VLADIMIR PUTIN Tvorac nove ruske vanjske politike spriječio je planove NATO-a za širenje na Ukrajinu, Gruziju i MoldavijuNATO prima Hrvatsku u stalno članstvo u prvom redu stoga što želi ojačati svoju poziciju na području bivše Jugoslavije u širokoj akciji novog sučeljavanja s Rusijom na velikom prostoru od Jadranskog mora do kineske pokrajine Xinjiang. Riječ je o definiranju nove granice utjecaja i interesa između Moskve i Washingtona u novom dobu, kada Moskva više nije središte komunizma, ali je zahvaljujući ruskom energetskom bogatstvu definitivno izišla iz krize 90-ih godina, te kada zahvaljujući novoj snazi želi postaviti nove granice svojeg utjecaja.

Ta granica je u Istočnoj Europi relativno čvrsto definirana. Bivši europski sovjetski sateliti u srednjoj Europi prešli su s Istoka na Zapad, postali članovi Europske unije i NATO-a, a to su postale i baltičke republike. Jedina moguća nepoznanica ostaje Bjelorusija, koja je sada čvrsta saveznica Rusije, ali bi u njoj moglo doći do perturbacija.

Sasvim je drukčija situacija južnije. Najnoviji razvoj događaja oko Kosova, te snažnije vezanje Srbije za Rusiju u političkom ali i u energetskom smislu dali su još bolju priliku Rusiji da uđe u prostor koji je Zapad smatrao da ga je u godinama neposredno nakon završetka rata na tlu bivše Jugoslavije dobro pokrio svojom vojnom i političkom nazočnošću i pripremio za eventualnu integraciju u zapadni vojno-politički sustav u idućim desetljećima. Bilo je isplanirano i formalno integriranje tog prostora prvo u NATO preko tzv. Jadranske povelje, čemu je završni čin trebalo biti pozivanje Hrvatske, Makedonije i Albanije u NATO na summitu NATO-a u Bukureštu.

Summit NATO-a u Bukureštu od 2. do 4. travnja bit će iznimno važan jer će se na njemu definirati srednjoročna strategija saveza na prostoru od Jadrana do Kaspijskog mora i dalje. Nije slučajno izabran upravo Bukurešt, jer je riječ o glavnom gradu zemlje, članice NATO-a, koja je žarišno mjesto te buduće politike. Kada su svojedobno Sjedinjene Države inzistirale da se Bugarska i Rumunjska što prije prime u NATO i EU, tvrdilo se da je to zato što su te dvije zemlje dobro strateški smještene da se preko njih mogu lako održavati zračne veze prema Bliskom istoku, gdje je žarište tzv. Rata protiv terora, dakle gdje je žarište sukoba SAD-a i ekstremnog islamizma. Sada je sve očitije da je interes SAD-a bio i da se granica NATO-a pomakne što istočnije prema Rusiji te još više ograniči područje njenog utjecaja, posebno u crnomorskom području.

Crnomorski bazen postaje ključno područje definiranja nove granice utjecaja i interesa između Rusije i Zapada. Još ne tako davno činilo se da će Zapad uspjeti formalno privezati k sebi dvije ključne zemlje tog područja, Gruziju i Ukrajinu. U obje te zemlje nakon političke revolucije 2003. i 2004. došli su na predsjednička mjesta ljudi okrenuti Zapadu, željni da se uključe u euroatlantske integracije. Najavljivalo se svojedobno da će u Bukureštu te dvije zemlje dobiti pozivnice da uđu u neku predfazu procesa integriranja u NATO, ali se to po svemu sudeći neće dogoditi, barem ne u formalnom smislu. Rusija je posljednjih godina uspjela značajno pritisnuti te dvije zemlje te tako otežati njihov put prema euroatlantskim integracijama. Uz to, Rusija je počela raditi pritisak na neke zapadne zemlje upozoravajući da bi učlanjivanje Ukrajine i Gruzije u NATO moglo poremetiti opće odnose Rusije i Europe. Tu je ruski predsjednik Vladimir Putin u nadmetanju sa Zapadom ostvario značajan uspjeh. Na sličan način Rusija je uspjela neutralizirati i eventualne namjere nekih političkih snaga u Moldaviji da se jače vežu uz Zapad, tako da su akcije Zapada i prema toj državi u ovom trenutku blokirane.

Posljednjih dana odvijaju se vrlo zanimljivi procesi kada je riječ o članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u. Novinska agencija Interfax objavila je 18. ožujka iz Kijeva vijest da će ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko prisustvovati summitu NATO-a. Juščenko je o svojem odlasku na taj summit domaću i svjetsku javnost obavijestio jako kasno zbog sve žešćeg unutrašnjeg spora koji oko odnosa Ukrajine i NATO-a vlada u Ukrajini. Tamo su u političkom vrhu nastala dva vrlo snažna i suprotstavljena bloka, jedan koji smatra da Ukrajina ne bi trebala jačati svoje veze s NATO-om, nego s Rusijom, te drugi - kojem pripadaju i predsjednik Juščenko i premijerka Julija Timošenko - koji smatra da Ukrajina treba što prije postati članicom NATO-a, ali i Europske unije, jer je tu budućnost Ukrajine.

Predsjednik Juščenko i premijerka Julija Timošenko nakon posljednjih ukrajinskih parlamentarnih izbora sklopili su savez, te su njihove stranke formirale vladinu koaliciju, ali ona u parlamentu ima snažnu opoziciju. Ta je opozicija u parlamentu žestoko agitirala protiv akcije vladajuće koalicije koja bi željela da NATO sa summita u Bukureštu ponudi Ukrajini da se uključi u sljedeću fazu priprema za članstvo, u tzv. Akcijski plan za članstvo. Njime bi se Ukrajini potpuno otvorio put u članstvo, pri čemu bi ona svakako bila primljena ako na temelju tog plana u idućem razdoblju ispuni potrebne političke i vojne zahtjeve. Juščenko je s Julijom Timošenko svojedobno uputio pismo generalnom tajniku NATO-a Jaapu de Hoopu Schefferu, u kojem su zatražili da se Ukrajini ponudi Akcijski plan za članstvo.

Šefovi 26 država članica NATO-a sastat će se u BukureštuIz vodstva NATO-a stizali su ukrajinskoj vladi pozivi i uvjeravanja kako je Ukrajina dobrodošla u NATO, pa se pretpostavljalo da će ona dobiti i formalni okvir kako će u NATO i ući. No bilo je vidljivo kako su se u posljednje vrijeme ti pozivi prorijedili, te kako je u zapadnim prijestolnicama počeo bujati skepticizam prema ukrajinskom članstvu u NATO-u. Gotovo identična situacija bila je s Gruzijom.

Da se promijenila klima u toj sferi pokazuje ono što je prije nekoliko dana izjavila njemačka kancelarka Angela Merkel, koja se usprotivila brzom članstvu za Ukrajinu i Gruziju, opravdavajući takav stav činjenicom da u obje zemlje u javnosti ne postoji podrška članstvu u NATO-u. Tako se u Ukrajini više od dvije trećine građana protivi ulasku u NATO. Kada je o Gruziji riječ, ističe se i činjenica da Gruzija ima neriješene sporove s pojedinim svojim područjima separatističkih tendencija. S njemačkim skeptičnim stavom prema članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u slaže se i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. To što Angela Merkel izražava skeptičan stav prema članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u nesumnjiv je veliki uspjeh diplomacije Vladimira Putina. Putin se ne libi javno govoriti protiv toga. Kad je u veljači Juščenko bio u Moskvi, Putin ga je na zajedničkoj konferenciji za tisak upozorio: “Pridruženje NATO-u stvorit će od Ukrajine zemlju ograničenog suvereniteta. Ako Ukrajina želi da joj se ograniči suverenitet, neka joj tako bude.”

Slično je govorio i kada je 8. ožujka u Moskvi bila Angela Merkel. On je tada podsjetio da “većina Ukrajinaca ne želi da se njihova zemlja pridruži NATO-u, ali njihova zemlja je svejedno uvučena, a to nije demokratski”. Zatražio je neka o članstvu Ukrajine i Gruzije u alijansi Zapada odluče ukrajinski i gruzijski narod, a ne njihove elite na vlasti. Produžena ekspanzija NATO-a na ovo područje ne samo da nije nužna, nego je štetna i kontraproduktivna. Pokušaj Zapada da zamijeni Ujedinjene narode NATO paktom je opasan jer će potencijal sukoba postajati sve veći - upozorio je Putin.

Prema nekim diplomatskim izvorima tijekom razgovora Putin je upozorio Angelu Merkel na mogućnost da to bitno poremeti odnose Rusije i europskih zemalja, pa tako i Njemačke, a govorio je i o mogućnosti da Rusija ograniči svoju dosadašnju vrlo važnu pomoć Zapadu kada je riječ o borbi protiv islamskog terorizma. Čini se da su razgovori u Moskvi dosta utjecali na Angelu Merkel koja je dva dana po povratku iz Moskve u govoru o sigurnosnim pitanjima izrazila protivljenje davanju Akcijskog plana za članstvo Ukrajini i Gruziji.

No unutar NATO-a postoji veća grupa članica koje smatraju da u Bukureštu treba Ukrajini i Gruziji ponuditi Akcijski plan za članstvo. U toj grupi je deset zemalja, a uz Kanadu ostalih devet su sve zemlje srednje i istočne Europe koje su svojedobno bile pod sovjetskom dominacijom, odnosno unutar složenih socijalističkih država: Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. One su poslale zajednički dokument vodstvu NATO-a tražeći da se Ukrajini i Gruziji konkretno otvore vrata članstva u NATO-u. Kako tvrdi njemačka novinska agencija DPA, čiji je novinar imao uvid u taj dokument, u njemu se tvrdi da bi takav potez ojačao stabilnost i sigurnost u Europi, a bio bi i logičan nastavak dosadašnje politike suradnje s tim dvjema bivšim sovjetskim republikama, koje su već napravile neke vojne i političke pomake kad je
riječ o kriterijima za članstvo.

ANGELA MERKEL s Dmitrijem Medvjedevom: kancelarka s novim ruskim predsjednikomTaj dokument pokazuje kako članice NATO-a imaju različite stavove i kriterije kad je riječ o tom osjetljivom pitanju, na kojem se prelama nešto mnogo krupnije od pukog članstva tih dviju država u NATO-u, a to je odnos zapadnih zemalja prema Rusiji. Spomenute manje zemlje članice NATO-a iz bivšeg europskog socijalističkog prostora, na temelju iskustva iz doba kada je SSSR bio moćan, žele da se savez proširi u prostoru uz granice Rusije, jer procjenjuju da će tako NATO ojačati na ovom strateški važnom području, a time i smanjiti prijetnju koju bi mogla predstavljati ojačana Moskva. Njemačka i Francuska, koje nisu neposredno zabrinute za svoju sigurnost novim jačanjem Moskve, ali su veliki ekonomski partner Rusije, posebno Njemačka u sferi energetike, imaju sasvim drukčije prioritete, ne žele da se odnosi s Rusijom zaoštravaju i kvare na pitanju članstva Ukrajine i Gruzije, u vrijeme kada u obje te zemlje proruske snage vrše pritisak na tamošnje vlade da zaustave svoje napore prema NATO-u. Zato se u Bukureštu očekuje zanimljiva rasprava o toj stvari, a Juščenko odlazi tamo da bi, ojačan podrškom spomenutih deset članica, lobirao za Akcijski plan za članstvo, jer bi dobivanje poziva da uđe u taj program ojačalo njegov politički položaj, i na međunarodnom planu, ali i u Ukrajini. Prije toga Juščenko će imati priliku lobirati za to kod američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji će 31. ožujka stići u službeni dvodnevni posjet Ukrajini neposredno prije summita. Možda će upravo razgovor Busha i Juščenka biti odlučujući. Zemlje članice NATO-a tako stižu u Bukurešt suočene s novom strateškom situacijom koja je nešto nepovoljnija za NATO od onoga kako se ona zamišljala prije nekog vremena. To je u prvom redu stoga što je osnažena Rusija s vrlo vještim predsjednikom uspjela odgovoriti svojim potezima na poteze NATO-a kada je riječ o njegovu širenju, odnosno o širenju utjecaja Zapada u prostorima neposredno oko Rusije. U tom vrlo širokom kontekstu promatra se i ono što se događa oko Kosova, pa tako i pozicija Srbije, te njen odnos s Rusijom. Sadašnja srbijanska vlada, koja je u ostavci, svojedobno se založila za stav o tzv. neutralnosti Srbije, te je time dala do znanja da ne želi da Srbija nastavi s procesom integriranja u NATO.

Stoga se u Bukureštu Srbiji neće niti ponuditi da napreduje u tom procesu, kao što će se to ponuditi Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. No budući da nije jasan rasplet političkog nadmetanja u Srbiji, koji će uslijediti tek na izborima 11. svibnja, jer je otvorena mogućnost jačanja utjecaja Rusije u Srbiji nakon tih izbora, NATO želi ojačati sebe u srbijanskom okruženju. Zato u Bukureštu pozivnicu u članstvo dobivaju Hrvatska i Albanija, a pokušava se ukloniti i posljednja prepreka za članstvo Makedonije, a to je veto Grčke zbog njenog imena. Dugi pregovori uz američko posredništvo, koji se vode o razrješenju spora oko službenog imena Makedonije, ipak su uspjeli približiti stavove dviju strana.

Za NATO je upravo zbog produbljivanja krize oko Kosova, zbog sve dublje unutrašnje krize u Srbiji, te zbog spretnog ulaska Rusije preko Srbije u ovo područje u političkoj i energetskoj sferi važno da on ojača svoje pozicije u ovom području. I to je ključan razlog zbog čega se te tri zemlje žele u članstvu, a ne zato da bi slale svoje vojnike u Afganistan. U svjetlu tog redefiniranja granice utjecaja i interesa između Zapada i Rusije od Jadrana do srednje Azije nakon proglašenja nezavisnosti Kosova ovo je područje ušlo u sasvim novu fazu raspletanja krize, u kojoj Srbija ponovo nastoji destabilizirati stanje zazivanjem novog nasilja i prijetnjama novim sukobima, čak i sa snagama UN-a u sjevernom dijelu Kosova, vjerujući čak da bi tako mogla i izravnije na terenu uvući Rusiju u konflikt. Ulaskom Hrvatske, Albanije i eventualno Makedonije u sustav kolektivne sigurnosti NATO-a, mogućnost da se ta kriza proširi i na njihov teritorij bitno se smanjuje, još se jače izolira Srbija, čime se pak pred srbijanske građane u ovom razdoblju do parlamentarnih izbora 11. svibnja još snažnije stavlja zadatak da dobro razmisle o vlastitoj budućnosti.