u frižideru. Moram na posao.“ I tako odu na posao, a dvadesetogodišnji dječak i dalje lomi prste i gura pendrek u nečija usta iz kojih su poispadali svi zubi. I tko je za to kriv? Milan Bandić? Ivo Sanader? Stipe Mesić? Roditelji, škola ili država?

---

Tko može ponijeti odgovornost za besperspektivnost i bijes, za osjećaj poniženosti koji snažno tjera da se ponižavaju drugi, za strah od odgovornosti, za strah od individualnih odluka, strah od samoće, strah općenito? Bojim se da nema takve institucije ili pojedinca koji se mogu potpuno suvereno nositi s odgovornošću za ponašanje tih dječaka u produženom pubertetu. Opća socijalna situacija može nam dati neke odgovore, ali bojim se da prave odgovore moramo potražiti malo izvan usko socijalnoga konteksta, u ljudskom psihičkom ustrojstvu. Na nekoj općoj razini, ako tražimo odgovore na pitanja zašto nasilje i kako se ono generira i prenosi, problem je, čini mi se, više u domeni psihijatrije negoli sociologije. Naime, niz društvenih aktivnosti, pa i sport, pruža nam mogućnost da se družimo, grupiramo i pri tome nasilno ponašamo. Nasilje i pomisao na nasilje sastavni su dio našega društvenog života. Međutim, oni kojima nogomet služi samo kao izlika za razbijanje i premlaćivanje, oni koji su od nasilja stvorili vlastiti hobi i strasno za njega žive, definitivno su psihijatrijski slučajevi. I trebalo bi ih psihijatrijski liječiti. Praksa pokazuje da im bilo što može biti okidač, ne samo nogomet. To može biti i Kosovo. Prisjetimo se samo tko je demolirao našu ambasadu u Beogradu? Navijači. Sukobili su se s policijom, iako po svoj prilici isto misle. Navijač s Molotovljevim koktelom u ruci stoji ispred policijskog kordona i naprosto želi nešto zapaliti ili nekome razbiti glavu jer je bijesan zbog neovisnosti Kosova.

Policajac je pak, s druge strane, tužan zbog iste stvari, a onda ga uhvati bijes i želi pendrekom razbiti antipatičnu njušku s Molotovljevim koktelom koja ga bijesno gleda. Smiješno je i tragično što se ljudi mogu poubijati od bijesa, iako isto misle i osjećaju, štoviše, baš zato što isto misle i osjećaju. Različite grupacije nogometnih nasilnika mrze se i premlaćuju zato što vole istu stvar: nogomet. A stvar je u tome što su bijes i nasilje sastavni dio ljudskoga bića. Razlika između nekoga tko izgleda i ponaša se miroljubivo i nekog nasilnika je i u sposobnosti kontroliranja. Nasilnik svoj bijes ne želi kontrolirati. I još u njemu nalazi svoju samopotvrdu. Međutim, praksa pokazuje da upravo oni koji nisu otvoreni agresivci, mogu biti ekstremno opasni ako im se pruži prilika ili popuste kočnice. U Zagrebu je pripadnika deklarirano agresivne skupine ubio pripadnik one koja to načelno nije. To nam pokazuje svu složenu prirodu nasilja i opasnosti koja se tu krije. Naime, onoga momenta kad se čovjek svjesno upušta u tučnjavu, mora znati da može stradati. I pri tome mu ni grupa, ni činjenica što je jači ili spremniji ne može pomoći, jer umire kao pojedinac. I to je bit svega. Često se u ratovima i sukobima mlatimo u grupi, ali umiremo sami. Smrt je potpuno individualna. Možda se upravo od nje i skrivamo u grupi? Na praktičnoj pak razini takve huliganske grupe moguće je onemogućiti ozbiljnim zatvorskim kaznama i ozbiljnim psihijatrijskim tretmanom za vrijeme odsluženja kazne. Pri tome bi svakako bila nužna i obiteljska terapija kako bi i roditelji konačno postali svjesni da je njihovo dijete postalo opasni nasilnik koji u nekoliko sekundi može uništiti i tuđi i svoj život. Jedna majka predložila je roditeljima da uživo vide najavljeno okupljanje nasilnika koji kane preuzeti ulogu Zagrebačke čistoće i očistiti grad od metalaca i punkera.

Da konačno uživo vide ono što ne žele vidjeti: “Mamice, gledaj kako punkeru puca glava!“ Naime, onoga trenutka kad vlastitu djecu prestanu gledati kao djecu, nego kao osobe od 17, 18 ili 20 godina, koje bi trebale imati nekakvu odgovornost, u susretu s vlastitim odgojnim promašajem, možda će s vlastitom djecom uspostaviti ozbiljniji i plodonosniji kontakt. Red je već da se nasilju toga tipa stane na kraj jer ćemo uskoro i u Zagrebu imati bande maloljetnika koji će se obračunavati hladnim i vatrenim oružjem s puno više ozlijeđenih i mrtvih. Strašno je to reći, ali ova je tragedija simptom akutne i vrlo maligne bolesti.