Vedrana RudanProfesori i studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu na moju su veliku radost digli glas protiv ulaska Hrvatske u NATO. Kako između naših političara, američkih fašista i hrvatskih bitnih medija postoji tajna veza, glas hrvatske pameti jedva se čuje. Zato stalno slušamo kako ćemo u travnju, ako nam Bog da zdravlje, dobiti pozivnicu za ulazak u općepoznatu udrugu za širenje demokracije. Bitno je, presudno je znati što o tome misle studenti i profesori Filozofskog fakulteta. Evo najvažnijih razloga zašto su oni protiv ulaska u NATO. Ne žele da se Hrvatska kao pijun priključi anglo-američkom korporativnom imperijalizmu. SAD, svjetski siledžija, ubio je više od milijun Iračana od početka okupacije, podupire teroriste diljem svijeta, svrgava neposlušne vlade malih zemalja, izrabljuju financijski siromašne zemlje putem MMF-a i WTO-a. Ako uđemo u NATO, naši će nas se potomci sramiti onako kao što se neke zemlje danas srame svoje nacističke prošlosti Hrvatsku potresaju poskupljenja, financijska se situacija pogoršava, ulaskom u NATO Hrvatska će biti izložena dodatnim golemim troškovima, nužnima da se prilagodimo NATO-ovim (ne uvijek logičnim) standardima. Procjenjuje se da će nas ulazak u NATO u idućih nekoliko godina stajati najmanje 10 milijardi kuna! Hrvatska već sada, iako još nije u NATO-u, podupire američku okupaciju i iskorištavanje Afganistana te će ondje 2008. biti 300 hrvatskih vojnika. Na njihove će se plaće ove godine potrošiti najmanje 10 milijuna eura. Očekuju nas i druge “misije“.

Vlast nas zavarava da ćemo u NATO-u biti sigurniji. Istina je posve suprotna. Od susjeda nam ne prijeti nikakva opasnost, ali će zato islamski teroristi znati odgovoriti na sudjelovanje naših vojnika u NATO-ovim operacijama. A ako računamo da će Hrvatsku braniti NATO, sjetimo se kako je prošla obrana Srebrenice, Vukovara...Čelnici NATO-a planiraju većinu baza iz zapadne Njemačke prebaciti u nove zemlje članice te se u Sloveniji u Cerklju, odmah uz hrvatsku granicu, preuređuje aerodrom za prihvat NATO-ovih zrakoplova, premda je Sloveniji bilo obećano da se kod njih neće graditi baze. Želimo li doista NATO-ove baze pokraj Pule, Splita, Zadra ili Zagreba, kao što se najavljuje? Studenti i profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu navode u svom Otvorenom pismu kako pitanje koje treba postaviti nije “treba li Hrvatska ući u NATO?“ nego “što će se dogoditi ako Hrvatska ne uđe u NATO?“ Njihov odgovor je - ništa. Dapače, bit ćemo sigurniji, nećemo bacati milijune u vjetar, a savjest će nam biti čista. Oni stoga pozivaju hrvatsku javnost da digne svoj glas protiv ulaska Hrvatske u NATO. I to bi bilo to. Svi kojima je na srcu budućnost Hrvatske i kojima je dosta mrske “hrvatske šutnje“ mogu nakon čitanja ove Inicijative studenata i nastavnika Filozofskof fakulteta u Zagrebu protiv NATO-a uzviknuti presretno, aleluja! Najzad su umni ljudi u ovoj šutljivoj zemljici digli svoj glas, napisali prosvjed i potpisali ga. Za sreću generacija koje dolaze. Nisu jedini. Neki drugi mladi ljudi pripremaju sakupljanje 450 tisuća potpisa koji bi onda ovu besramnu vlast prisilili da o ulasku Hrvatske u NATO raspiše referendum. Ponosna sam što u mojoj zemlji žive ljudi koji misle svojom glavom i koji se brinu o budućnosti naše djece. Strašno je da im se ne daje prilika da preko medija njihov glas dođe i do onih koji ne lutaju bespućima interneta.

Moram priznati, poznavajući naše utjecajne medije, prije svega Hrvatsku televiziju i našu podaničku vlast kojoj je najmanje na duši sudbina građana ove zemlje, hrabri glas studenata i profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta neće se daleko čuti. Pa ipak, ne bismo trebali odustati. Nekad su ljudi prosvjedovali protiv rata i nepravde iako ih na ustanak nije dizala televizija, mnogi su u borbi za pravdu i istinu gubili živote. Zašto šutimo svi mi ostali? Još ima vremena. Organizirajmo se. Uključimo u akciju našu djecu, naše roditelje. Dijelimo letke po kućama. Kucajmo susjedima na vrata. Lijepimo proglase po školama. Iziđimo na cestu. Nosimo parole. Unajmimo megafone. Krenimo na Trg bana Jelačića, zauzmimo sve trgove svih hrvatskih gradova i sela. Ovo je naša zemlja, ona ne pripada ni Mesiću, ni Sanaderu, ni Šeksu, ni Jandrokoviću, ni zločincima koji žele izgraditi vojnu bazu blizu Dubrovnika. Kako nam nije jasno da nemamo što izgubiti? Sve su nam oteli, potpisivanjem pakta s Amerikom otet će nam i posljednji tračak ponosa koji još u nama tinja. Smijemo li svi mi mirno spavati samo zato što tamo neki studenti i profesori umjesto nas vrište?

Može li njihov hrabri glas oprati našu savjest u nekim gadnim, budućim vremenima? Kad dođe NATO, kad u naše luke uđu njihovi brodovi, kad se naši gradovi pretvore u njihove bordele a naše kćeri u kurve, kad se iznad naših prekrasnih turističkih gradova budu probijali zvučni zidovi, kad nam počnu stizati mladi hrvatski leševi u lijesovima odjevenim u američku zastavu, kad Hrvatska bude Bushu ono što je NDH bila Mussoliniju, tko će biti kriv? Mesić? Sanader? Zna li danas itko otprve tko je komade Hrvatske poklonio Italiji? I je li njegovo ime bitno? Smijemo li Pavelića kriviti za sve ili, htjeli ne htjeli, moramo priznati da su njegovu zločinačkom činu kumovali i naši preci, šutljivi Hrvati, kukavice kojih se danas stidimo. Povijest se ponavlja. I opet šutimo, mi bijednici, i radujemo se što će za koji tjedan našu zemlju posjetiti Hitler dvadeset i prvog stoljeća poznat po jednoj od milijun svojih mudrih izreka: “Većina uvoza potječe izvan zemlje.“ U našem slučaju Bush se prevario, o v a j uvoz potječe unutar naše zemlje. Možda još imamo vremena reći Hitleru ne, mi šutljivi nasljednici Pavelićevih šutljivaca, mi buduće ubojice vlastite djece.