Davor Merkaš (za klavirom), ravnatelj opere HNK Branko Mihanović (drugi slijeva), redatelj Petar Selem (četvrti slijeva), asistentica redatelja Snježana Abramović-Milković, majstor svjetla Zoran Mihanović i pjevači Martina Gojčeta-Silić, Adela Golac-Rilović, Klasja Modrušan, Tomislav Bekić i Davor LešićOpera zagrebačkog HNK 18. travnja publici će predstaviti nešto nesvakidašnje - prvi put u Hrvatskoj postavit će na scenu operu hrvatskog skladatelja slabo poznatog u domovini, kojeg je u razdoblju između dva svjetska rata europska glazbena kritika nazivala genijem i čije su skladbe dolazile slušati velike ličnosti tog vremena poput prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Masaryka.

Riječ je o Josipu Mandiću i njegovoj donedavno izgubljenoj operi “Mirjana“ za koju se, kao i za čitav njegov opus, nije znalo gdje je. Nakon petogodišnje potrage za Mandićevim potomcima te pretresanja podruma i tavana Beča i Praga - gdje je Mandić proveo veći dio života - njegova djela pronašao je zagrebački muzikolog Davor Merkaš. Time je omogućio hrvatskoj publici da dozna tko je bio u inozemstvu hvaljeni, a u Hrvatskoj rijetko spominjani skladatelj, i to u reprezentativnom izdanju: redatelj opere je umjetnički ravnatelj splitskog HNK Petar Selem, a dirigent dugogodišnji suradnik milanske Scale Nikša Bareza.

Merkaša, voditelja Muzičkog informativnog centra zagrebačke Koncertne direkcije, na potragu za izgubljenim Mandićevim opusom navela je, kaže, “opsesija hrvatskom glazbom”, koja je rezultirala i drugim pronalascima. U Torinu je pronašao izgubljeni libreto prve hrvatske opere “Atalanta“ koju je u 17. stoljeću skladao Ivan Šibenčanin, u Beču nestali opus jednog od najvažnijih hrvatskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća Slavomira Grančarića - posljednjeg učenika češkog skladatelja Antonína Dvořáka - te privatna pisma skladateljice Dore Pejačević. “Kod mene je doma danas treći najveći hrvatski notni arhiv”, priča Merkaš koji je diplomirao muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nakon čega je upisao doktorat u Beču gdje je živio 10 godina. Tamo je osnovao Udrugu za promicanje hrvatske glazbe koja organizira koncerte hrvatskih glazbenika, a prije četiri godine tamo je pokrenuo i Festival hrvatske glazbe u sklopu kojeg svake godine u Beču koncerte održi 10-ak hrvatskih izvođača. Njegov interes za hrvatske skladatelje počeo je, priča, s referatom na Akademiji “Vatroslav Lisinski u djelima likovnih umjetnika“:

JOSIP MANDIĆ, u Austro- Ugarskoj poznat kao Josef, iako je rođen u Trstu i veći dio života proveo u Pragu, uvijek je isticao hrvatsko podrijetlo “Radeći na njemu otkrio sam da postoje tri jednako autentična, ali sasvim različita portreta Lisinskog i da mi uopće ne znamo kako je izgledao. Na dva je prikazan kao drumski razbojnik, sav zarastao u bradu, ali je treći portret, na kojem izgleda kao intelektualac, uzet kao reprezentativan. Tada sam odlučio preispitati izvore informacija za sve glazbenike kojima sam se bavio. Počeo sam pravi detektivski posao: pregledavao sam stare novine i arhive, proučio genealogiju obitelji skladatelja kako bih uspostavio kontakt s njihovim rođacima.”

Istim redoslijedom tragao je i za Mandićevim opusom: nakon što je pregledao sve članke i glazbene kritike o izvedbama njegovih djela, počeo je nazivati obitelji glazbenika koji su Mandićeva djela izvodili. Putem je doznao svašta: da je Mandić već s 18 godina napisao operu “Petar Svačić“, jedinu hrvatsku operu između 1902. i 1909. kad je Khuen Héderváry zatvorio zagrebačku operu. “Svačić“ je izveden u ljubljanskoj operi 1905., a na premijeru je došlo “pola Hrvatske”:

MAESTRO NIKŠA BAREZA govoreći o 'Mirjani' kaže da se radi o vrlo zahtjevnoj operi; desno na slici originalni notni zapis Josipa Mandića pronađen u Beču “To je bila velika nacionalna stvar. Mandića su doslovce bacali u zrak, a tršćanski kritičari nazvali su ga genijem koji puno obećava. Mandić se rodio u Trstu 1883. i nikad nije živio u Hrvatskoj, ali je bio iz stare kastavske obitelji u kojoj su svi bili visokoobrazovani političari i rodoljubi: otac mu je bio veliki preporoditelj, stric osnivač i urednik najjačeg hrvatskog lista u Trstu ‘Naša sloga’, brat član jugoslavenskog kraljevskog namjesništva, a i Mandić se u Trstu borio za prava Hrvata i Slovenaca unutar Austro-Ugarske.” Doznao je i da je Mandić kao mladić otišao na studij u Beč, gdje je studirao kod profesora Hermanna Grädnera koji je podučavao Gustava Mahlera i Jeana Sibeliusa, ali je prije kraja studija otišao raditi u Švicarsku za jednog bogatog industrijalca.

U međuvremenu je diplomirao pravo, što je i ostala njegova primarna profesija. “Pričao mi je njegov unuk, koji živi u Pragu, da je Mandić dolazio kući s posla, bacao aktovku na pod i sjedao za klavir. Ne bi ni jeo ni pio, jednom bi rukom svirao klavir, a drugom zapisivao note te istovremeno i pjevao - bio je u svojevrsnom transu. Uvijek je imao cigaretu u ustima, koja bi za tog transa samo gorjela, a unuk bi mu je vadio iz usta strahujući da mu se djed ne zapali”, pripovijeda Merkaš. U potragu za Mandićevim opusom dao se na poticaj kolegice koja je o njemu pisala diplomski. Ona je uspjela pronaći samo tri manja Mandićeva djela te zamolila Merkaša da pokuša štogod pronaći u Beču.

“Počeo sam istraživati i zainteresiralo me kako je cijela njegova ostavština netragom nestala. U Beču nisam ništa našao pa sam počeo odlaziti u Prag gdje je on proveo veći dio života. Do Praga i natrag sam autostopirao, a tamo bih spavao po svakakvim rupama. Putem sam doživio raznorazne dogodovštine i upoznao svakojake ljude, kao recimo Olgu Schultzovu, Picassovu ljubavnicu i udovicu jednog od najuglednijih profesora praške filmske akademije koji je predavao Jiříju Menzelu i Kusturici. U Pragu sam doznao da je Mandić bio vrlo imućan. Kuća u kojoj je živio bila je srušena, ali sam se zapanjio kad sam vidio njegovu nekadašnju vilu izvan Praga, u prekrasnom dijelu gdje se nalaze samo nevjerojatna barokna zdanja. Komunističke vlasti su im, naravno, sve konfiscirale, a kraj života dočekao je u zatvoru jer su mu u stanu pronašli nekoliko grama zlata i nešto dolara. Sumnjali su i da je špijun, jer je govorio četiri jezika i bio u kontaktu sa stranim veleposlanstvima dok je ondje živio za Prvog svjetskog rata.

SA SUPRUGOM JOZEFINOM Mandić je živio u Pragu do smrti 1959., provevši zadnje godine u zatvoru jer su mu u stanu pronašli nešto zlata Nakon njegove smrti 1959. njegova je obitelj jedne noći uspjela pobjeći u Beč, ali su kao imućni građani ponijeli dragocjenu imovinu, a dio njegovih partitura ostavili u Pragu. Na mjestu te kuće izgrađena je nova i može se pretpostaviti da je ostatak opusa bačen.” Iz praških je pak novina doznao da su Mandićeva djela izvodili najveći svjetski dirigenti tog vremena, poput Václava Talicha, “češkog Karajana“, i Fritza Buscha, jednog od najvećih njemačkih dirigenata, te da su njegove izvedbe svugdje doživljavale ovacije. No partiture nije našao ni u Pragu. Već očajan, vratio se u Beč, a onda mu je pogled pao na bečki telefonski imenik. Otvorio ga je, pronašao 20-ak Mandića, i krenuo ih redom zvati i ispitivati jesu li u rodu s Josipom Mandićem.

“Prvo sam dobio udovicu Mandićeva sina, finu gospođu od 80-ak godina, koja me pozvala da dođem. Ostao sam u šoku kad sam vidio gdje živi: imala je stan u jednoj od najelitnijih bečkih četvrti, gdje su gotovo same ambasade. Ušao sam u njen predivan stan, prepun antikviteta, uređen kao muzej. Ta gospođa, kojoj je jedan djed bio najpoznatiji izumitelj mehanizama za navijanje, a drugi dirigent kojeg je Franz Liszt doveo u Berlin početkom 19. stoljeća, odvela me do prekrasno ukrašene škrinje i otvorila je velikim zlatnim ključem. Nakon što je izvadila nekoliko jastuka i nešto posteljine, na dnu su se mogle nazreti partiture.

Počeo sam se tresti od uzbuđenja, gotovo da sam na nju ispustio težak poklopac škrinje dok se saginjala po note. Unutra su bila opere ‘Mirjana’ i ‘Kapetan Niko’, njegovo remek-djelo ‘Varijacije na Mozartovu temu’ te tri simfonije i tri balade. Nakon toga sam posjetio i Mandićeva unuka Aleksandra i njegovu suprugu koji žive na relaciji Prag - Beč i u podrumu njihova praškog stana, ispod starih sanjki, pronašao dionice ‘Noćnog lutanja’ koje je napisao inspiriran Freudovom i Jungovom psihoanalizomom. Neki dan uspio sam doći i do dionica opere ‘Petar Svačić’ koja je bila u Opatiji kod pijanistice Milene Hervatin, Mandićeve nećakinje.” U međuvremenu je kod praških potomaka glazbenika koji su izvodili Mandićeve skladbe pronašao njegova djela “Kvintet“ i “Nonet“ te još neke skladbe, tako da danas posjeduje dvije trećine njegova opusa. Uspio je doći i do sina velikog ruskog dirigenta Nikolaja Malka koji je izvodio Mandićevo remek-djelo, Drugu simfoniju, a živi u New Yorku i naslijedio je od oca golemu biblioteku. No on mu je rekao da je čitavu biblioteku prodao Mstislavu Rostropoviču, jednom od najboljih violončelista svih vremena, koji je umro prošle godine. U Moskvi su mu rekli da je Rostropovič otkupio velik broj takvih ostavština te da će mu tek za godinu dana, kad ih sve sortiraju, moći reći je li među njima i Mandićeva Druga simfonija.

DANICA DEDIJER-MARČIĆ izradila je kostimografiju za fantastičnu Mandićevu operu 'Mirjana' nastalu na temelju romana srpskog pisca Branislava Nušića 'Večnost Mandićeva je glazba bila izrazito moderna za to vrijeme te je u neke svoje skladbe iz 30-ih uvrštavao čak i fokstrot i jazz. Njegov Gudački kvartet je 1927. bio odmah proglašen remek-djelom jugoslavenske glazbe onoga vremena, a Češki kvartet - tada jedan od najpoznatijih u svijetu - izvodio je diljem Europe kao dio svog repertoara. Za postavljanje Mandićeve “Mirjane“ zaslužan je, kaže Merkaš, ravnatelj opere HNK Branko Mihanović koji je svojedobno izvodio Mandićev “Kvintet“. Nikša Bareza je, kaže, pak sam “nanjušio Mandića” i izveo 2003. u Lisinskom njegovu “Malu suitu“ iako nije znao mnogo o njemu. A redatelj Petar Selem kaže: “U našoj baštini ima mnogo stvari koje smo previdjeli i dobro je da je jedna takva, zahvaljujući mladom muzikologu Merkašu i maestru Barezi, isplivala van.” Za operu kaže da je “vrlo teška i neobična”, zbog čega mu je bio velik izazov prihvatiti se režije: “Ovo je jedan od najnestereotipnijih projekata koje sam radio, a za međuratno razdoblje opera je definitivno izvanserijska.”