Vedrana Rudan Ne znam jeste li gledali film “Kada brane popuste“, dokumentarac Spikea Leeja o smrti New Orleansa, jednog od najljepših američkih gradova. U njemu je živjelo uglavnom crnačko stanovništvo. Grad se nalazio na obali mora. Kad je na njega krenuo uragan Katrina, srušile su se loše izgrađene brane koje su grad trebale sačuvati od poplave. Za nekoliko sati sve je nestalo pod vodom. Umrle su gotovo dvije tisuće ljudi, neki su na krovovima danima čekali pomoć okruženi prljavom vodom, gladni i žedni na plus četrdeset, tisuće beskućnika ugurane su u najveću sportsku dvoranu, gdje su crkavali od gladi, vrućine i smrada, bez vode i zahoda. Predsjedniku Bushu nekoliko dana nije padalo na pamet posjetiti razoreni američki grad u kojem su američki građani umirali u najstrašnijim mukama zazivajući pomoć koja nije dolazila. Kad je ipak tamo krenuo, samo je kroz prozorčić helikoptera bacio pogled na ono što je od grada ostalo. Istovremeno, dok su crni građani New Orleansa crkavali poput stoke, Condoleezza Rice je u skupom njujorškom dućanu birala šminkerske cipele. Nije osjećala ni malo sažaljenja, ta “rođakinja američkih robova“, kako joj Bush tepa u intervjuu za HRT. Moć i novac učinili su je bijelom. Kad se prljava voda malo povukla, došle su ekipe koje su grad očistile od stanovnika. Porodice su bez milosti podijelile na starce, djecu, muškarce i žene i slale ih u različite dijelove Amerike, nimalo ne mareći za njihove osjećaje.

Ljudi bez jednog dolara u džepu bili su prisiljeni živjeti daleko od svojih najdražih, krenuti od nule, roditelji bez djece, djeca bez roditelja, starci bez igdje ikoga. Nitko ih nije dočekao dobrodošlicom, svagdje su bili crno ili bijelo smeće i uljezi, službena Amerika nazvala ih je “izbjeglicama“, iako su neki govorili u kameru da su građani Amerike, da nikamo nisu “izbjegli“, da ne možeš biti “izbjeglica“ u vlastitoj zemlji. Naravno da im kuknjava nije pomogla. Mnogi nikad nisu saznali gdje se nalaze njihovi najdraži, a drugi su se ubili kad su spoznali da ni oni ni njihove raseljene porodice nikad neće sakupiti dovoljno navaca da opet negdje u Americi započnu skupa novi život. Njihov je grad voda izbrisala s lica zemlje jer su poduzetnici loše napravili branu. O brani mekoj poput sira govorilo se i prije tragedije. Nitko zbog loše gradnje nije odgovarao. Taj dokumentarni film koji se još zove i “Rekvijem u četiri čina“ nešto je najpotresnije što sam u životu gledala. Ne postoji ništa jezivije nego kad vlast tvoje zemlje krene na tebe vodom i mačem. Preko noći ti oni koje si izabrao da od tvoje zemlje učine ugodno mjesto oduzmu pravo na stan, posao, dostojanstvo, život. Kad si u svojoj zemlji “stranac“, “crnčuga“, “izbjeglica“, “smeće“, gdje si doma? A govorili su nam, kad smo bili mali, da neprijatelj ne stanuje u zemlji u kojoj nam je dom. New Orleans je živi primjer da čovjeku dom može oteti i onaj tko mu nije stranac. Film postoji u našim filmotekama, može se kupiti u knjižarama. Svi koji žele saznati pravu istinu o današnjoj Americi i Bushu morali bi ga pogledati. Da bolje upoznaju bešćutnog, lažljivog gospodina koji stiže u Zagreb da bi nam rekao kako će Hrvatska procvasti kad uđemo u NATO. O našoj sudbini se brine, a danima nije otišao pružiti podršku vlastitom narodu kad se davio u gadnoj vodurini, smradu i bolesti. Ništa tu meni nije čudno. U Americi sve više ljudi odbija ginuti u Iranima i Iracima, Bushu treba svježe meso. Uostalom, Ameri su nama ono što su nam nekad bili Turci, Austrijanci, Nijemci, Talijani i Srbi. Neprijatelji. Liječeni alkoholičar iz Teksasa lukavo nam poručuju kako se samo unatoreni možemo obraniti od Srba.
Kad ćemo mi Hrvati najzad shvatiti da za nas ključno pitanje glasi, tko će nas Hrvate obraniti od Hrvata? Sanader i Mesić se prema Hrvatskoj odnose kao Bush prema New Orleansu. Sve su hrvatske brane ovih dana pale. Je li moglo biti drugačije? Gdje smo pogriješili, mi nemoćni? Možda smo ipak mogli učiniti nešto za sebe? Kako? Ovih dana slušamo pravu istinu o generalu Koradeu, jednom od najvećih heroja Domovinskog rata. Svi znamo da je gospodin opasni nasilnik koji je desetljećima svoje frustracije rješavao pištoljem i prebijanjima. Nije bilo suda u Hrvatskoj koji je bio spreman prisiliti generala da odgovara za svoja nedjela. O generalu Glavašu sve je rečeno. On je jedini general optužen za ratni zločin koji je legalno izabran u parlament. Sigurno je i jedini general optužen za ratni zločin koji se brani sa slobode jer se zbog štrajka glađu loše osjeća. Imamo i generala Zagorca koji je opljačkao zemlju, ali Hrvatskoj ne polazi za rukom da ga vrati doma. Imali smo i suca Ustavnog suda osumnjičenog za silovanje koji se na sudu nikad nije obranio...

Hrvatski sudovi su, otkako oni imaju Hrvatsku, servis hrvatskim pokvarenim političarima, “generalima“ i “poduzetnicima“ koji su ovu zemlju pretvorili u svoje vile, automobile, bankovne račune, privatna poduzeća, satove, nogometne klubove, privatne plaže i poligon za svoja bolesna iživljavanja. Uvijek su u tom prljavom biznisu imali i blagoslov Katoličke crkve. Poručuju nam da je i Bog na njihovoj strani. Dolaskom Busha u Hrvatsku i ulaskom Hrvatske u NATO laso je definitivno bačeno na tanke hrvatske vratove. Za dan ili dva svi ćemo krkljati davljeni omčom teksačkog kauboja, a domaći će političari vrućim željezom na naše mršave, hrvatske guzice utisnuti NATO. Mnogi Hrvati danas govore kako će naši unuci i praunuci o ovom paktu između Hrvatske i Amerike govoriti kao o veleizdaji. Ne slažem se s njima. Naduti leševi s ustima punim debelih, zelenih muha razbacani po poljima nekakvih Afganistana, Iraka, Irana... Ništa mrtva usta neće reći o našim izdajicama i našim razbojnicima.