Telegrafski: to je deset jednostavno sjajnih komada, knjiga "must have", svezak kojem ćete se vraćati i nakon deset godina ponovno čitati kao da vam je prvi put (naposljetku, svaka nova/nemoguća ljubav događa se prvi put, kao što se istinskom umjetničkom djelu uvijek i iznova pristupa s nedužnom očuđenošću duše). Zbirka priča, intrigantna i poetičnog naslova, "Ubožnica za utvare", Delimira Rešickog (r. 1960.) zacijelo je najdojmiljivija, najdorađenija i najcjelovitija prozna knjiga objavljena prošle godine u Hrvata.

Pa iako se već okušao u prozi ("Sagrada familia", 1993), svoj ugled među književnim znalcima duguje ipak ponajprije pjesničkome opusu. Premda nije tema, na tome se valja časak zadržati jer se upravo u pjesništvu, čini se, skriva jedna od važnijih vrlina njegova prozna izričaja: ekonomičnost. Naime, većina hrvatskih prozaika kao da nikad nije čula za načelo: manje je više – riječi, stilskih sredstva, pripovijedanja samoga. Pjesnička forma uistinu darovitog i predanog autora tjera ga da uči sažimati misli, odbacivati suvišne rukavce i ukrase, ne raspršiti se u detaljima, s minimumom postići maksimum. Upravo to postigao je Rešicki u tih deset pripovijesti: (pjesnički) lapidaran izričaj i filozofsku usredotočenost misli. Međutim, nije podlegao ni napasti da poetizira prozni tekst, nego je iznjedrio jasan, odrješit pripovjedni glas, čvrstu potku na kojoj gradi priče (da nije tako, već i zbog teme same lako se mogao "utopiti" u kakvoj vrsti cendrave ili patetične liričnosti).

Potom, nakon što nauče kako se piše, domaći bi prozaici od Rešickog mogli ponešto naučiti i o tome kako je moguće pisati o raznim iskustvima, a ne samo vlastitome te da pritom nije potrebno svoj doživljaj uzdizati na pijedestal univerzalnoga, pa čak ni onda ako za to postoji pokriće (a što je toliko rijetko da je statistički zanemarivo). Gle, čuda: umjetnička proza ne mora biti terapija, tužbalica, kompenzacija kompleksa, ruho za ego, razmetanje učenošću, ogovaranje rodbine i prijatelja, i što-sve-već-ne izvanknjiževno. Gle čuda: umjetnička proza može i ništa ne govoriti o autorovu privatnu životu, njegovim stavovima i izborima, frustracijama i strahovima. Po svoj prilici samo je Rešicki primijenio bolno otrežnjujuću tvrdnju Rolanda Barthesa: "Zaljubljeni subjekt ne može sam napisati svoj ljubavni roman. Samo bi neka vrlo arhaična forma mogla obuhvati događaj koji on naglas izgovara ali ga ne može ispričati." I to zato što "obeshrabruje nas pisanje o onom što, ispisujući se, otkriva vlastitu plitkost." Ali tko mari kad se dobro prodaje!

Delimir Rešicki nije podlegao tim zamkama autotranširanja, nije se nasukao na pličinama ljubavnih ushićenosti, nije od ljubavnog diskurza načinio ni ispovjedaonicu ni propovjedaonicu. Nije se zaljubio u svoju temu, nepoistovjećuje se sa svojim likovima (što ne znači da nije sućutan prema njima) i tako u biti neiskazivo stanje iskazuje pročišćenim sukusom postojanja. Ljubavnu je gramatiku uveo u svoje priče decentno i pronicavo, ostavljajući ljudsko dostojanstvo svojim likovima koji su svi redom ljubavni gubitnici. Prisutnost tragične svijesti očituje se tek u suptilnim detaljima samoosvještvanja protagonista – voljeti ili posjedovati, trpjeti ili odustati, biti jači od sebe ili uskogrudan, podleći Egu ili sućutnosti i sl. Autor je čak postigao zadivljujući obrat uobičajenog. Naime, obično se kaže da je svaka ljubav jedinstvena, a da su svi ljubavni porazi nalik jedni drugima. E pa kod Rešickog su i svi ljubavni porazi jedinstveni.

U prvom planu je, dakako, uvijek anatomija neke nesretne ljubavi, ali u drugim slojevima ili pak mizanscenu ocrtano je okruženje u kojem se razvila ili ugasla, vanjske okolnosti koje nisu nevažne za buknuće ili utrnuće osjećaja (koliko god da je ljubavni susret sudbinski), društvene prilike što subjektu kroje one elemente egzistencije pred kojima je nemoćan (ili se barem takvim osjeća, ali složila bih se da je to nemoguće razlikovati). Najčešće je u pozadini negdje zveckanje oružja, rat, tuga poraća, tu su izbjeglice, ratni profiteri, vječni luzeri, ljudi "starog" i "novog" sustava, nemoralni i časni, ravnodušni i tjeskobni; galerija likova koja svjedoči o autorovoj nakani da što obuhvatnije oslika "stanje ljudske egzistencije" (što je tek kompromisni prijevod poznate sintagme iz novovjeke filozofije znane kao human condition). Još jedan zajednički nazivnik svih deset pripovijesti jest tankoćutna i osebujna melankolija koja ih prožima, neka tuga u koju su, čak nesvjesno – možda i bez svoje volje, uronjeni protagonisti (kada to ne bi pripadalo kategorijalnom aparatu prošlih stoljeća, rekla bih da ih obuzima ta, neuhvatljiva i hirovita poput izmaglice uz obale nizinskih rijeka, ravničarska sjeta, nujnost onih koji hlepe za nečim onkraj obzora; ali, k vragu, taj je obzor tako daleko, zamućen i neprestano nedostižan, jer kamo pogled puca, tamo se stere beskraj, sa spoznajom kojeg je mučno dalje bivati – pa se često propiješ ili povileniš, u neočekivanom trenutku). To "nešto" fluidno između redaka, ta "težina" arhaičnog mulja ravničarskih naplavina, uvlači se između redaka ovih priča i stvara vam knedlu u grlu i štipa oči, uvlači se pod kožu i ostavlja tragove.

Ajmo redom. U pripovijesti "Karavana koja prolazi pokraj zaspalih pasa" trag ostavlja ruž boje zrele trešnje što ga svakog dvadeset i prvoga u mjesecu na svoje usne nanosi muškarac koji je upravo biblijski zatajio svoju ljubav. Taj ruž, što ga čuva u hladnjaku da bi mu dulje trajao, jedini je materijalni dokaz postojanja ljubavi u životu muškarca koji je pomalo ljigavi kompromist i karijerist. Našavši se u situaciji: sačuvati posao ili zanijekati svoju ljubav, odlučio se za drugo. Sa svim posljedicama. "Priča o čitateljici" problematizira, sve u svemu, klasični motiv promatranja nekog iz daljine i sukladnog zaključivanja o životu te osobe. Je li slika iz dalekozora o ženi koja predano čita knjige dovoljna da se sklopi puzzle njezina života? Može li se oružjem dovršiti imaginarna slika? U priči "Milenijski anđeo" osrednji provincijski pisac dobije otkaz od državne kulturne institucije. Njegov se život raspada – jer poistovjetio se s poslom. Smisao opstojnosti vraća mu namjernica, prelijepa djevojka, koju je posve lučajno poštedio zlostavljanja. "Maćuhice i Laka konjica" ganut će do suza zaljubljenike u nogomet (tja, tako tipično mušku strast, ali mora se Rešickom priznati da joj je dodao nimalo trivijalnu metafizičku dimenziju) jer junakovu će sudbinu, od imena do ljubavi, odrediti očeva strast za naganjanjem lopte po malome seoskom baranjskom igralištu, blatnom i zanemarenom od budućnosti. Veliki hit iz 1979. i potom generacijski neizbježno i zarazno sentimentalna pjesma Roda Stewarta, Da Ya Think I'm Sexy, doći će glave jednom osječkom podstanaru koji ju je slušao kad nije trebao da je naposljetku ne bi čuo kad je bilo kobno važno da mu u uši dopre njezina skrivena poruka: "If you really need me just reach out and touch me / come on sugar let me know / If you really, really, really, really need me / just let me know". Ali, ona mu je dala na znanje da ga ne treba! Na svadbenoj svečanosti pod naslovom "Nebeska vojska" razgolitit će se nehotice ljubavne strateške bitke nazočnih, od kojih će zapamćenom ostati ona nekadašnjeg svećenika koji nije spasio dušu nepoznate krasotice. Anonimni umjetnik usud koje se krije pod naslovom "Nepoznati slikar iz 19. stoljeća" primjer je ljubavne žrtve koja je pogrešno procijenila i sebe i objekt ljubavi. Usput, u jednom će trenutku taj, genijalac s kistom ali i kokainski ovisnik, sažet će esenciju mnogih: "Što je drugo, bar za mene, bila ljubav negoli potreba da u drugome pronađem samilost za ono što se dogodilo tome biću, čiju nesreću dijeli svatko u nas, prije negoli je bačeno, razdijeljeno uvijek na dvije samoće, ovdje dolje, na zemlju?"

I neću redom glancati sjaj svih deset perli ove niske, nego na kraju istaknuti "Pustaru" kao onu pripovijest koja upravo moćno, tragično, neumoljivo sažima i potom eksplodira svom onom ravničarskom memlom o kojoj brđani pojma nemaju jer nisu mogli spoznati da smo svi mi "slijepi i tašti, cijeli život osuđeni na robovanje na toj jednoj iz temelja jeftinoj varci koja nam uvijek oduzima sve i nikad ne ostavlja ništa osim straha da ćemo izgubiti ono što je najbolje nikada ne imati – vlastiti glas."

Marina Cvetajeva kaže da neispričane priče traju kao i neokajana ubojstva. Zato ih valja ispripovijedati da ne bi više bridjele od boli, da bi utrnule, dogorjele kao svijeće i ostavile svoj dimni trag u uzduhu poput posljednjih mrvica svjetlosti na beskrajnom ravničarskom obzoru. Upravo tome služe riječi koje "ne postoje zato da bi se pisale priče i poezija, nego zato da bi uvreda i mržnja, ovako ili onako, namjerno ili slučajno, stigle do dna nečijih kostiju i jer smo svi mi, priznali to ili ne, djeca ljubavi koje se, zapravo, nisu nikada trebale dogoditi."

Korice ove knjige pružile su utočište mnogim sablastima ljubavi, udomile bol koja živi samu sebe i iskazale strašnu okrutnost naših žudnji. I baš kada misliš da ti je sve jasno, strefi te munja: "Ljubav se ne uči, niti stječe ikakvom navikom. Samo upropaštava. Ljubav se dogodi. Ili se ne dogodi. Kao potres. Kada u trenu više ne znaš tko si. Kada u jednoj jedinoj sekundi izgubiš baš sve što si mislio da jesi i da si u životu imao."

Možete li dovoljno duboko potisnuti vlastito samoljublje, taštinu, narcizam da priznate Delimiru Rešickom kako je načinio sjajnu ubožnicu za vaše ljubavne tlapnje?