Srečko JurdanaIvana Koradea - suspektnoga ubojicu koji se trenutačno skriva pred potjerom u varaždinskim šumama - odavno je već trebalo uhapsiti i staviti pod rigorozan policijsko-psihološki nadzor, za njegovo dobro i dobro njegove okoline. Umjesto toga, režim ga je tretirao kao specijalnu zaštićenu vrstu kojoj je u Hrvatskoj dopušteno da terorizira građane bez ikakvoga straha od sankcija. Kao manifestni psihopat i alkoholičar sklon nasilju, Korade je provodio dane tražeći žrtve i izazivajući incidente, a dodatan poticaj za ispade davala mu je spoznaja o imunitetu pred zakonom, svijest da se država u njega ne usuđuje ni taknuti. Ta spoznaja bila je prvorazredna hrana za njegove devijantne instinkte.

Predvodeći svoje ulične bande, koje su se nazivale vojskom, sudjelovao je svojedobno u demoliranju varaždinske sportske dvorane i teškom premlaćivanju ljudi koji su u njoj vodili lokal. Policija je na to ostala slijepa, gluha i nijema. Sadističkoj torturi podvrgnuo je vojnu osobu koja je po zadatku istraživala njegovo ponašanje. Bio je zbog toga prijavljen, i ubrzo amnestiran. Ništa mu se nikada nije moglo dogoditi, radio je što je htio. Zbog njegove kninske zastave država, policija, institucije, sudovi čuvali su ga gotovo ritualno, kao unikatnoga retardiranoga mezimca koji je obilježen nekakvim posebnim, društveno značajnim svojstvom zbog kojeg mu je dopušteno da proždire sve oko sebe. Po mnogim indicijama, i u ratu se ponašao iracionalno. Haag ga je sumnjičio kao zločinca, neki njegovi suradnici vukli su se zbog ubojstava po sudovima i zatvorima. Ruku je - prema objavljenim izvješćima - izgubio u stihijskoj pustolovini tražeći na neprijateljskom području svinju za ražanj. U civilizaciju se, međutim, vratio u formi prononsiranoga državnoga totema. Tuđman ga je štitio kao državnu dragocjenost bez premca i dugo ga držao na položaju lokalnog vojnog gazde, iako mu je Korade - osim što je standardno maltretirao sugrađane - u svojim deliričnim seansama povremeno prijetio “marševima na Zagreb” i dizao vojne pobune.

Tuđman je time potvrđivao svoj prizemni autokratski karakter. Sam se okružio pretorijancima i zabarikadirao na Pantovčaku, cinično prepuštajući ostatak nacije iživljavanju svojih nedodirljivih “branitelja”. Tog nečuvenog političkog, etičkog i pravosudnog komoditeta nisu se odrekli ni svi oni koji su došli nakon Tuđmana. Koradea ne dirati, bilo je univerzalno političko pravilo koje se poštuje u svim vladama, bez obzira na to što je taj Korade - kad mu je došla žuta minuta - na javnim mjestima pištolje ljudima gurao pod nos i neprestano sijao strah od terora. Velike se akcije u Hrvatskoj vode protiv legalnog i nelegalnog posjedovanja oružja, emitiraju se apeli i poruke, policija oduzima oružje gdje god na njega naiđe, bilo ono zloupotrijebljeno ili ne, ali nikome nije palo na pamet da Koradea liši njegovoga arsenala, iako je taj arsenal kod njega uvijek bio u nekakvoj izgredničkoj funkciji.
Imunitet za zaslužnoga huligana

Zaslužni huligan uživao je na svim planovima apsolutni imunitet, i egzistirao kao država u državi. Pojedini pripadnici njegovog ratnog miljea štite ga i danas, kad iza njega - kako je negdje metaforički napisano - “ostaje krvavi trag”. Bivši specijalac Željko Sačić - koji se promovirao u nekakvoga glasnogovornika ratne vojne populacije i za kojeg nitko tko je nosio hrvatsku uniformu po definiciji ne može biti zločinac - izrazio je čuđenje što se “heroja Domovinskog rata povezuje sa zločinima” i prozvao društvene institucije jer nisu Koradeu pomogle tako da ga angažiraju kao savjetnika (sic!) i daju mu socijalni smisao. Doista, slabo je država pomogla gospodinu Koradeu. Uz generalsku penziju i sve moguće dodatke, u Varaždinu je osvojio lokal u centru i feudalno imanje s ogromnom vilom, klijetima, vinogradima, šumama, ribnjacima. Dodijeljen mu je stan od sto dvadeset kvadrata kao usputni dekor na cjelokupnu imovinu kojom raspolaže. Samo vrijednost njegovog voznog parka - terenaca, mercedesa itd. - daleko nadmašuje kompenzacije koje su dobili mnogi drugi, politički znatno manje tetošeni invalidi i sudionici rata.

Koradeu je država osigurala financijski raj, ali nije mu pomogla na jedini način na koji mu je morala pomoći, a to dakako nije onaj o kojem govori spomenuti apologet zločina Sačić: tako da mu jasno pokaže kako i za njega vrijede zakoni, da mu pretraži skrovišta i oduzme oružje, da ga zatvori i izvede pred sud zbog teških uzastopnih izgreda, i da ga podvrgne prinudnome psihijatrijskome tretmanu i liječenju od alkoholizma. Taj oblik pomoći - zakonski predviđen za sve društveno opasne ljude i stiljage njegovog kalibra - nije mu pružen, što je u konačnici proizvelo tragediju neviđenih razmjera, kojoj posebnu dimenziju daje činjenica da se mogla psihoanalitički predvidjeti. Brutalno je ubijeno četvero ljudi, dvoje od njih - po svemu sudeći - kao kolateralne žrtve osvetničke sumanutosti.

Šesnaestogodišnjem Goranu Hudiću u trenutku su oduzete sve radosti, nadanja, mašte i ambicije, sve što je imao i što je mogao imati, samo zbog okolnosti da se u krivo vrijeme zatekao u blizini simbola hrvatske državnosti. Koradeove zastave za njega i njegove roditelje imaju specijalno značenje. Slučaj Korade definitivno je razobličio cjelokupnu trulost i neprincipijelnost hrvatskoga pravosudnoga sustava. I sama potraga za Koradeom obilježena je nejasnoćama. Činjenica da stotine specijalaca - kojima u drugim situacijama ne može izmaknuti ni mrav - danima nisu, ni uz pomoć helikoptera i termovizije, u stanju pročešljati jednu ograničenu šumsku lokaciju, kod policijskih profesionalaca provocira sumnju da su oko Koradeovog uhićenja na djelu nekakve posebne kalkulacije.

Osim toga, situacija kad se jedan general - pa makar i general-huligan - nađe u bijegu pred policijom zbog pretpostavke da je počinio masovni zločin, i kad od tog generala strepi cijela jedna regija, kad se djeca zbog njega ne usuđuju ići u škole, zahtijeva i od premijera da građanima ponudi nekakvo objašnjenje i komentar, to više što je Korade evidentan proizvod sustava i što po ponašanju nije bio iznimka u svom ratnom miljeu. Od premijera, međutim, ni riječi. Svi junaci mukom zamukoše.

Pašalić i Bandić; Asocijacija na Borisa Dvornika

Zagrebačka uprava otkupila je od Ivića Pašalića teren na kojem će izgraditi cestu do njegovog komercijalnog stambenog naselja u Odri pokraj Novog Zagreba, po višestruko većoj cijeni od one koju je ponudila drugim vlasnicima zemlje na istom području. Ljudi se bune, čude i prosvjeduju, no uzaludan im je misaoni trud. Netko je negdje duhovito primijetio da HDZ-u nikakav kandidat za zagrebačkog gradonačelnika nije potreban, kad već imaju Bandića.
* * *
Osnovni artistički problem u karijeri Borisa Dvornika bilo je njegovo sukcesivno pretvaranje od šarmantnoga, duhovitoga i netipičnoga akcijskoga heroja u ikonu populističkoga dalmatinskoga folklora. U mladosti je zabljesnuo poput meteora, obilježavajući svoje partizanske likove neponovljivom obješenjačkom crtom, čiju atraktivnost nije mogla zasjeniti ni katastrofalno loša režija kao u “Kapelskim kresovima”. Kad je imao dobar tekst i dobroga redatelja, bio je upravo senzacionalan, kao u Vrdoljakovom “Kad čuješ zvona”. U jednoj fazi, međutim, krenuo je linijom manjeg otpora. Za razliku od njegovoga prijatelja Ljubiše Samardžića, koji svoje akcijske likove gotovo da bi mogao odglumiti i danas, odustao je od svog dobrog zdravog izgleda, dopustio da ga fizički i psihički redefinira sklonost hedonizmu, postao sinonim za marku lošeg crnog vina, počeo pjevati dalmatinski turbo-folk i nezaustavljivo egzistirati kao Roko Prč.