EVA MENDES i Jaquin Phoenix u filmu 'Braća po krvi'Znatan dio filmske kritike oduševio se debitantskim ostvarenjem “Mala Odessa“ unuka ruskih emigranata Jamesa Graya, nastalim 1994., kad je autoru bilo 25 godina. Iako je budžet filma iznosio nepunih dva i pol milijuna dolara, što je za američke prilike mizerija, Grayov je scenarij privukao glumačka imena poput Tima Rotha, Edwarda Furlonga, Vanesse Redgrave i Maximiliana Schella. Tajna je bila u ambijentiranju radnje u, kad je američki film u pitanju, rijetko korišten (newyorški) milje rusko-ukrajinskih Židova, te u spoju obiteljske drame i krimića, znatno oslonjenijem na karaktere nego na (žanrovsku) akciju. Za razliku od talijanske, irske ili afroameričke, slavenska i istočnoeuropsko-židovska etničko-kulturna komponenta američkog identiteta teško je nalazila put do filmskog platna, a i inače je bila slabo tematizirana u umjetnosti, pa se može govoriti i o njezinoj nevidljivosti u tzv. javnoj svijesti, iako je npr. ruski i poljski udio u američkoj populaciji višestruko veći od, recimo, mnogo vidljivijeg irskog.

No takvo stanje istovremeno sa sobom donosi znatnu svježinu kad se “nevidljiv“ ili “slabo vidljiv“ objekt odjednom nađe u središtu tematizacije. Nema sumnje da bi Ciminovi antologijski uradci “Lovac na jelene“ i “Vrata raja“ izgubili važan dio svog ugođaja kad bi im se amputirao njihov slavenski (i radnički, odnosno farmerski) milje, dok je istočnoeuropsko-židovski kontekst sama srž kudikamo manje znanog, ali iznimno dojmljivog crno-bijelog debija Joan Micklin Silver “Hester Street“ iz 1975., o židovskim imigrantima u New Yorku na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Isto vrijedi i za marginaliziranu skandinavsku komponentu američkog melting pota - John Hanson i Rob Nilsson osvojili su Zlatnu kameru za najbolji prvijenac u Cannesu 1978. krasnim crno-bijelim nezavisnim filmom “Sjeverna svjetla“ o otporu farmera skandinavskog (norveškog) porijekla grabežljivom financijskom kapitalu početkom 20. stoljeća, a nije potrebno isticati koliko je skandinavski element zaslužan za osebujan okus kultnog “Farga“ braće Coen. “Egzotičan“ etničko-kulturalni ton “Male Odesse“ išao je pod ruku s Grayovom redateljskom koncepcijom, oslonjenom na smiren ritam i polagan tempo, odnosno pomno građenje turobnog realističko-poetičnog ugođaja sa značajnim utjecajem atmosferilija (guste snježne pahulje), što je bilo u potpunoj suprotnosti s dinamičnim prskavim stilom koji je u to vrijeme promovirao Tarantino, zarazivši filmski svijet. Možda i zbog nesnalaženja u tarantinoidnim trendovima, Gray je sljedeći film “Yards“ snimio tek 2000., kad je u jeku već bila druga moda, inicirana dokumentarističkim prosedeom Dogme 95. Teško je reći da je ona Grayu više odgovarala, s obzirom na to da se odlikovala ultradinamičnim tretmanom kamere i montaže, no u festivalske i art-filmske krugove, često sklone tzv. akademskoj suhoći, donijela je svježinu ambijentalne i psihološke autentičnosti, što je Grayu bilo blisko, ali i išlo mu u korist na festivalskoj sceni. Naime, “Yards“ je na kino blagajnama, usprkos dobrim kritikama, prošao katastrofalno, ali uvršten je u glavni program Cannesa, nastavljajući put “Male Odesse“ koja je u kinima jako slabo prošla, ali je u Veneciji nagrađena Srebrnim lavom. Loš komercijalni rejting Grayu zasigurno nije pomogao pri realizaciji novih projekata, pa je sljedeći film polučio punih sedam godina nakon prethodnog.

“Braća po krvi“, kako mu je prijevodni naslov, kao i “Mala Odessa“ i “Yards“ postavlja kao bitan motiv odnos braće (ovdje i u “Maloj Odessi“ krvna, u “Yards“ simbolična), od kojih je jedan moralno bolji, drugi lošiji (bez crno-bijele podjele), a sve u širem obiteljsko-porodičnom i kriminalnom okružju (potonje nudi zamjensku obitelj), uz erotski moment kroz odnos jednoga od braće i njegove djevojke.

RICHARD GERE u filmu 'Bagra'I ponovo se radi o ruskom miljeu u New Yorku, ovaj put podijeljenom na policajce i mafijaše, tako da se tematsko-motivski novi Grayov film u najvećoj mjeri nadovezuje na njegove dosadašnje radove. Bitno slovo razlike, mada je kritika već u “Yards“ prepoznavala utjecaje “Kumova“, “Braća po krvi“ nalaze u očitom ugledavanju u Coppoline klasike. Kod Coppole, Michael Corleone bio je “dobri“ brat distanciran od svoje (mafijaške) obitelji, čovjek koji je tražio vlastiti put s djevojkom koju voli i koja ne pripada italoameričkom miljeu iz kojeg je sam potekao. Kod Graya, kao u ogledalu, Bobby Green je “loš“ brat distanciran od svoje (policijske) obitelji (do te mjere da je promijenio izvorno rusko prezime), te također vlastiti put traži s djevojkom koju voli i koja ne pripada rusoameričkom miljeu iz kojeg je potekao.
Usprkos snažnoj težnji za osobnim životnim odabirom posve izvan okvira matičnog obiteljskog okružja, pa i u suprotnosti s njim, Michael Corleone odlučno se i presudno pridružuje obitelji kad biva napadnuta, u kasnijem razvoju radnje žrtvujući osobnu sreću s voljenom ženom radi “višeg“ obiteljskog cilja; u početku obiteljski otpadnik kao i Michael, Bobby Green također se presudno pridružuje obitelji kad bude ugrožena, u kasnijem razvoju radnje žrtvujući osobnu sreću s voljenom ženom radi “višeg“ obiteljskog cilja.

No kako Michael i Bobby kreću s različitih polazišta, originalna “Godfather“ duologija priča je o ultimativno autodestruktivnom prelasku na tamnu stranu junaka koji je započeo kao moralna vertikala, a “Braća po krvi“ priča o prelasku lakomisleno nemoralna (nipošto zla) junaka na stranu dobra. I dok Michael u završnici ubija vlastita brata i ostaje sasvim sam, Bobbyju brat postaje središnja emocionalna točka, nadoknada za drugačiju i izgubljenu vrstu ljubavi. Na to o kolikoj je žrtvi riječ gledatelje može podsjetiti otvarajuća scena filma, jedna od najsenzualnijih zadnjih godina, u kojoj Bobby sa svojom djevojkom Amadom ostvaruje interakciju u kojoj se prožimaju pornofilski neobuzdana (ne stoga manje rafinirana) seksualna naslada i topla ljubav, i nakon koje zaključuje da sad može i umrijeti. No ta scena ujedno upućuje i na (dramaturške) nedostatke filma. Gray scenarist Bobbyja je smjestio u čak šest bitnih odnosa - s djevojkom, ocem, bratom, najboljim prijateljem, potencijalnim zamjenskim ocem te “terenskim“ vođom narkodilera, a sve te relacije Gray režiser jednostavno nije mogao dostatno elaborirati.

Neke dotaknuvši više, neke manje, ostavio je dojam nedorečenosti, najradikalnije u Bobbyjevu odnosu s poslodavcem u čijoj obitelji sluti zamjenu za vlastitu, a presudno u tankoj interakciji Bobbyja i brata te propuštenoj prilici za kreiranje složene Bobbyjeve relacije s Amadom, kakvu je navijestio opisanom scenom i kakvu je donekle uspio ostvariti između Bobbyja i oca. Ipak, “Braća po krvi“ dojmljivo su ostvarenje, ponovo zahvaljujući Grayovu osjećaju za atmosferu i redateljskoj ekspresivnosti, te iznova jakom castu u kojem nakon “Yardsa“ opet zajedno nastupaju Joaquin Phoneix i Mark Wahlberg, a Charlize Theron i Jamesa Caana iz prethodnog filma nasljeđuju Eva Mendes i Robert Duvall.

Andrew Lau proslavio se trilogijom “Pakleni poslovi“, ostvarenoj u autorskoj suradnji sa Siu Fai Makom, čiji je remake naslovljen “Pokojni“ Martinu Scorseseu donio prvog Oscara. Scorseseov trijumf pomogao je Lauovu transferu iz Hong Konga u Hollywood, gdje je kao prvi redateljski rad potpisao “Bagru“ (riječ je, dakako, o inventivnom Blitzovu prijevodu originala “The Flock“, odnosno “Stado“ ili “Krdo“), triler o borcu protiv seksualnih predatora. U početku vrlo zanimljivo profiliran protagonist (Richard Gere) - tvrdi nadzornik seksualnih prestupnika kojem se ne mogu prodati lijevo-liberalne iluzije o rehabilitaciji njegovih štićenika, koji prezire svoje mlake kolege iz socijalne službe i sposoban je samo za ispitivalačku vrstu komunikacije - ubrzo prerasta u tipa koji ne razlikuje stvarne zlikovce od sirotih platonskih pedofila, baš kao što film ne želi razlikovati alternativne a legitimne seksualne prakse od seksualnih zločina. Ako danas vežete i bičujete partnericu (koja to voli i želi), sutra ćete joj rezati ruke i noge - ne previše skrivena poruka je ovog filma, koji Lau dodatno profanira jeftinim vizualno-montažnim trikovima. Razočaravajuće.